Istina je da nijesam nimalo savršena

Društvene mreže su nerealne: niko ne postavlja fotografije kako usisava i slaže pokupljeni veš dok se ručak priprema na šporetu.

0
106

Večeras imam potrebu da objavim ovaj post za sve žene kod kojih često naiđem na pitanje kako sam uvijek nasmijana i kako to da nikad nisam umorna.

Da, da, nailazim često na takva pitanja u okruženju, u porukama, prolazu i kod svake od tih žena osjetim grižu savjesti i bude mi neprijatno. Ovo je post za njih.

E pa ženo moja divna,

ne bi vjerovala koliko sam večeras umorna! Satima sam poslije napornog osmočasovnog posla kuvala ručkove za tri dana unaprijed, peglala, slagala razbacane dječije radove, bojice i posuđe u mašini za suđe… a djeca su me do kraja umorila (čitaj: iscijedila) svojom večerom koju su podijelili u nekoliko djelova a ja sam posle svakog morala iznova da usisavam. Naravno da nisam imala snage da im čitam priče pred spavanje i naravno da je oko mene bio oblak od mirisa paprika spremljenih u raznim oblicima.

Društvene mreže su nerealne: niko ne postavlja fotografije kako usisava i slaže pokupljeni veš dok se ručak priprema na šporetu.

Ali… sada je onaj momenat kada sam okupana i mirisna… i zadovoljna zavrsenim premda i dalje svakako mnogo umorna. Slijedi kratko čitanje pred spavanje umjesto čaja ili bijele kafe, čavrljanje sa mužem o promociji knjige kojoj je on večeras prisustvovao, kratko maženje sa djecom koja su pospana … a onda ću se vjerovatno i ja “onesvijestiti” u krevetu.

Koristeći dječiji mobilijar kao opis, život nam je kao klackalica: nekad smo gore, pa dolje… a onda opet gore. Ono što je važno:

Nasmij se dok se klackaš….

P.S. Jutro poslije. Probudila sam se ponovo osnažena, daleko prije svih ukućana. Uživala sam u punom mjesecu iznad tornja kojeg volim da vidim sa našeg balkona i rumenilu neba iznad grada.
Ovo je prilika za lijep dan, za ljubav, podrsku, sinoć opeglanu bijelu bluzu sa lepršavom suknjom…

Žena je zbilja feniks!

Volim Vas

Jelena Petrović

Ostavite komentar