Lisinj (1353mnh), Kamen koji miriše na more

Pročitajte: jedna od mojih prvih planinarskih tura, kojoj je uvijek lijepo vratiti se…. Bojana i njena jedinstvenost, Svač i njegove crkve, planina i četiri godišnja doba u jednom danu…

Kako do polazne tačke:

Vozeći se Barom imali smo prilike da vidimo Lisinj. Iskreno – nije izgledao nimalo pitomo.
Vožnja je trajala do sela Lunje u Baru (710mnv). Do njih smo došli vozeći se od Bara glavnom magistralom prema Ulcinju. U Dobrim vodama smo u mjestu Zalivo skrenuli lijevo, a potom uskim asfaltnim putem prošli sela Pečurica i Dapčeviće. Nakon 10-tak minuta vožnje stigli smo u selo Lunje.
Odatle je počeo uspon na vrh Lisinja – Loška.

Početak ture:

Selo Lunje je kraj, odnosno početak, Primorske planinarske transverzale Orjen – Lovćen – Rumija. Ova transverzala rezultat je zajedničkog zalaganja Planinarskog saveza Crne Gore, planinarskih klubova iz Herceg Novog, Kotora, Cetinja, Podgorice, dvije NVO iz Bara i Podgorice. Njen cilj jeste da poveže tri planinarska masiva – Orijen, Lovćen i Rumiju i time utiče na razvoj planinarskog turizma. Transverzala vodi od Orjena, pa dalje u pravcu jugoistoka planinskim zaledjem Bokokotorskog zaliva, pa preko prevoja Krstac i padina Lovćena, Paštrovačke gore, Sozine, Sutormana, Rumije do Lisinja. Ova staza dalje teba da se nastavi zaleđem Ulcinja preko Možura do granice Crne Gore sa Albanijom. Ukupna dužina transverzale iznosi 138 km, ali s obzirom da postoje pješačke staze od turističkih centara, moguće je da se transverzala obiđe u više djelova.

Pohod ka vrhu:

Krenuli smo sa 710 mnv i odmah naišli na jači uspon. Probleme je zadavao i kraški teren.
Prva pauza – na 900 mnv, uz konstataciju iskusnih planinara da smo najteži dio prošli. Pomislila sam da su to samo riječi utjehe, ali daljim hodom sam se uvjerila u njihovu istinitost.
Što smo se više peli vidici su se otvarali, iako se na obalu pod nama bješe spustila velika magla pojačana oblačnim vremenom. Pogled na Dobre vode me je oduševljavao, kao i na Šasko jezero i ušće Bojane u more.

stablo divlje trešnje

Kada god spomenem Bojanu volim da pohvalim njenu jedinstvenost – ona je jedina rijeka na svijetu koja teče i uzvodno. Naime, kada u kišnom periodu nabujali Drim pregradi njen tok, voda Bojane se vraća uzvodno i uliva u Skadarsko jezero.

Na putu ka vrhu oduševljava i postojanje ogromnog stabla divlje trešnje, koje se svojom ljepotom i gordošću ističe poput oaze u pustinji.
Staze prema vrhu su dobro obilježene, tako da bi se i laik mogao lagano snaći na tom putu, koji je kako rekoše austrougarski. Markiranje puta je radila NVO „Ahil“ iz Bara.

pogled ka Baru, fotografisano u martu 2010.

Na vrhu:

Osvojili smo Lisinj. Stajali smo na njegovom najvisočijem vrhu zvanom Loška, visokom 1353m i komentarisali da je zbog tog prekrasnog pogleda vrijedjelo pomučiti se.

Taj pogled širi svaku ćeliju bića, pa čak i kad duva pomahnitali vjetar koji ledi svaku kost u tijelu. To je pogled na Albaniju, plavičastu Bojanu na granici, ulcinjsku Solanu. Tu je i brdo Volujica i njegov kamenolom, a onda i planinski vrhovi Prokletija, Lovćena, Rumije.

Uz Bojanu je i prekrasno Šasko jezero koje zaslužuje poseban osvrt. Planinari su mi ispričali o njegovom bogatstvu ribom i njegovoj okolini ispunjenoj raznovrsnom florom i faunom. Osim toga, jezero je i jedinstveno stanište raznovrsnih ptica – na samom jezeru i u okolini ima 240 različitih vrsta ptica, a najčešće su upravo te ptice razlog za dolazak velikog broja lovaca iz Italije na obale ovog jezera.

pogled na Rumiju

Zanimljiv je još i podatak da na Šaskom jezeru postoji drevni grad Šas (Svač), za koji postoji legenda da je na njemu bilo onoliko crkvi koliko ima dana u godini. Danas se u ruševinama na Šasu mogu prepoznati temelji samo osam crkava.

Oštar vrh Rumije se isticao pod snijegom, ali i pod okriljem sunca što je stvaralo ljubomoru kod nas promrzlih planinara. Odvaja nas od njega jedna kotlina i čitava vječnost pješačenja.

Na Lisinju je i kontrolna tačka broj 15 sa upisnom knjigom u koju smo se upisali, ali ne i udarili pečate u svoje članske knjižice jer pečata nije bilo. Nažalost.
Zbog velike zime, nijesmo mogli dugo da uživamo. Ali smo stigli da se fotografišemo i ovjekovječimo našu pobjedu!

Prvih desetak minuta povratka su obilježile zimske pahulje koje su se pomahnitalo lijepile za naše obraze. Vrijeme je bilo ledeno, ali kako smo silazili bivalo je sve toplije. Na pauzi u povratku, kod stare trešnje, smijenilo se godišnje doba te je počelo proljeće. U toku uspona nijesam zapazila da se ispod krošnje trešnje nalazi bunar, vjerovatno s pitkom vodom. I mirisom mora.
Lisinj, pored Loške kao svog najvisočijeg vrha ima i manji vrh – Lisičica (1279mnm).
Jedan planinar kaže da je silazeći naišao na lovce. To me ne čudi jer barske planine (Sozina-1183m, Sutorman-1163m, Rumija -1593m i Lisinj -1353 m) obiluju divljačima poput zeca, lisice, vuka, jazavaca i divlje svinje.

I vratili se na početno mjesto, u selo Lunje.
Neopisivo ponosni što je ove nedjelje osvojen i Lisinj – Loška.

na vrhu Lisinja, 2010.

tekst: Jelena Aleksić-Petrović

fotografije: Edita Files Bradarić i Petrović Saša

Objavljeno:  Pobjeda, 12. mart 2007. god.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: