Jovana Peković – Mogu napraviti još veće rezultate

U medijima je pisalo: “Peković prvakinja Evrope!” Jovana Peković mi je otvorila vrata svoje roditeljske kuće i dozvolila mi da napravim intervju sa njom i njenom mamom koja se takođe nekada uspješno bavila ovim sportom.

0
342

U medijima je početkom novembra 2019. izašla vijest: “Peković prvakinja Evrope!“ Ova jednostavna a zlatna djevojka je tek početkom 2020. godine napunila 22 godine i uspjeh koji je postigla je mogla samo uz jaku podršku svoje porodice. Zato sam sačekala da prođe najveće interesovanje novinara zbog njenog uspjeha u Rusiji i tek onda odem u Nikšić da se upoznam sa Jovanom i njenom porodicom. Njen brat Jovan takođe trenira džudo, a kroz ovaj intervju sam pored Jovane vodila razgovor i sa njihovom mamom koja se kao djevojka takođe bavila džudom veoma uspješno. Donosim lijepu porodičnu priču ćerke i majke Peković napravljenu među Jovanine pehare i medalje, a držala sam u rukama i Jovaninu amajliju bez koje ona nikada ne ide na meč.

„Meni je potrebna podrška i kada je teško“

Jovana Peković i Jelena Petrović

Jovana, hvala Vam što se me primili u svoj dom i želim odmah da Vas pitam: hoćete li se složiti sa mnom da podrška porodice daje dodatnu snagu i da bez nje teško da ste tako mladi mogli doživjeti izuzetan uspjeh?
To je svakako istina i to uvijek naglasim u svojim intervjuima. Porodica je moja najveća podrška, ali nju ne pominjem samo kao podršku kada je sport kojim se profesionalno bavim u pitanju, već i u drugim aspektima poput studija i drugih polja. Oni su tu da me podrže, daju savjet i što je najvažnije uvijek su tu bez obzira da li postižem zapažene rezultate ili ne. Meni je to bitno, jer meni je potrebna podrška i kada mi je teško. U krajnjem, ja takve ljude najviše cijenim, a upravo takvih ljudi je najmanje oko mene. Uglavnom je to porodica i par najbližih prijatelja.

Boli li nekad to saznanje da ljudi nemaju razvijenu saosjećajnost prema drugome?
Naravno da boli. Ja sam vaspitana tako da prema svakom biću na planeti imam i pokažem saosjećajnost. Ali ipet mislim da i ne mogu svi biti saosjećajni. Za to je potrebno čisto i iskreno srce. Nažalost, dobrih i potpuno iskrenih osoba je sve manje, a samim tim i ljudi koji će pokazati saosjećajnost i učiniti neko dobro djelo.

Jovana pod medijskom pažnjom

Osvajanjem ove titule postajete istureni u javnost. Da li Vam to prija? Jeste li nekad umorni od medijske pažnje i poželite li miran dan?
Kada sam se prve nedjelje vratila sa evropskog prvenstva trebalo mi je par dana mira i tišine, a to nikako nijesam uspjela da dobijem. Svi novinari iz štampanih i elektronskih medija su htjeli razgovor, a uz to sam pozivana i na razna gostovanja. Pažnja svakako jeste prijala, ali mi je bio potreban i odmor. Nakon par dana ipak sam se i na to navikla tako da se i sa time znam nositi vrlo dobro.

A kada ste pod umorom, kako volite da se opustite i odmorite? Čime tada počastite sebe?
To je svakako joga. Prije godinu ipo dana sam počela da upražnjavam jogu kod instruktorke Ksenije Vujović i ulazak u taj svijet je na neki način i moje prosvjetljenje. Mnogo volim da idem na Ksenijine časove jer je ona kao instruktorka tiha i blaga osoba, tako da mi časovi kod nje jako prijaju. Uvijek kada se osjećam napeto, nervozno ili umorno, ja primjenjujem njene savjete i vježbe koje inače radimo na časovima. To mi pomaže.

A kako izgleda jedan Vaš dan, jer postići ovakav uspjeh sigurno nije jednostavno?
Ništa nije jednostavno, tako da ni uspjeh ne dolazi sam po sebi. Dnevno imam po dva treninga, u jutarnjim i večernjim satima. U međuvremenu završavam obaveze na fakultetu, obavim kućne poslove kao i svaka druga đevojka koja ima normalne navike, odmorim pred drugi trening a potom uslijedi i taj drugi dnevni trening. Poslije njega volim da sam sa prijateljima i da se družim. Uveče rano zaspem jer volim da sam izjutra odmorna, a nakon tako napornog dana san često dođe kao okrepljenje.

Svakodnevno imate dva treninga?
Naravno, svakim radnim danom. Subotom jedan, a nedjeljom ipak imam priliku da odmorim.

Ovo je samo dio Jovaninih pehara i medalje u porodičnoj kući Pekovića koji sam u jednom kadru uspjela uslikati

„Odmah sam se zaljubila u ovaj sport“

Jovana Peković je rođena u Nikšiću 1998. godine i redovan je student nikšićkog Fakulteta za sport i fizičko obrazovanje.

Jovana Peković, najbolji sportista 2019. godine grada Nikšića

Volite li svoj grad i osjećate li da Vam je ljubav uzvraćena?
Ovaj intervju radimo dan nakon što sam od svog grada Nikšića proglašena najboljim sportistom 2019. godine. Ta titula je velika čast i zadovoljstvo, jer to je i pokazatelj da moj grad i te kako cijeni i prepoznaje moje rezultate, moj trud i rad. Kada sam se vratila sa evropskog prvenstva, ali i ranije kada sam sticala zapažene rezultate na raznim takmičenjima, ljudi su me prepoznavali na ulici i pozdravljali. To mi mnogo prija i to vrlo cijenim od svojih sugrađana. Tako da ova titula najboljeg sportiste 2019. godine mi veoma mnogo znači. Sa druge strane, i ja volim svoj grad. To se nikako ne dovodi u pitanje.

Jovana, a kada ste počeli da se bavite ovim sportom i zašto baš džudo?
Džudom sam počela da se bavim 2005. godine, tj. kada sam imala sedam godina. Prvo sam trenirala karate i sasvim slučajno otišla da vidim svog starijeg brata koji je još tada trenirao džudo. Interesovalo me kako on trenira, šta se to dešava u tom sportu jer je on neprestano pričao o džudou. Moj brat je od mene stariji četiri godine i kada sam otišla na jedan njegov trening odmah sam se zaljubila u taj sport. Naredni dan sam kupila kimono i počela i ja da treniram džudo.
Svakako, ljubav prema tom sportu sam naslijedila i od svoje majke jer je i ona bila izuzetno uspješna džudistkinja. Da, kada sve to ovako pogledate sa distance, ljubav prema džudou je zaista bila ljubav na prvi pogled.

„Imaš oči koje će nekad visoko do zvijezda da dosegnu.“ Jovana Peković sa svojih devet godina, meč u Trebinju.

A s obzirom da se i mama bavila ovim sportom, da li mama daje savjete, da li ona možda najbolje razumije? Da li je negdje duboko u sebi, ona najponosnija na Jovanu Peković?
Majke inače daju najbolje savjete za sve segmente naših života i oni su svakako naši najbolji prijatelji. Vjerujem da će se i drugi složiti sa mnom. Ja imam tu sreću da se i moja majka bavila ovim sportom, tako da razumije kroz šta sve sportista mora proći. Da, uvijek daje dobre savjete i ja to izuzetno cijenim. Ona je zbilja najponosnija na moje uspjehe i definitivno ima veću tremu od mene pred takmičenja. Svaki moj nastup na takmičenju doživljava veoma emotivno.

Jovana Peković u naručju svoje mame

Može li se reći da je baš ona bila Vaš prvi učitelj? I da li se uopšte sjećate prvih svojih trenera?
Da, ona je neformalno bila moj prvi učitelj jer sam i ljubav prema ovom sportu naslijedila od nje. To su bili savjeti koji se ne zaboravljaju. Moja majka je najveća podrška u svemu što radim, osoba koja najviše vjeruje u mene, koja me gura naprijed i ne dozvoljava da odustanem kada je teško. Moja majka je moja heroina i moj uzor. Ona mi je pokazala šta znači biti sanjar i borac u isto vrijeme.
A sjećam se svakako i svog prvog trenera, Dragana Šćepanovića. Uz moje trenere na terenu i van njega moram pomenuti i svog tatu. On mi je kao i majka velika podrška u svemu što radim. Redovno prati moje mečeve, ali nikada nema tremu. Vjeruje u mene i moj uspijeh. Tu je da uradi sve što može na mom putu do uspijeha. Savjetuje me, podržava i razumije.

sa dodjele nagrada na evropskom prvenstvu u ruskom gradu Iževsku

„Zahvalna sam i ljudima koji nijesu vjerovali u mene.“

Jedno od mnogobrojnih Jovaninih priznanja

Prvakinja Evrope se ne postaje preko noći, ali ljudi sa strane vrlo često vide samo sjaj na tronu. Jovana, šta su podrazumijevale pripreme svih ovih godina za taj veliki uspjeh?
To što ste rekli je velika istina. U tim trenucima kada neko postigne sjajne rezultate poput mene na ovom evropskom takmičenju, onda odjednom svima postajem dobra i uspješna. Ali upravo to me naučilo da iznad svega cijenim ljude koji su uz mene kada nije sve tako blistavo. Ja sam inače imala težak period u trajanju od dvije godine tokom kojeg smo imali problema u džudo savezu. Tada nijesam mogla da nastupam na nekim takmičenjima i pokažem svoj potencijal. To je bio period kada sam izgubila i dosta šansi za odlazak u Tokio, a što ću morati da nadoknadim tokom 2020. godine. Važni su mi ljudi koji su bili uz mene baš u tom kriznom i teškom periodu i davali mi podršku. To su ljudi koji nakon neuspjeha na takmičenju kažu da biće bolje, da bi trebalo nastaviti, da vrijedim, da ću uspjeti. A mali broj ljudi to kaže u tim trenucima.
Sa druge strane, ja sam zahvalna ljudima i koji nijesu vjerovali u mene.

I oni su važni?
Svakako, jer takvi ljudi tjeraju naprijed i daju nam dodatnu snagu da im pokažemo da griješe.

“Dragana Živković Nikolić je dugo godina bila moj trener. I dalje je. Ona je od malih nogu pratila moju džudo karijeru, bodrila me, čuvala, vjerovala u mene i nikada mi nije dala da odustanem. Imati ženskog trenera je bogatstvo. Prije par godina ona i moja majka su svoje prijateljstvo krunisale kumstvom. Tako nas je džudo spojio i na neki drugi, možda još ljepši način.”

A kakva je situacija sa finansijama, nekad i danas? Da li je prvo trebalo da dokažete talenat pa da oni koji mogu i koji bi trebalo budu uz Vas, što dalje znači da je porodica trabalo sama da finansirala Vaš trud? Kako je to danas, jeste li barem malo rasterećeniji po tom pitanju?
Oni koji prate moju sportsku karijeru znaju da svako takmičenje na koje sam odlazila su finansirali moji roditelji. Pomenula sam probleme u džudo savezu, a 2019. je formiran novi u kojem su neke stvari krenule na bolje što se vidi i po rezultatima. Finansije se sada jesu poboljšale, jer su na čelu tog džudo saveza ljudi koji žele predano da rade i trude se da mi takmičari nastupamo i postižemo zapažene rezultate. Uostalom, svima nama je u interesu da svoju državu predstavimo na najbolji način. Znam da želim da nastavim ovim istom ritmom, ako ne i bolje.

Šta podrazumijeva vrijeme pred meč? Koje su to aktivnosti koje uvijek ispoštujete? Jeste li inače pefekcionista da treninzima, tako da i pripremama uoči meča priđete sa maksimalno profesionalne strane?
Ja jesam perfekcionista u životu. Volim da sam u toku sa svim što radim i sa svime što se od mene očekuje. Tačna sam i precizna. A što se tiče takmičenja i vremena pred meč, tada želim da budem sama. To je period kada hoću da sredim svoje misli, kada mi nikako ne prija pritisak, buka, galama. Tu mi mnogo pomaže joga, meditacija i opuštanje.
Kada dođem na takmičenje važni su mi savjeti mog trenera. Tada razradimo taktiku koju dobro zapamtim i koju kao perfekcionista hoću da ispoštujem u potpunosti. Kada ispoštujem dogovor sa svojim trenerom, uvijek se to vidi u rezultatima. A kada dozvolim sebi da budem dekoncentrisana onda se svakako i to vidi. Zato mi je važan taj mir sa sobom pred meč i brisanje sve negativnosti iz mog uma.

„Sigurno neću stati dok svaki cilj ne ostvarim“

Jovana sa svojim navijačima

Ova nagrada koju ste dobili je radost, ali da li je pomalo i opterećenje jer Vas gura ka Olimpijadi a to je ipak veliki zadatak?
To jeste obaveza, ali i veliki izazov. Kada neko postiže vrhunske rezultate onda i sam taj sportista očekuje od sebe što bolju predanost i što bolji rezultat. Ja konkretno znam da mnogi ljudi od mene očekuju mnogo, pokazala sam svoj potencijal i da mogu još veće rezultate da napravim. Ali to prvo ja očekujem od sebe.

To dalje znači da imate jasne ciljeve pred sobom?
Svakako i sigurno neću stati dok svaki od njih ne ostvarim. Što se tiče sporta svi znaju da težim što boljim rezultatima i da odem na Olimpijadu. Što se tiče sporta voljela bih da budem najbolja verzija sebe. Ali i na drugim poljima imam velike planove.

Jeste li zahvalni sebi na onome do čega ste došli sa svoje 22 godine koje ste tek sada u januaru napunili?
Naravno da jesam. Pobjede i porazi mnogo nauče čovjeka. Konkretno posle osvajanje evropske medalje imala sam period u kojem sam možda najbolje upoznala svoju pravu vrijednost. Jesam ja te vrijednosti bila svjesna i ranije, ali vjerujte da je to sada nekako u mnogo jačem i iskristalisanijem obliku. Znam koliko mogu i znam da ću sve prepreke koje se nađu ispred mene kao izazov prevazići i pobijediti.

A kakva je Jovana privatno, bez medalje i novinarske pažnje?
Jovana je potpuno normalna đevojka, koja ima par prijatelja sa kojima se druži, koja voli da čita, piše, koja voli jednostavne stvari, jednostavne izlaske poput odlaska u bioskop ili večeru. Uvijek sam raspoložena za druženje, uvijek vesela i pozitivna i prija mi kada i drugi prepoznaju moj optimizam. To je zapravo kompliment. Da, vješta sam i u kuhinji.

Jovana, Vi ste redovan student. Do kada je sportski vijek džudiste i gdje vidite sebe nakon uspjeha na Olimpijadi?
U džudou ne postoji starosna granica bavljenja ovim sportom, jer to sve zavisi od pojedinca. Neko svoju karijeru završi sa dvadeset a neko zapažene rezultate postiže i sa četrdeset godina pa i više. Dakle, to sve zavisi od želje pojedinca. Ja idem dan po dan, ali svakako da imam i ciljeve. Do kada bih se bavila ovim sportom, ne znam. Možda nakon uspjeha na Olimpijadi bih se počela baviti i nekim drugim poslom, koji bi svakako opet bio usko povezan sa džudom. Ja i inače studiram na Fakultetu za sport i fizičko obrzovanje, tako da ću svakako uvijek ostati u ovom sportu kao trener ili na neki drugi način.

Jovanina majka, Milka Peković: “Pratio me predosjećaj da će Jovana uspjeti”

Sa Jovanom i Milkom Peković u njihovom domu

Jovanina majka, Milka Peković se ovim sportom bavila do svoje udaje. Ispričala mi je o tome:

“I ja sam, kao i Jovana, počela rano da se bavim ovim sportom. Taj sportski zanos trajao je punih petnaest godina i u tom periodu bila sam višestruka prvakinja nekadašnje SFRJ, osvajačica mnogih medalja na domaćim i međunarodnim turnirima i reprezentativka. Imam mnogo medalja. Nosilac sam crnoj pojasa.”

Jedan dio pehara i medalja gospođe Milke su u kući njenih roditelja, ali polovina i u porodičnoj kući Pekovića. Pričala mi je iskreno o svojim nesvjesnim suzama kada su joj javili da je Jovana osvojila prvo mjesto Evrope, ali i pokazala predmete koje Jovani znače pred meč i ispričala lijepo proročanstvo iz Jovaninog djetinjstva.

„Čitavo ljeto sam imala predosjećaj da će Jovana uspjeti. Nemoguće je to opisati, ali da, jeste me pratio taj neobjašnjivi mir da će osvojiti medalju. Možda ne baš zlatnu, ali medalju svakako. Kada je došlo vrijeme odlaska u Rusiju nijesam mogla otići jer je karta bila skupa tako da sam sjedjela u Nikšiću i čekala rezultate iz Rusije. A Jovana? I ona je bila drugačija, nekako mirnija i raspoložena svaki put kada bi nam se javila iz Rusije.“

Milka i Jovana Peković

Jeste li pratili meč putem interneta?
Vidjela sam da je dobila prvi meč protiv djevojke iz Velike Britanije. Taj meč je bio i najteži. Vidjela sam poslije da dobija i naredne mečeve ali u toj tremi koju ja imam kada Jovana igra, ali i zbog vremenske razlike kod nas i u Rusiji u kojoj sam se bila pogubila tog dana, uzela sam da pravim kolače. Suze su mi same krenule kada sam čula šta se potom dogodilo.

Ko Vam je javio za uspjeh?
Zvao me prijatelj i rekao: „Dabogda neka ti je srećno ovo zlato! Vala je i tvoje koliko i Jovanino!“ Nijesam mogla da vjerujem! Nije bilo kraja toj radosti! Mnogi su potom počeli da zovu da čestitaju. Ubrzo je pozvao i ministar sporta i mladih gospodin Nikola Janović.

Gospođo Peković, Vas je Vaše dijete prevazišlo u uspjesima kao svog prvog neformalnog učitelja ali i najvećeg uzora. To je velika pobjeda roditelja. Jeste li ponosni zbog toga?
Naravno, jer naš život i jeste produžavanje kroz našu djecu. Smisao našeg postojanja jeste da nas oni prestignu u našim uspjesima i da se cijelog života nadograđuju kao dobri i plemeniti ljudi.

Jeste li vjerovali u Vašu Jovanu i njen talenat? Da li su postojale godine kada je trebalo i drugima da dokazujete da ne griješite u svojim procjenama?
Kao neko ko je dugo godina u ovom sportu osjetila sam rano njen talenat, i to ne samo ja već i treneri. Ali baš zbog toga što je Jovana imala jak talenat, vrlo rano je počela da ima i jake protivnike. To je bilo dobro jer je onda rano naučila da se dokazuje i izvlači iz sebe maksimume. Sportski duh ne dozvoljava da se zaustavite pred teškoćama i iskušenjima.
Dakle, jesam prepoznala Jovanin talenat i znala sam da je pred njom dug i trnovit put koji zahtjeva strpljenje, ljubav i odricanje. Prednost je bila što sam se i ja bavila tim sportom pa sam mogla zajedno sa njenim trenerima da utičem na njen sportski put. Jovanini treneri i ja smo zajedno napravili sliku njenog puta u sportu i to dok je Jovana bila još djevojčica. Dešavalo se i da neka svoja iskustva prenesem Jovaninim trenerima pa ih onda oni dalje sugerišu Jovani. Bili su to treneri i naši veliki dugogodišnji prijatelji Dragan Šćepanović, Dragan Živković i Marinko Đurđevac.

Amajlija Jovane Peković, poklon njene porodice dok je bila djevojčica

Da li je i kao dijete bila borbena?
Apsolutno, i nikada nije htjela da se zaustavi. I kada bi u mlađem periodu osvojila neko značajno priznanje, uvijek je težila većem. I uspjevala je da dođe do toga.

Je li tu osobinu naslijedila na mamu?
Nije. Jovana ima izraženiji ego za borbu od mene. Ona je mnogo hrabrija i veći borac od mene. A ispričaću vam jedan događaj kada je Jovana bila djevojčica a koji mi je ostao upečatljiv. Bio je to susret sa osobom koju je naša porodica vrlo cijenila tada, a vrlo je poštuje i danas. Bili smo na skupu gdje je bilo mnogo duhovnika, ljudi i djece, a taj uvaženi čovjek je prišao Jovani i rekao joj: „Imaš oči koje će nekad visoko do zvijezda da dosegnu.“ To mi je kao majci ostalo u pamćenju.

Gospođo Peković, kao roditelj moram ovo da Vas pitam: da li je nekada teško gledati svoje dijete iz publike i znati da mu nije baš lako jer se možda baš prije tog meča osjećalo fizički loše. Koliko treba snage izboriti se sa tim?
To su najteži trenuci kada moram Jovanu da bodrim. Jovana zaista ima borbeni duh koji joj ne dozvoljava da se zaustavi, ali u situacijama kada je teško nije dovoljna samo snaga. Možda je meč lakše pratiti za roditelja koji nije upućen u taj sport, ali ako ja znam svaku sekundu Jovaninih pokreta, svaku namjeru koju bi trebalo ona da realizuje i to da nekada sekunde odlučuju meč, onda vjerujte bude mnogo teže. Jovana neke mečeve završi brzo u svoju korist, ali mnogo više puta su ti mečevi vrlo napeti pa se i oduže. Tada joj znači da smo u publici i tada uvijek usmjeri pogled ka nama.

To znači da možete pozitivno uticati na Jovanu tokom meča.
Jovanu bodrimo kada prilike dozvoljavaju. Kad bude teško u meču ona nas pogledom potraži u publici i tada kao da dobije nadljudsku snagu. Tada situacije koje su izgledale bez izlaza ona uzme u svoje ruke. To su velike pobjede nad sobom. S druge strane, Jovana je naučena da smo mi, bez obzira na moje fizičko odsustvo, mislima i ljubavlju povezane jedna sa drugom. Postoje naši porodični rituali kojima se motivišemo i bez čega Jovana nikada ne odlazi na meč. Tu je i Jovanin dječiji molitvenik koji smo joj mi kao porodica poklonili u Trebinju kada je ona imala svega devet godina. Bez njega nikada ne odlazi na meč i uvijek je uz nju i u pobjedama i porazima.

Na kraju ovog susreta dogovorile smo sljedeći: na istom mjestu nakon Jovanine medalje na Olimpijadi 2020.godine. Do tada želim Jovani puno uspjeha u svakom narednom meču, a cijeloj porodici Peković se iskreno (!) zahvaljujem što mi je otvorila vrata svog doma i omogućila da uradim ovaj razgovor sa ženskim dijelom njihove porodice.

Intervju uradila: Jelena Petrović
U Nikšiću, u domu porodice Peković. Decembar 2019.

Ostavite komentar