Bukumirsko jezero, Na jezeru koje ispunjava želje

Pročitajte: Jedan brazilski pisac je rekao: “Visoki planinski vrhovi koji nas okružuju kao da govore da se tu nalaze samo da bi izazivali čovjeka. I da čovjek postoji samo zato da bi prihvatio čast tog izazova.”  U vrletima tih izazova odjeknulo je i jedno DA…

Svakog vikenda koračamo s pogledom ka gore, željni da nadvisimo sebe. I svakog vikenda uspijevamo u tome.

Tog prvog vikenda u avgustu se na Bukumirskom jezeru održala redovna manifestacija Planinarskog kluba “Gorica” iz Podgorice. Bio je to lijep povod da se okupe članovi i prijatelji kluba iz Crne Gore i okruženja. U petak se podiglo šatorsko naselje, a onda je manifestacija mogla da počne.

šatorsko naselje ispunjeno radošću

 

Kad je čovjek na većoj nadmorskoj visini i zvijezde namiguju šarmantnije. Te večeri je i Venera bila neodoljiva. Kao da je nagovještavala nešto lijepo. Te večeri su i zvijezde padalice dovoljno kolutale nebom, tako da je svako stigao poželjeti barem po jednu želju. Ako im je vjerovati i one su obećavale da će ovo biti divno iskustvo.

ka Surdupu

 

 

 

 

Iako se te noći dugo čula vesela pjesma i žagor kraj logorske vatre, ipak su u subotu svi bili spremni za najnovija osvajanja. Krenulo se sa Bukumirskog jezera ka česmi Petrovića. Tu su se obnovile zalihe vode, a onda se kroz katun i preko pašnjaka prošla i bukova šuma. Staza je markirana i lagana. Na istočnoj strani Pasjaka, pored staze, naišli smo na spomen ploču mladim alpinistkinjama iz Beograda koje su svoje snove ostavile na liticama ove planine. Na taj isti datum prije šest godina. I baš u subotu. Buketima planinskog cvijeća smo okitili ploču. I željom da mir i slava počivaju nad Njihovim imenima!

između cvijeća i snijega

 

Dalje smo išli sjevernim padinama Štitana i njegovim siparom. Pa i ostacima snijega, i nebitno je što je bio avgust. Na prevoju između Štitana i Surdupa kreće se istočnom stranom Surdupa i osvaja njegova visina od 2.184m. To je najvisočiji vrh ovog masiva, a staza je označena kao srednje teška. Inače, masiv Žijevo broji preko 20 vrhova koji dosežu visinu preko 2.000m.

 

Pogled sa vrha se pruža prema svim vrhovima masiva Žijevo: od Vile na istoku, pa preko Krisitora na jugu, Smojana, Šile i Treskavca na zapadu, krug se zatvara na sjeveru i Magliču. Na Surdupu se nalazi i planinarska kutija sa pečatom i upisnom knjigom.

silazak sa Surdupa

Sišli smo istim putem do podnožja Surdupa, a onda od tog prevoja nastavili ka Štitanu i njegovoj visini od 2.172 mnh. Na taj način smo istog dana osvojili dva vrha i pritom izbjegli sipar na sjevernoj strani Štitana. Staza do vrha je lagana, travnata i markirana. Pogled prekrasan. I na ovom vrhu se nalazi planinarska kutija sa pečatom i upisnom knjigom.

Sa Štitana smo se spustili istočnom stranom povremenim siparom i kamenjarom, a onda opet došli do podnožja Pasjaka. Dok se cijela grupa planinara okupila, najhrabriji i najjači su osvojili i izuzetno zahtjevan vrh Pasjaka (2.052mnh). Mnogima se tim alpinističkim usponom ostvarila davnašnja želja, jer Pasjak svojim izgledom zaista privlači. I mi im čestitamo. Put odavde je isti kao u dolasku – markiran i lagan.

Nakon ove duge ture i te kako smo se obradovali dolasku u kamp i pripremljenom pasulju. Tog popodneva se održala i promocija “Planinarskog vodiča kroz Žijevo”, iako kiša nije dozvolila da se ovaj događaj isprati kako treba. A kiša, grad, razbjesnele munje I gromovi su bili pravi ugođaj tog popodneva. Nekima. Nekima i nijesu. U svakom slučaju, svi su te večeri uz vrelinu logorske vatre i pod treptavim očima zvijezda sušili nakvašene stvari. I to je bilo lijepo.

Vjerujem da će mirna voda Bukumirskog jezera dugo pamtiti veseli žagor ove družine.

Drugi dan susreta na Bukumirskom jezeru je protekao laganije. Jedni su osvajali vrhove Torača i Đebeze, drugi Rikavačko jezero, a trećima je bilo sasvim dovoljno da u hladu mladih bukvi uživaju u razgovoru.

Bilo je lijepo. Mnogo lijepo.

Osvojili su se divni vrhovi, pobijedili skriveni strahovi, vidjele najnovije ljepote.

Neki su prvi put bili na vikend planinarskoj turi, pa onda i prvi put spavali u šatoru, pa doživjeli prevrtljivu ćud ljeta u planini.

Neki su prvi put kraj logorske vatre sušili nakvašenu odjeću, osjetili laganu hladnoću u vreći za spavanje i zamišljali želje pod naletom zvijezda.

Nekima se i ljubav dogodila.

Možda Bukumirsko jezero zbilja ispunjava želje.

Petrovića česma, mjesto na kojem sam 2011.god. rekla: “Kuda god ti ides, idem i ja; i gdje se god ti nastanis, nastanicu se i ja; tvoj je narod moj narod, i tvoj je Bog moj Bog.” (Knjiga o Ruti, glava 1, stih 16)

Legende sa Bukumirskog jezera

Mjesto gdje se ostvaruju želje Sam nastanak Bukumirskog jezera vezuje se za umornog putnika koji je na toj zaravni zastao da se odmori. Divio se toj ljepoti, a onda rekao: “Lijepog li mjesta, a nigdje vode. Kad bi Bog dao da ima vode da se okrijepim mogao bi da krenem dalje”. U isti mah poteče voda iz stijena sa svih strana. Putnik se napi i zaspa, a kad se probudio zaravan naspram njega bješe prepuna vode. Bješe to današnje jezero koje se još uvijek raduje putnicima koji mu dolaze. I koji mu se iznova vraćaju.

 Jezero natopljeno legendama Legenda kaže da je svakog ljeta iz jezera izranjao jezerski duh i odvodio po jednu djevojku koja bi se našla u blizini. Mještani su molili Boga da im pomogne, te Bog udovolji njihovoj molbi – stvorio je veliki usijani kamen i pustio ga u jezero koje je plamtilo u vatri. Duhovi su pustali nezapamćenje krike od kojih se sve treslo. A onda nastade smiraj. Jezero je bilo oslobodjeno od demona, ali za slučaj da ponovo ožive, priroda je pripremila drugi kamen koji i sada stoji pored jezera. Ne znamo da li je to posljedica prokletstava ovih vodenih bića, ali na putu kroz katun Momonjevo postoje tragovi iz doba Bukumira. Predanja navode da su se oni baš na tom mjestu, u katunu Momonjevo, međusobno obračunali i poubijali. O tom dogadjaju svjedoče veliki broj kamenih ploča (kiljani) koji štrče prema nebu i podsjećaju na to nekadašnje pleme. Treba dodati i da Bukumiri nijesu sahranjeni ispod tih prirodnih ploča već u njihovoj blizini a ovi postoje u znak sjećanja na taj tragični dogaðaj. Rovinski je zapisao i poslovicu koja se u Kučima mogla čuti: “Utro se trag, kao Bukumirima”

Hir jedne vile U podnožju Treskavca i danas postoji zanimljiv kamen koji prkosi surovosti vjekova i svjedoči o nekadašnjoj vili koja je tu živjela. I kao sve okrutne vile, i ova je bila nemilosrda prema momcima – tražila je da ogromni kamen postave na drugi, a koji bi uspio u tome sticao je mogućnost da je oženi. Da je jedan od tih momaka uspio svjedoči upravo jedan takav veliki kamen.

 

tekst: Jelena Aleksić-Petrović

fotografije: Saša Petrović

Objavljeno:  Pobjeda, 08. septembar 2008. god.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: