Hajdana Kostić – Iskustvo me pretvorilo u ratnicu

Donosim intervju sa mladom umjetnicom koja želi da uradi velike stvari. Svojom energijom ona to zbilja i može. Njene radove sheruje i Novak Đoković. Hajdana Kostić me primila u svoj atelje.

0
114

Hajdana Kostić je mlada djevojka sa kojom ovaj intervju dogovaram od početka avgusta. Kada smo realizovale susret bila je sredina novembra. Kaže mi u povjerenju: „Ja nekad hoću 101 stvar da uradim i ne umijem da se zaustavim jer mi se neprestano rađaju nove ideje u umu. I umjesto da završim sve jedno po jedno, ja žurim i žurim i ne stignem ni upola koliko sam zamislila.“
Hajdana ima 26 godina i primila me u svoj atelje. Provele smo vrijeme prepuno emocija i toplog razgovora. Čak me pomalo i iznenadila mudrošću koju posjeduje sa tako malo godina. To mi je objasnila riječima:

Hajdana Kostić u svom ateljeu

“Mnogo toga me odredilo kroz život i natjeralo me da razgovaram sa iskustvom koje je daleko veće od nekog ko ima 26 godina. Bol i obmane povrijede, ali i vrate na pravi put.”

I u ateljeu nam je toplo. Pitam je da li njegov prostor koristi samo za izražavanje sebe ili ga koristi i u druge svrhe, poput radionica i predavanja?

“Ovo je moj raj gdje sam stalno srećna. Pun je pozitivne energije. A radionice, predavanja, školica, sve su to moguće opcije. Najprije sam razmišljala o dječijim radionicama jer su djeca kreativna vrela u svom najčistijem obliku. Ona me zdravo umore. Sa njima se fizički iscrpim, ali istovremeno i napunim pozitivne energije, a to je ono najbolje.”

U ovom prostoru voli da provede i cijeli dan.

“Moja majka je psiholog ali ima velikog dara za enterijer i vrlo je kreativna. Sa njom sam preuredila cijeli prostor. Najdivnije osmišljeni dan je kada uđem ovdje i ne izlazim. Što više slikam meni je sve lakše. Na kraju dana koji sam provela slikajući u ateljeu, ja izlazim odmorna i svježa.
Pored slika, ja puno radim i poslove grafičkog dizajna koji mi donose finansijsku dobit, ali to je dio koji ne volim pretjerano da unosim u ovaj atelje. Najviše volim kada se prljam bojama i energiju rukama i četkicom pretvaram u djelo. Ne može se negirati materijalni život, zato i radim razne poslove – i koji mi se sviđaju i ne sviđaju, ali radiću i na tome da napravim kvalitetan brend od svog slikarstva i živim samo od njega.”

Hajdana među svojim radovima. Privatna arhiva.

“Ograničenja sami sebi postavljamo”

Hajdani misli kruže umom sedam stotina na sat, kako i sama kaže. Ali i pored toga, uspjela sam da obuzdam njenu mladalačku prirodu i navedem je da mi se otvori. Rođena je januara 1993. godine u Podgorici. Kaže za sebe da je slobodna umjetnica i dizajnerka koja je diplomirala na grafičkom dizajnu, a specijalizovala na primijenjenoj fotografiji na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju.

Kako želite da se predstavite ovim razgovorom?
Svi imamo dvije strane, a ja ću se potruditi da kroz ovaj intervju dam neku sredinu. Ja sebe posmatram i iznutra i spolja, a uspjeh je objediniti te dvije polovine. To je moguće. Ograničenja sami sebi postavljamo.

Našla sam podatak da je u jednom periodu Vaše zdravlje bilo ozbiljno narušeno. Šta čovjek uči iz tih situacija i da li se te lekcije ikada zaboravljaju?
Zaboravila sam bol, ali lekcije nijesam. To iskustvo me je potpuno transformisalo. Pretvorilo me je u ratnicu. Otkrilo mi je novu snagu za koju nijesam znala da postoji. Potpuno sam promijenila navike, smršala tridesetak kila i izmijenila svoj psihički svijet kroz hrono ishranu, treninge, energoterapiju, jogu, meditaciju, tj disciplinu. Ova pobjednička priča se nije desila preko noći, već i dalje traje. Od nekoga ko je bio primjer nezdravog života postala sam sušta suprotnost. Sad sam kao kintsugi, nosim zlatom posut ožiljak, ali sam jedinstvena.

Hajdana veoma voli Kinu, poštuje njihovu tradiciju i prati predavanja iz oblasti njihove medicine. Završila je nekoliko kurseva koji se tiču duhovnog zdravlja, poput obuke iz Qi Gong-a i priča mi o tome:

Hajdanino idejno rješenje u blizini knjižare Karver

“Svakodnevno sam vježbala i te vježbe su mi davale vatru iznutra. Čudno je to, ali ja se sjećam svoje šetnje po podgoričkom sjeveru i vatre koju sam nosila unutar sebe nakon tih seansi. Ni jaknu tada ne bijah zakopčala, što je za mene nježnog zdravlja nezamislivo. To je možda bio prvi put da shvatim šta znači imati energiju iznutra. Po prvi put postala je osjetna. Ali to je čitava filosofija života.

Volim što Kinezi disbalanse u zdravlju i životu čovjeka posmatraju kao disbalans muške i ženske energije u njemu i što teže da ih objedine u harmoniji. Volim i kineske čajeve. Njihova medicina ima veoma smisla jer oni sve čovjekove djelove – i duhovni i tjelesni, gledaju kao cjelinu. Duhovne stvari mi pomažu u otkrivanju svog smisla. Život bez duhovne potrage i spoznaje je uzaludan. Duhovna znanja mi pomažu da budem veći optimista i da uvijek imam vizije. Tako pravim korake naprijed. Volim da mi je um otvoren.”

Kada bih počela da nabrajam šta je sve Hajdana do sada postigla, rekla bih mnogo. A opet ni to nije dovoljno, pa ćemo kroz razgovor dodavati sve ono na čemu je Hajdana radila i radi. Primjetila sam i da je govornik koji ima jaku snagu da motiviše. Ta osobina kod mladih ljudi je rijetkost i nadam se da tu sposobnost Hajdana nikada neće izgubiti. I ona mi to potvrđuje:

„Da, izgleda da jesam dobar motivacioni govornik. Često mi se ljudi obrate za savjet.”

Ovih dana sam često nailazila na Hajdanina idejna rješenja po Podgorici. Prva lokacija je amfiteatar u okviru objekta Banja, među Podgoričanima poznatiji kao prostor oko knjižare Karver, a drugi je na mostu Žrtava 05.maja.

Meni je fascinantno sa koliko malo godina ste ušli u svijet muzike. Da li ste u porodici imali primjere koji su Vas kao malo dijete podsticali da uzmete instrument u ruke? Naime, svirali ste prvo violinu sa tri godine, onda klavir. Sa šest godina bili ste prvak u Evropi. Pričajte mi o tome.
Ono što smatram da je bilo zaslužno za moj razvoj i kao muzičarke i kao umjetnice jeste neumorna posvećenost i ljubav moje majke, koja je sestru i mene upisala u muzičku školu, vodila nas na predstave, kupovala knjige, izlagala kreativnosti u svim oblicima. Od malena je budila u nama tu humanu, kreativnu i uzvišenu stranu.

Po mom sjećanju, nijesam baš znala da sviram violinu. Izgledala sam kao krofnica sa izbačenim stomakom, velikim crnim očima i kovržavom kosom, koja odgega na mini koncert koji smo s vremena na vrijeme imali u muzičkoj školi i pred publikom nešto izlupa gudalom po violini i dobije aplauz. Jednog dana moja baba mi je rekla: “Razmišljamo da te prepišemo. Ovo baš i ne ide s violinom. Koji instrument bi ti voljela da sviraš?” Ja sam joj onako od srca rekla: “Ja bih klavir, jer se tu sjedi.” Da, trebalo je odmoriti to umorno četvorogodišnje tijelo, od silnog stajanja s violinom – priča sva nasmijana. Šta ću, uvijek su me vodili hedonistički nazori.

Pored majke, imala sam fenomenalnu profesoricu klavira koja mi je stalno poklanjala note, cd-ove, dopuštala mi da biram kompozicije prema svom temperamentu. Na evropskom muzičkom takmičenju iz klavira u Italiji osvojila sam prvo mjesto sa šest godina. U to vrijeme, dobro sam se osjećala u muzičkoj školi, jer su svi govorili da sam veliki talenat. Međutim, trebalo je nadograđivati taj talenat a ja sam jednostavno više voljela da se igram bez obaveza.

Upisujete Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju. Šta ste naučili tokom studija o svom pozivu i sebi?
Cijelog života sam crtala kao i većina djece i nikad se nijesam pretjerano obazirala na to kao na neki specijalan talenat ili na nešto što bi moglo da bude moj izbor. Kad je trebalo da se odabere, sestra je već upisala grafički dizajn, pa sam tako spontano, upisala i ja, jer nisam imala bolju ideju. Na akademiji sam najviše uživala na časovima crtanja jer mi je profesor Dado Đuranović stalno hvalio crtež i motivisao me je da stvaram još. Tamo sam se osjećala slobodnom, da radim šta želim i da izrazim svoju unutrašnju snagu na papir. Tada sam i osjetila da imam nešto drugačije u svom radu, nešto što mogu samo ja. Poslije akademije se sve to izgubilo, radila sam i dizajn za materijalnu korist, pa je trebalo opet pronaći sebe i svoj smisao. Tako da sam nekoliko godina poslije završetka akademije počela da crtam, a prošlo je isto dosta vremena dok sam došla na ideju “365”.

“Duša traži svoje i kad god je ne poslušam, ne bude dobro”

117ti rad na 117ti dan projekta “365”

Da, autorka ste projekta “365”. Čitalo se o tome u medijima da ste projektom zapravo htjeli da impresionirate švajcarskog fotografa Yvana Rodića. Gdje ste se sreli, šta ste mu rekli, kako je izgledao taj susret? Jeste li mu pisali da ste izgurali projekat do kraja?
Drugarica mi je poslala jedne večeri poruku: “Hoćeš sjutra da upoznaš svjetski poznatog fotografa, prati ga dvije stotine hiljada ljudi?” Šta mislite da sam rekla?! Tako uzbuđena te noći, razmišljam: U njegovim očima ja sam samo obična, prosječna osoba koju ništa ne izdvaja iz gomile. Kako da to promijenim, kako da budem neko bitan?”. Tad mi je sinulo: “Ja ću da crtam svakog dana po jedan crtež i to cijelu godinu!”
Niti sam razmišljala kako ću to uspjeti, niti šta ću da crtam svakodnevno. Jednostavno, odluka je bila donešena.
Sjutra smo svo troje zajedno taksijem otišli na jedan vidikovac iznad Podgorice. Ja sam bila jako raspoložena, jer je on bio tako opuštajući čovjek: proputovao cijeli svijet, fotografiše ljude raznih kultura, uspješan je, a šali se s nama po nekom brdu i fotka nas. Rekla sam mu: “Ja radim svakog dana po jedan crtež, danas mi je prvi dan”. Bio je oduševljen. Da, ispratio je na Instagramu sav proces.

A da li ste u danima koji su prolazili a Vi crtali i radili na projektu prevazišli tu potrebu da radite nešto da biste fascinirali drugog ili odavno već to radite da biste zapravo fascinirali sebe?
Ja najbolje znam jesam li ili nisam uspjela da nešto zamišljeno prenesem. Čak iako fasciniram nekog drugog nečim čime ja nijesam zadovoljna, ja i dalje neću biti zadovoljna. Duša traži svoje i kad god je ne poslušam, ne bude dobro. Ali istovremeno pokušavam da gledam na svoj rad i iz spoljne strane, kao neko ko ga prvi put vidi i da zapitam sebe: “Da ne znam ko je ovo radio, šta bih mislila o ovome?” I onda primijenim na radu ispravke koje tim putem ustanovim da su neophodne.

Pomenuli ste odlazak u prirodu. Koliko Vam znači povratak prirodi?
Čovjek je mali dio ogromne prirode koja nas okružuje. Oko nas je velika širina. Mnogo je pitanja koja nas okružuju i toliko je uslova za čuđenje i divljenje, a čovjek se ipak utopi u svakodnevicu. Nemamo vremena da posmatramo, a priroda ima sve odgovore koji nam trebaju. Obožavam boravak u prirodi, jer tamo shvatamo da smo cjelina sa nebom, zemljom i sa svim živim bićima. Njena širina i tišina su za mene isceljujuća. To me vraća sebi. Na tim mjestima dolaze najdivnije ideje. Tišina mi je važna. Jedino je u tišini moguće čuti glas najboljeg u nama. Na primjer, u tim satima tihovanja znale su da mi dolaze ideje, tako da dok meditiram slobodnom rukom zapisujem ideje koje naviru ili crtam šta vidim. Uvijek se ispostavi da su to bile sjajne iskre. Ali svaka od njih mora naći realizaciju inače su samo iskre koje nestanu. I tu se vraćamo do onoga dijela da sve ima dvije strane, unutrašnju i spoljašnju. Učim da ih mirim i uspijevam u tome. Najbolje je kad se duhovno i materijalno prožimaju.

Hajdana najbolje uči kada interaguje sa ljudima. Voli da na primjeru vidi kako, zato je najviše inspiriše živi kontakt sa čovjekom. “Važni su mi trenuci poznanstva sa ljudima koji su nešto uradili. Inspirativni su mi ti susreti. To mi je hrana za dušu.”, priča mi među svojim radovima, crtežema, bojama i četkicama. Volim uspješne ljude, ali koji su u tom svom uspjehu zadržali jednostavnost i prave vrijednosti. Zato me i sportisti motivišu, mada umjetnik može svoju kreativnost da ispolji i u poznijim godinama, što sportisti ne mogu.”

“Imam potrebu da učinim svijet ljepšim mjestom za život”

Hajdana je završila projekat “365” i potom krenula u njegov novi ciklus. Na zidu svog ateljea izlaže crteže iz tog projekta.

Jedan od zidova Hajdaninog ateljea

Jesu li svi radovi iste veličine?
Jesu, ali sad ću početi da mijenjam formate. Ja kad nešto odlučim onda se držim toga dokle god to i ne izguram. Ali ne bih ni da zbog moje upornosti trpi kvalitet, jer nemam uvijek istu količinu vremena. Tako da ću mijenjati formate na kojima crtam moje radove u okviru projekta “365”. Uostalom, ne mora da znači da su najbolji radovi na velikim formatima, iako ih ja volim. Voljela bih kada bih objedinila u cjelinu veliki format i kvalitet. Volim velike stvari. Željela bih i da uradim neke velike stvari. I hoću sigurno, samo polako i istrajno.

175-ti rad na 175-ti dan Hajdaninog projekta

Kada radite crtež, da li je on zapravo jedna priča kojom želite nešto da poručite i na čemu insistirate u tim porukama?
Svaki moj crtež slavi duhovni razvoj i prave vrijednosti. Svaki ima priču: nekad je to priča koja se zaista desila tog dana, a nekad je to moja unutrašnja priča. U svojim radovima slavim ljubav, napredak, radost, žilavost, hrabrost, istrajnost. Jednostavno imam potrebu da učinim svijet ljepšim mjestom za život i da inspirišem što više ljudi da budu bolji, saosjećajniji, pošteniji, iskreniji, uspješniji, ostvareniji. Moja ideja je da moji radovi ljude inspirišu i podstiču da urade sve što je potrebno da unaprijede sebe i da duhovno porastu. Da svojim doprinosom, koliki god on bio, promovišu ljubav i empatiju prema svemu što nas okružuje. Iskreno vjerujem da čovjek može da bude veličanstveno biće ako to stvarno poželi da ostvari. Moji radovi su tu da inspirišu.

A kada najbolje stvarate?
Najbolje radim kada sam potpuno opuštena. Tada mi se i dešavaju najbolje stvari. I neke situacije koje su bile najjače, desile su se slučajno. Ideje za moje najbolje slike su mi se desile u jednoj minuti. Skoro sam se družila sa prijateljima iz Londona. Volim širinu koju osjetim kod ljudi sa strane, oni me barem za neko vrijeme izvuku iz podgoričkih okova i tada istinski uživam u stvaranju.

Da li ste nekad umorni od svog obećanja, da li je nekad teško ispuniti sopstvena očekivanja? Jeste li imali želju da kažete: “Svi idu na odmor, imam i ja pravo na njega”?
Naravno da mi se javljala ideja da odustanem, ne jednom, nego barem dvjesta puta. Ali ja sam neko ko plačući prolazi kroz cilj. Ako sam obećala, šta god da se dešava, kako god da se osjećam, ne želim da odustanem. Da nije istrajnosti, nikad ne bi bilo velikih djela.

“Umjetnicima je potraga za smislom prirodni poriv”

176-ti rad Hajdane na 176-ti dan prijekta “365”

Priča mi Hajdana da je dosta puta trčala iz grada kući da završi rad, ukoliko ga nije završila u toku dana. A crtala je na raznim mjestima: u vozu, autobusu, avionu, na plaži, ulici. “Ali sve je to nepredvidivi dio ovog izazova. Mnogo sam napredovala od prošlog decembra. Ništa ne može da se postigne bez konstantnog rada. Ja imam vizije ali ako nemam način i vrijeme da to sprovedem, onda sve zaludu. Obogatio me je projekat “365” i probudio u meni slikarsko samopouzdanje i sigurnost u moje oko, ruku i impuls.”

Sada ljudi već i prepoznaju i traže njen rad. Priča mi i o tome:

“Ljudi sve više prepoznaju moj rad pa se onda više i javljaju i žele da kupe. Definiše se grupa ljudi kojima se sviđaju moji radovi i moram primjetiti da je ta grupa ljudi drugačija. A meni se sviđa sve što je drugačije. Volim tu višu svjesnost koju uočim u ljudima i volim kad moj rad nađe takvog kupca. Susreti sa mojim kupcima se uvijek završavaju duhovnim pričama. Meni je to fascinantno. Uz moju porodicu, momka i prijatelje, ja u priči sa ljudima o duhovnosti rastem i dišem. To su ljudi koji izvlače iz mene najbolje. Dani u kojima imam prilike da pričam sa svjesnim ljudima su mi najbolji.”

Hajdana, šta ste do sada naučili, šta je ono važno kada sažmete sve u jedno, šta bi trebalo da pokušamo kao pojedinci?
Trebalo bi pokušati da živimo bez straha i da vjerujemo u to da naše postojanje služi nečem većem, uzvišenijem i ljepšem. Ne bih da naše postojanje bude zadovoljavanje osnovnih potreba čovjeka. Dajmo se više, volimo se više, izgarajmo više. Trošimo se više. Trebalo bi iskusiti život u svim česticama. Trebalo bi da budemo sjedinjeni sa životom. Čovjek je sposoban za sve i mene to fascinira. Ne volim život na površini. Volim da zaronim, a tu nađem i puno ljepote.

Hajdanin rad koji je na društvenim mrežama sherovao i Novak Đoković

Mladi ste i puni ideja, inspiracije i želje za korakom naprijed. Kakve ideje Vas posebno inspirišu i tjeraju naprijed?
Motiviše me ideja da gledajući i slušajući uspješne ljude iz raznih oblasti, prepoznajem sebe među njima. Raduje me to da ću jednom ostvariti taj dječiji san, snažnu želju srca, da dam veliki doprinos i budem neko. Nezamisliv mi je nedostatak želje da nešto stvorimo, promijenimo, uljepšamo. Mislim da svako mora imati misiju i nedostatak toga mi je nerazumljiv. Nije čovjek jedinka u nekom gradu na čemu se priča završava. Čovjek treba da se izdigne iznad sebe kao jedinke i tog grada i posmatra viši smisao. Naravno da to nije lako, pogotovo ko mora da se bori za opstanak, ali umjetnici su blagosloveni nekim većim uvidima i širinom. Njima je potraga za smislom prirodni poriv.

Na koje sve svoje inicijative ste posebno ponosni? Vidjela sam da ste odradili i puno humanitarnih akcija koristeći svoj talenat da crtate.
Nakon završene akademije, moji prvi koraci u umjetničkom svijetu su bile humanitarne izložbe. Prosto sam intuitivno to poželjela i uz ogromnu pomoć preko stotinu umjetnika, studenata, profesora koji su davali svoje radove za ove izložbe, to i sprovela uspješno. Prvi put smo novčano pomogli samohranoj majci sa pet djevojčica, drugi put bračnom paru koji živi sa fizički i mentalno oboljelim članom porodice u baraci na ivici egzistencije, kasnije smo i opremili jednu sobu Psihijatrijske klinike novim dušecima za pacijente. Želim da napravim još ovakvih događaja, jer nema boljeg osjećaja nego kad možeš da pomogneš drugome i pružiš mu ljubav na svoj način.

Hajdana svoje radove prodaje uspješno u zemlji i u inostranstvu. Širi domete sa crteža i na printove za koje postoji veliko interesovanje.

A onda u svoj našoj priči, Hajdana je skoro pa zaboravila da mi se pohvali da uskoro ima svoju samostalnu izložbu koja se organizuje 13. decembra u Udruženju likovnih umjetnika Crne Gore. Pokazala mi je radove koji će se naći na izložbi. “Na nekim slikama sam koristila crteže iz svog djetinjstva. Volim spajanje naivnog perioda djetinjstva i ovog odraslog. Ima puno tog spajanja nespojivog na mojim slikama. I zadatak života i unutrašnje evolucije je takav: da spojimo svoje suprotnosti i pomirimo zavađene djelove sebe, da ostvarimo harmoniju, zavolimo i prihvatimo sebe, misleći tu i na svoju svijetlu ali i na mračnu stranu.”

U priči razmotavamo jedno po jedno veliko platno koje će se naći na izložbi.

“Rekla sam, obožavam velika platna. Umjetnost je toliko velika i veća od života, pa poželim da stalno pravim ogromne radove. Ali za to trebaju finansijska sredstva pa eto radim da bih ulagala u to. Pored finansijskih sredstava vrlo bitna je podrška i vjera u rad. I to mi je vrlo važno. Na svakom ćošku stoji neko ko želi da obezvrijedi naša postignuća. Svaka čast onome ko je sam postigao nešto u životu i sam vjerovao u sebe, ali ipak volim da imam podršku i ljubav od nekog ko mi znači. Nije ovo moja prva samostalna izložba, ali ja moj uspjeh ne mjerim brojem samostalnih izložbi već kvalitetom rada, kao i brojem srećnih ljudi kojima su oni poboljšali život. A izložbe su super da vidim sve svoje radove na jednom mjestu i sama dobijem neki bolji uvid o svemu. Imam neformalan pristup putu ka uspjehu i mislim da je to jedna od mojih prednosti.”

Podrška Jelena Đoković

Ali ljudi te i upoznaju na taj način?
Jeste, to je istina ali me ljudi upoznaju i kroz brend koji gradim svojim radom i slikama koje su prodate. Moji kupci raznose priču o meni, moji radovi koji su udomljeni u raznim kućama pričaju o meni. Izlaganje na izložbi je možda nekad bio način predstaviti se, ali mislim da je sad to drugačije. Mora se razmišljati u skladu sa vremenom. Graditi brend od sebe. Davati vrijednost. Opismenjavati se digitalno. Usavršavanje svojih umjetničkih sposobnosti i ideja su neminovni u svemu tome, kvalitet nam mora biti prioritet.

Navešću primjer: moju ilustraciju Nikole Tesle su ljudi vidjeli zato što su ih Novak i Jelena Đoković sherovali na društvenim mrežama. Važne su te saradnje sa pravim ljudima, sa važnim magazinima. E to je uspjeh. Čovjek mora da ima i biznis um, ali mislim da na mene dosta utiče i literatura koju čitam. Nekada sam pretjerivala sa knjigama iz sfere psihologije i filosofije, a sada su to više knjige iz biznisa. Uglavnom, uvijek pretjerujem, kaže mi kroz šalu.

Podrška i Novaka Đokovića

Da li vjerujete da se nešto desi onda kada dođe najbolji trenutak za ostvarenje?
Ja sam vrlo nestrpljiva osoba i sve hoću odmah. Svjesna sam da to trebam mijenjati. A kada se to nešto realizuje, ja vidim da je sjajno što se malo sačekalo do realizacije iako u onom prvom momentu hoću da izgorim u želji da momentalno ostvarim cilj.

Strpljenja mi treba i kada je čitanje knjiga u pitanju: stalno iznova započinjem nove knjige i dešava se da ih ne završim. To su razni naslovi. Puno tema ima za istraživanje i čitanje, a samim tim i prostora za učenje. Ne mogu da znam sve, ali trudim se da učim o raznim sferama, o digitalizaciji, inovacijama… Rekoh da dosta čitam i o biznisu iako bih voljela da mi neko drugi to sve radi, a da ja samo mogu nesmetano da stvaram. Osjećaj za vrijeme i prirodni poredak je bitan, ali i kreativnost. Veličam kreativnost kao bitnu životnu osobinu, jer život zahtijeva razne pristupe. Ako je čovjek kreativan onda može da uspije u mnogo čemu. Ko ne razvija kreativnost i ne igra se, vjeruje da je žrtva određenih okolnosti i uvijek vidi samo jedno rješenje.

Nemam ja puno godina, ali imam iskustva, vizije, plan za njih. Vrlo sam i praktična osoba, jer vizije moraju imati i planove. Sad mi je plan da završim izložbu u Udruženju likovnih umjetnika, a onda idem dalje. Biće vremena da realizujem sve što sam zamislila.

Kako godine prolaze mnogi umjetnici se umore. Čini mi se da ih zapravo umori teret svakodnevnog života koji dolazi sa godinama. Hoćete li ostati dosledni sebi? Ja želim da ostanete u najboljem smislu!
Hvala od srca na iskrenim i lijepim željama! Tokom ovog susreta pustila sam suze od sreće kako mi je bilo dobro. Ja sam sa jedne strane ratnica, ali sa druge sam emotivac da me može svašta zaplakati. Ovaj intervju me potakao i da zaplačem, a to znači da ovo što smo uradile je dobro jer je iz duše! Emocije su ono najvrijednije u čovjeku. A ja sam prava emotivna ratnica.

U životu sve donosi i sreću i bol. Po meni je veća bol stajati u mjestu, skrivati svoju magiju i nadati se da ćemo kroz život proći neprimijećeno i da o nama neće pričati ružno, nego otkriti svoju ljepotu, ostvariti svoj smisao i živjeti iz svoje srži, boreći se za svoje ideje, sviđalo se to drugima ili ne.
Kao što rekoh, ja sam ona što kad je život natjera plače, ali uprkos tome prolazi kroz cilj, tako da smijala se ili plakala na ovom životnom putu, ja ću uspjeti.

Na posljetku želim dopisati još nekoliko pojedinosti vezanih za Hajdanin rad, iako o njenim projektima će se tek čuti. Tako i treba da bude!

• Hajdana Kostić je ambasador projekta #cocacolapodrškamladima za Crnu Goru za 2019.
• Dobitnica je 3.nagrade na PAF festivalu za ilustraciju knjige poezije 2019.
• Dobitnica je nagrade za crtež u Bugarskoj 2016. godine.
• Radila je kao dizajner za RTCG, Novu Knjigu, Unicef, Crveni Krst Crne Gore, TO Kotor, Zero Waste Montenegro i druge.
• Idejni je tvorac i koorganizator tri velike humanitarne izložbe gdje se novac sakupljen od
prodaje radova poklanjao siromašnim porodicama kao i koristio za opremanje psihijatrijske klinike. Koorganizator je projekta „Stvarajmo zajedno“ u saradnji sa Sekretarijatom kulture.
• Član je ULUCG. Izlagala u zemlji i inostranstvu.
• Drugu godinu zaredom ponavlja projekat „365“ gdje cijele godine, svakog dana postavlja po jedan crtež na društvenim mrežama kako bi motivisala i druge da krenu za svojim snom…

Intervju uradila: Jelena Petrović
Atelje Hajdane Kostić u Podgorici, novembar 2019.

Ostavite komentar