Iznad oblaka Slovenije (Triglav, 2864m), treći dio

  Pročitajte: o 100 žena koje svake godine, drugog vikenda u septembru penju Triglav, podaci za sve koji planiraju ispeti slovenački najvisočiji vrh i sitne a važne informacije koje i te kako znače kada se nađete na triglavskim padinama…

Poći u Sloveniju a ne ući u srce Nacionalnog parka Triglav, je greška. Ulazak u NP se ne naplaćuje, ali Slovenci zato znaju da u okviru samog parka naplate sadržaj. Triglav zvuči tvrdo i gordo i vjerovala sam da se teško i osvaja. To su oni trenuci kada se uplašite da tako nešto uzvišeno ne može biti za vas.

Vodnikov dom

Osvajanje najvisočijeg vrha u Sloveniji smo započeli iz Rudnog Polja, sa Pokljuke. To je maršuta koju planinari najčešće biraju i najmanje je zahtjevna. Rudno Polje je na 1347mnh i mi smo na njega došli iz pravca Bleda.  Vozilo smo ostavili na velikom parkingu odakle počinje staza, s tim što Slovenci znaju da kolima mogu proći i naredna dva km staze.

Do vrha postoje dva planinarska doma:

– prvi je Vodnikov dom na visini od 1817m,

– drugi Planika na 2408m.

– Vrh Triglava je na visini od 2864m. Staza od Rudnog Polja do Vodnikovog doma je lagana, a savlađuje se uspon od 470m. Savjet za sve: nikako nemojte pretjerati sa stvarima. Hrana u domovima jeste skuplja, ali u prvom imaju vodu za piće tako da nju ne morate nositi osim za stazu do prvog smještaja. Po njihovoj računici staza od Rudnog polja do Vodnikovog doma se savlađuje za 3h, ali ako se pretovarite stvarima onda je to vrijeme znatno duže.

Vodnikov dom

U Vodnikovom domu je bilo mjesta za spavanje, ali savjet za sve je da vode računa kada idu na Triglav jer su vikendom domovi puni Slovenaca. Još od petka nakon radnog vremena, Slovenci sa svojim porodicama hrle triglavskim stranama da u miru i najčistijim emocijama provedu svoje slobodno vrijeme. Kada sam naslonjena na Vodnikov dom gledala vrhove Triglava utisnute na plavetnilu neba, bila sam iskreno zahvalna što sam tu.
U domu je na osnovu planinarske knjižice smještaj jeftiniji i u grupnoj sobi iznosi 10 eura. Hrana je skuplja, ali mi smo istu ponijeli iz Rudnog polja.

Ponijeli smo i vodu, što je bilo nepotrebno. Po prvi put sam imala priliku vidjeti da se na gornji sprat doma ne ulazi u planinarskim cipelama. Iste su ostavljaju na donjem spratu, a onda se u papučama doma penje na spratove za spavanje. Prijatelji mi kažu da takva kultura postoji u mnogim domovima u okruženju.

Ovdje ću unijeti i prijedlog da se prilikom ovakvih putovanja vodi dnevnik. Isti može voditi čitava porodica ili društvo, a u isti svi unose svoje doživljaje. Tih par rečenica kasnije, kada se spustite iz zone spokoja, i te kako znače.

Planinarski dom Planika

Mi smo prespavali u Vodnikovom domu, a  onda ujutru krenuli do Planike. Za uspon do drugog doma treba 1h-1.30h po njihovoj računici. Predlažem da stvari ostavite u Vodnikovom domu a onda sa manjim rancem pođete dalje.  U domu Planika nemaju vode za piće, osim da istu kupite po visokim cijenama (pola litra vode je po cijeni od 3eura). Hrana je takođe skupa, jer Planika sve namirnice, kao i drva za ogrijev dobija svakodnevno helikopterom.
Kada smo tog jutra krenuli iz Vodnikovog doma hodali smo kroz oblake. Staza je lagana, a na svakoj dionici koja zahtjeva i najmanju obazrivost postavljena je sajla kao osiguranje.

Hodanjem naviše, izašli smo iz oblaka ostavljajući ih nisko i izašli u plavetnilo. Bio je to dan kakav svaki planinar želi pri usponu, a svaki čovjek barem jednom u životu – popeti se iznad oblaka i hodati.

Dolaskom u dom Planika, moj suprug i ja nijesmo išli dalje. Trebalo je savladati najzahtjevniji dio koji su planinari osvajali zaštićeni kacigama, pojasevima i vodičima. Mi nijesmo imali ništa od toga, te smo osvajanje vrha ostavili da osjetimo u pratnji našeg Planinarskog kluba iz Podgorice. Ipak biti tog dana ispred doma Planike, na visini od 2408m i iznad svih oblaka, je izuzetan uspjeh i doživljaj za čiji opis fale riječi. To je bila kruna čitavog našeg puta.

Od Planike smo se spustili u Vodnikov dom, uzeli stvari i nastavili spust do Rudnog polja. Bilo je to cjelodnevno hodanje, ali koje se nikako ne zaboravlja.

 

 

 

Sto  žena na Triglav

100 žena na Triglav

Tog drugog vikenda septembra se održala  47.manifestacija 100 žena na Triglav. Početkom avgusta je bio raspisan konkurs, gdje su se zainteresovane dame mogle prijaviti, a nakon toga je vršen izbor u koji je ušlo njih 100. Hrabre dame prati čitav tim ljudi koji bi im u slučaju potrebe priskočili u pomoć. Ove godine je bilo prijavljeno 852 žena, najmlađa koja je učestvovala je imala 20, a najstarija 71. godinu.
Planinarski uspon Sto žena na Triglav su novinari preduzeća Delo prvi put organizovali da bi omogućili uspon na najvisočiju slovenačku planinu, najviše onima koji nemaju dovoljno planinarskih iskustava. Prošle organizatore ovog ženskog uspona je naslijedila novinarska kuća Slovenske novice i isti organizuje već 21 godinu. U Sloveniji postoji i Sportsko drustvo Bosa noga, osnovano 2007. godine,  čiji članovi bosim stopalima osvajaju vrhove, naravno i Triglav.

Helikopter donosi namirnice

Triglav je mjesto gdje dolaze ljudi iz svih krajeva svijeta. Knjiga u domovima u koju se planinar upisuje, broji posjetioce iz Amerike, Francuske, Njemačke, Japana… U Vodnikovom domu smo naišli i na bračni par u penziji. Oni treće doba svojih života žive da bi iključivo uživali. Vodnikov dom je bila najveća visina koju je ovaj rudar u penziji osvojio i zbog toga je bio vrlo srećan. To je čovjek koji nikad ne ide preko granice svojih mogućnosti, a unutar istih i te kako uživa.

Dom Planika

Ovo je bila priča o 1000 km po Sloveniji u tri nastavka, koji su trebali biti jednostavni, ali u svojoj jednostavnosti su postali neprocijenjivo značajni i vrijedni. Prešli smo 2.400 km ukupnog puta iz Podgorice.

Kada spavate i u planini i u dolini, i pored rijeke i pored jezera iste države, onda počnete da je osjećate. Čujete njene damare dok hodate ispod površine njene zemlje, ali i kad se popnete iznad njenih oblaka. Tada počinjete da volite te titraje i da rastete sa svakim od ljudi koje sretnete. Jednostavno, istežete se kroz uši i kroz pore, jer horizonti su svuda oko vas. I na kraju svega proživljenog u Sloveniji možemo samo da uberemo djetelinu sa četiti lista, stegnemo ruku ljubavi do sebe i krenemo dalje. Svijet je veliki. I eto nas na početku…

Kraj

Tekst: Jelena Aleksić-Petrović
Fotografije: Saša Petrović

Leave a Reply