Ko je to tamo pisao pjesme?

15036680_10209485803834862_8352025638996619291_n

Ovo je jedan od onih dana kada u jutarnjim satima suprugu čitate Vislavu Šimborsku, a uveče u organizaciji svojih prijatelja pjesnika – Barbare Delać, Jane Radičević i Nikole Ćorca, slušate o njoj. I onda dan bude zaokružen.

Mocart poezije sa žestinom Betovena

Vislava Šimborska. Poljakinja. Jedna od 14 žena koje su dobile Nobelovu nagradu za književnost (a od njih 14, dvije su iz Poljske).

Čitala sam je davno i poželjela da i ja budem onakva kakva je ona željela biti kad ostari: „nositi haljinu purpurnih boja, crveni šešir koji mi ne stoji, brati cvijeće po tuđim baštama“…i tako dalje, i tako dalje… (poklanjam vam tu pjesmu na kraju ovog priloga)

A nijesam slučajno zalutala večeras na poetsko druženje o ovoj nobelovki, jer:

“Oprosti, slučaju, što te nazivam sudbinom….”, pisala je Vislava.

U obrazloženju dodjele Nobelove nagrade 1996. godine, Nobelov komitet je Šimborsku nazvao Mocartom poezije, ženom koja je spojila eleganciju jezika sa “žestinom Betovena”.

.

Poetsko okupljanje koje se nobelovki ne bi dopalo

A sada zamislite kada djevojka koja želi da vam predstavi ko je bila Vislava na samom početku programa kaže:

 „Da znate, ovo se naše okupljanje njoj nikako ne bi dopalo. Ali da ipak počnemo ovo druženje.“

I onda se pitate o čemu se tu radi…

***

download.

U svojoj 73.godini je dobila Nobelovu nagradu za književnost, a tokom života je objavila svega oko 250 pjesama. Kada su je pitali zašto tako mali broj pjesama, u odgovoru je bila jasna: zato što ima kantu za smeće. Ono što nije prolazilo njenu kritiku, nije moglo ići dalje.

Nije voljela gužve, javne nastupe i odbijala je praviti svoje večeri poezije. Odatle i onaj uvod s početka večerašnjeg programa.

Ja više volim da moji čitatelji uzmu moju pjesmu i sa njom stvore odnos jedan na jedan.“, govorila je.

Svoju poeziju Vislava je stvarala u tišini, jer „poezija se ne rađa u buci, u gomilama ili u autobusu. Moraju postojati četiri zida i sigurnost da telefon neće zazvoniti.“

„Prvu pjesmu je napisala sa 5 godina. Naime, u njenoj kući je vladala neka vrsta intelektualne atmosfere i mnogu su čitali. A onda bi joj njen otac počeo plaćati za svaku napisanu pjesmu koja bi mu se svidjela.“, ispričali su mladi pjesnici večeras .

Vislava je imala i odličan smisao za humor i to je unosila i u stihove:

„Ponekad pišem pjesme samo da bih nasmijala druge. Naprimjer, pišem pisma koristeći kratke šaljive pjesmice u engleskom stilu, koje jako volim, i ljudi mi odgovaraju istim takvim pjesmicama.“

Znala je često da poklanja prijateljima čestitke sa svojim vrcavim kolažima ili da organizuje lutrije na kojima je djelila male, slatke, kičaste nagrade.

vislava-simborska-300x300.

Vislava je govorila: „Prolazeći kroz ovu avanturu, koju nazivam život, ponekad o njoj mislite sa očajanjem, a ponekad sa osjećanjem opčaranosti. Ponekad je motivacija za pisanje poezije oduševljenost stvarima.

Kao dijete nikada nisam bila ničim iznenađena: sada me sve iznenađuje. Svaka, čak i najmanja stvar u koju pogledam, list ili cvijet, natjera me da se upitam: „Čemu ovo? Šta je ovo zaista?“

Također postoji i druga motivacija: Znatiželja. Znatiželjna sam po pitanju ljudi, njihovih osjećanja, onoga što su proživjeli, njihove sudbine, šta ovaj život znači. Ta začuđenost, radoznalost i tuga, sve to meni dolazi zajedno.“

.

***

Možda je nekome sve ovo nezanimljivo, ali ako ste došli do kraja teksta, sigurno je da nijeste isti u duši kao prije njega. A onda ipak vrijedi što sam ga pisala… Za kraj vam poklanjam i dvije pjesme Vislave Šimborske koje se meni posebno izdvajaju.

Ja sam srećna i zahvalna svojim prijateljima iz Foruma mladih pisaca što večeras naučih iznova nešto novo i što idem u krevet drugačija od mene sinoć.

images

OPOMENA

Kad ostarim nosiću haljinu boje purpura
I crveni šešir koji ne ide a i ne stoji mi,
trošiću penziju na piće, letnje rukavice i satenske cipele.
I pričati kako nemam para za hleb.
Kad se umorim sešću na ivičnjak,
sakupljaću reklamne uzorke po radnjama i pritiskati
alarmnu dugmad.
Vući štap uz gelendere
nadoknadjivaću propušteno u trezvenoj mladosti.
Izlaziću na kišu u kućnim papučama
Brati cveće po tudjim baštama
gomilaću pera, olovke i druge tričarije
I početi da pljujem.
A sad još moramo paziti da nam odeća ne pokisne
Plaćati na vreme kiriju i ne psovati po ulici
Pružati dobar primer deci
pozivati prijatelje na večeru i čitati novine.
A možda bi trebalo da se već pomalo pripremam
Da ljudi koji me znaju ne budu iznenadjeni
Kada odjednom ostarim i počnem u purpurno da se odevam.

***

MOGUĆNOSTI

Više volim kino
Više volim mačke
Više volim hrastove nad Varigom.
Više volim Dikensa od Dostojevskog.
Više volim sebe koja voli ljude
Nego sebe koja voli čovječanstvo.
Više volim da imam pri ruci iglu i konac.
Više volim zelenu boju.
Više volim da ne tvrdim
Da je razum za sve kriv.
Više volim izuzetke.
Više volim da izlazim ranije.
Više volim da sa lekarima razgovarama o nečem drugom.
Više volim stare ilustracije u prugama.
Više volim smiješnost pisanja poezije
Od smiješnosti nepisanja.
Više volim u ljubavi godišnjice neredovne,
Od slavljenja svakog dana.
Više volim moraliste,
Koji mi ništa ne obećavaju.
Više volim dobrotu prepredenu od premnogo lakovjerne.
Više volim zemlju u civilu
Više volim države osvojene nego koje se osvajaju.
Više volim da imam uslov,
Više volim mjesto haosa od mjesta rada.
Više volim Grimove bajke od prvih strana novina.
Više volim lišće bez cvjetova, nego cvjetove bez lišća.
Više volim pse sa repom neprekinutim
Više volim svijetle oči, iako imam tamne.
Više volim fioke.
Više volim više stvari koje nisam ovdje pomenula.
Od više ipak ovdje nespomenutih
Više volim nule u džepu
Nego kad su postavljene u redu za cifre
Više volim vrijeme insekata od zvjezdanog
Više volim otkucati
Više volim da ne pitam, koliko dugo još i kada.
Više volim da uzmem u obzir čak te mogućnosti
Da biće ima svoj razlog.

Uživala i prenijela: Jelena Petrović

Leave a Reply