Herceg-novsko obilje besplatnosti

Herceg NovimPročitajte: da li nam za sreću treba mnogo novca? Posjetite najmanju knjižaru na svijetu, popnite se stepenicama nekadašnjeg Svetog Stefana i morskim valovima pustite priču o pet djevojaka. Da li je Herceg Novi imao željeznicu i kakav je osjećaj vidjeti se u Andrićevom ogledalu? Andrićeva ljubav i neobično savinsko groblje na kojem počiva i nečija voljena svekrva…

Putujte, učite, gledajte…

Negdje pred novogodišnje praznike, moj suprug i ja smo sreli teta Olgu koja nam se pohvalila dolaskom iz Italije.

Moj sin živi tamo i mnogo volim da ih posjetim. A Italija, pa Slovenija… Ah, djeco, koliko sam dugo šetala ljubljanskim ulicama. Koliko raskoši i ljepote sam vidjela. I onda nakon blještavila svega i ničega, vratila sam se kući i uobičajenoj svakodnevici.

Zastala je, zamislila se, a onda dodala:

Nemojte djeco, nemojte da vam život prolazi uludo. Gdje je moja mladost bila?! Eh, putujte, učite, gledajte… Ovo vam pričam kao svojoj djeci i molim vas da me poslušate!

Uoči praznika tržni centar Delta u Podgorici  je bio prepun kupaca. Ljudi su željeli nove krpice, poklone i nove rokovnike u koje će zapisati nove planove. Sve da bude novo i drugačije, a da li je za to zaista potrebno toliko mnogo? Možda nam ipak treba samo malo sunca, mora ili snijega i više mašte. A to ne košta.

Ispred Sahat kuleNajmanja knjižara na svijetu

   Životi su kratki, a interesovanja velika. Živi se brzo, a površnost vreba. Budimo drugačiji.

   Herceg Novi, grad na crnogorskom primorju, se prvobitno zvao Sveti Stefan. Zvuči nestvarno! Osnovan  u 14. vijeku, od strane bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića. Mijenjao je svoje nazive, da bi tokom 15. vijeka dobio današnji.

Obilazak grada i traženje neobičnog a besplatnog, smo počeli prolazom ispod Sahat kule, podignute tokom 17.vijeka. To nikako nijesu samo kameni i građevine. Mnogo je lijepo živjeti vjekovima i vidjeti na tom stepeništu borbe i strahove, i poljupce i vjenčanja.

Odmah pri ulazu u Stari grad, do lijevoj strani smo naišli na neobičnu knjižaru.

Dobro došli, dobro došli u najmanju knjižaru na svijetu! Izvolite, pogledajte, bez ikakvih obaveza prelistajte.

Knjižara se zove Mimoza i zaista se nalazi na svega dva kvadratna metra. Možda je zbilja i najmanja na čitavom svijetu. A prodavac ne prestaje sa potpitanjima: odakle ste, iz kog plemena… a onda za svako pleme ima stih.Veže jedan za drugim i onda vas pita: “Znate li ove stihove, znate li ko ih je napisao?” Osjećate se pomalo i sramežljivo, jer avaj, stihovi su zaista lijepi ali nikad ih ranije nijeste čuli.

Tomislav Medenica je po obrazovanju nastavnik razredne nastave. Rođen u Mratinju, ne prestaje da stvara… Ređa stih za stihom, knjigu za drugom.

Kažu da neki od mojih stihova mogu biti i sastavni dio himne!

On vas nikako ne tjera da išta kupite, ali vi na kraju kupite sami… I krenete dalje…

Šetališta poezijom

Santic u Herceg Novom

I Andrić sanjaše hercegnovske stepenice. Sjećam se, kao sasvim mlada djevojka željeh da se popnem njima, da ih brojim i taj trud posvetim baš nobelovcu. I stihove sam pisala o njima i sada kliktala što je poezija ostvarena.

A Andrić je govorio: “Herceg Novi. Celu bogovetnu noć brojim, u snu, stepenice, i nikad da ih izbrojim. A u svitanje, kad se probudim, preda mnom grad pun strmih izukrštanih stepenica kojima se zaista valja penjati i spuštati.”

Zimsko je vrijeme i tvrđave su zatvorene. Ali svejedno, besplatnog je na pretek svakome ko umije da gleda. Silaskom pored crkvi, restorana, preko trgova niz stepenice, silazi se na šetalište pet Danica. Ljudi idu njime, a na početku malo ko da vidi Šantićeve stihove… O naša mila Boko…

 Jeste, ovo je šetalište pet djevojaka iz Boke. Nosile su isto ime i kao i sve djevojke, imale iste snove. Odoše ’41. u rat i ne vrati se ni jedna. A svaka bijaše ka vila, pričaše mi o njima i majka i baba. – ispriča nam starina pokraj Šantićevih stihova. Znao je i prezimena. Zamisli se zapravo malo, a onda ih zagledan ka moru pusti niz valove: Danica Popivoda, Danica Bojanić, Danica Tomašević, Danica Ðurović i Danica Kostić.

Zeljeznica u Herceg Novom

 

Današnje šetalište je nekadašnja pruga, izgrađena 1901. a ukinuta 1969. godine. Sačuvana stanična zgrada je danas kažu u vlasništvu Emira Kusturice, a na mjestu pruge je napravljeno šetalište.

 

 

 

 

U ogledalu nobelovca

Slika govori vise od rijeci....

Njegoševom ulicom iznad šetališta Danica, dolazi se do kuće Iva Andrića. Ona je pretvorena u klub književnika i nikako je nemojte zaobići. Možete nešto popiti, a onda i zamoliti mladu radnicu da vam pokaže sačuvane prostorije.

Mnogo Andrićevih stvari je ponešeno u obližnji muzej, ali neke su ostavljene i možete ih pogledati. Pođite slobodno na drugi sprat kuće, a tamo ćete se sami snaći.

Pred likom Andriceve MiliceNeobično je gledati se u Andrićevom ogledalu, stajati pokraj mašine preko čijih dugmadi je nobelovac možda kucao topla ljubavna pisma ili gledati u veliku fotografiju njegove Milice Babić, koju je ljubio svim srcem.

Biti nobelovac zvuči isuviše gordo, a Andrić je zapravo bio jednostavan čovjek. Čovjek od pera, zanesen iznad zemaljskog, svoju ljubav je čekao 30 godina! Jelena, žena koje nema, je zapravo bila Milica, žena 17 godina mlađa od nobelovca. Koju je ipak dočekao i sa čijom podrškom je dobio Nobelovu nagradu.

Nakon njene smrti, Andrićevo srce je zapisalo, možda na istoj ovoj mašini:

” Ustvari, ne tugujem ja što je umrla, nego što je bila smrtna, a po svemu je zasluživala više i bolje od toga. Sad vidim: dok je živela tu pored mene, trebalo je da budem ne možda više srećan, jer to nije bilo mogućno, nego više svestan svoje sreće. To je moglo i moralo da bude.”

 

Grob snahe za svekrvu

Ispred Manastira Savina

 

Ne može se doći u Herceg Novi, a da se ne posjeti Manastir Savina. Svi manastiri bi trebalo biti topli, a ovaj zaista ogrije dušu. U hladovini gigantskog bora, krije vjekove i istoriju. Mnogo je riječi rečeno na tom mjestu, mnogo toga naučeno.

Jeste, Petar II je ovdje proveo tri godine učeći.

Imao je 12-tak godina kada ga je stric Petar I poslao da uči kod sveštenika Josifa Tropovića. A sada ni Petra II, ni Josifa… Iza manastira je groblje, nekako drugačije od drugih. Na jednoj od ploča savinskog groblja stoji napisano predsjednik Vrhovnog suda Gojković, na drugoj je uvaženi profesor, student… Ređaju se i monasi, episkopi, a tu je sahranjen i Njegošev učitelj Tropović.

Spomenik snahe svekrvi

 

 

 

 

 

 

 

Ipak, skoro da se izdvaja spomenik sa mladićem koji kleči pred djevojkom. A na ploči je uklesano: “Iz poštovanja i neograničene ljubavi, vršeći želju svog nezaboravnog supruga Mila, ovaj spomenik u okruženju savinske Bogomatere posvećuje miloj uspomeni svoje čestite svekrve Elene Zloković, rođene Danilović, preminule na Lastovu 1914. godine, njena snaha Anita, rođena Mihanović”.

Moja baka je znala reći: “Dijete, ako hoćeš da upoznaš kulturu nekog naroda pođi im na groblje i na pijacu.”

 

 

Herceg Novi pamti OridjinaleBogatstvo jednostavnog

I nakon svega, želim da ovo bude godina obilja, ali obilja jednostavnog! Pokažimo da su najvrijedniji i najljepši doživljaji zapravo besplatni, ili pak jeftini. Podstaknimo i druge da žive u tom izobilju.

Neka nam oči budu pune planina, maslačaka i leptira. Neka nam se grudi nadimaju od poezije, maestrala i žudnje za znanjem. I ljubavi! Iznad svega, i ljubavi!

Sve je to besplatno. I još mnogo toga! Srećno!

Tekst: Jelena Petrović
Fotografije: Petrović Saša

Ostavite komentar

%d bloggers like this: