Maja Klarić – Sve je prolazno, i lijepo, i ružno

Želim da Vam predstavim inspirativnu mladu djevojku koja putuje svijetom i piše poeziju. Zato su je nazvali putopjesnikinjom. Ona je Maja Klarić iz Šibenika

0
86

Već duže vrijeme pokušavam organizovati svoj susret sa Majom Klarić, meni vrlo inspirativnom djevojkom iz Šibenika. I uvijek se ispriječi nešto što poremeti planove. Nadam se da će ova 2020. biti godina tokom koje ćemo se sresti. Možda baš tokom njenog festivala Šumski pjesnici koji se svake godine održava prvog petka u osmom mjesecu nadomak hrvatskog mjesta Grožnjan. Pripremila sam poeziju koju bi trebalo da pošaljem. A do tada, napravila sam ovaj mali online intervju sa Majom, želeći da skrenem pažnju na ovu djevojku punu sunca i inspirišem svoje čitaoce.

Maja Klarić, fotografija: Iva Perković

A zapravo moje interesovanje za Majin rad je počeo kada sam tokom prve polovine 2018. godine svakodnevno iščitavala njene postove sa puta po Japanu, od hrama do hrama. Hodali su tada ona i njen partner preko 1100 km. Maja je ostavljala stihove u kori drveća i na stazi, njen partner Goran video snimke iz kišovite planine, fotografije, priloge ispod mostova… Mada Maja negdje reče i ovo:

Otputovati ne znači nužno kupiti kartu za drugi kontinent, već i bolje: otvoriti oči, promatrati svijet i ljude oko sebe na nov način.” I ja joj čvrsto vjerujem jer jeste tako. 

Maja Klarić je rođena 1985. godine u Šibeniku. Putuje svijetom i sa svojih putovanja donosi poeziju, te je dobila zvanje putopjesnikinja. Inače je završila engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavila pet knjiga: Život u ruksaku (2012, poezija), Quinta Pitanga (2013, poezija), Nedovršeno stvaranje (2015, poezija), Vrijeme badema (putopis sa puta za Santjago), Približavanje zore: Put 88 hramova (2019, proza i poezija).

Maja Klarić, privatna arhiva

Draga Majo, je li Vam važno da prvi dan kalendarske godine počnete nečim novim, smislenim i raspoloženim i gdje nađete najbolje mjesto za nove početke?
Prvi dan kalendarske godine rado započnem nekom simboličnom aktivnošću, ritualom, mišlju… Više to ima veze sa svim dobrim počecima i motivacijom koju oni sa sobom donose, nego s praznovjernošću da će mi godina biti loša ako to ne učinim. Mislim da je dobro iskoristiti svaki mali početak – prvi dan godine, prvi dan u tjednu, u mjesecu, rođendane, obljetnice, posebne datume – za podsjetiti samog sebe da uvijek možemo biti bolji, da je vrijeme da napravimo nešto za čim dugo žudimo, da ostvarimo neki san, postavimo neki cilj…

Za ovu sam godinu poželjela samo to da je započnem u prirodi, da prvog siječnja (prev. januara) ne provedem kod kuće, u krevetu ili pred televizorom, već da ga provedem na zraku, na otvorenom, da na taj način simbolično odapnem jednu strelicu želje u svemir koja će mi za ostatak godine donijeti još više hodanja, planinarenja, boravka na otvorenom… Ostvarenje te želje ovisilo je samo o meni (kao što želje nerijetko i ovise) pa sam tako sprovela u djelo ono što sam u startu naumila i dan provela u dugačkoj šetnji do jednog napuštenog sela u unutrašnjosti Istre…

Prva fotografija Maje Klarić u 2020.godini: “Ako se ostatak godine po prvom danu poznaje, onda će 2020. biti godina planinarenja, novih mjesta i izvrsnog raspoloženja”

Volite li da postavljate sebi ciljeve na početku godine i raduje li Vas izazov da ih ostvarite?
Volim postavljati ciljeve na početku godine, oni mi daju mogućnost da sagledam na čemu još želim poraditi, što još želim ostvariti u svom životu. Ali se trudim da to ne budu prevelike odluke i prevelike želje. Velika očekivanja su majka razočaranja, zato su moje odluke realne, male stepenice po kojima se penjem, korak po korak…

Kao na primjer koje?
Odluke poput da ću se nastojati češće baviti tjelovježbom – trčanjem, jogom, plivanjem, da ću češće meditirati, odlaziti u prirodu, da ću jesti zdravije, da ću više čitati, više pisati… Odluke uvijek započinjem riječima „nastojat ću, trudit ću se…“ Nikad ih ne pišem u imperativu – radit ću to i to, bit ću takva i takva, neću ovo ili ono – jer ne znam kamo će me život odvesti… Možda ne ostvarim svoje ciljeve i odluke, a godina svejedno bude prelijepa! Zato sebi nikad ništa ne zapovijedam, samo sugeriram, obećam da ću se potruditi, dati sve od sebe – pa što bude, bude!

Otvore “Jutarnji list” u autobusu, kad ono priča o njima dvoma… Maja Klarić i Goran Blažević

Ima li puno divnih planova i u 2020?
Kako rekoh, voljela bih više čitati i pisati. Premda se iz mog stvaralaštva i javnog djelovanja čini da se bavim uglavnom time, ja zapravo radim sto stvari kako bih sebi osigurala egzistenciju i onda često ne stignem ni čitati ni pisati. Ove ću godine nastojati više pisati poeziju, ona je prva koja pati kad se život zahukta. Od fiksnih planova postoji samo taj da odlazim na umjetničku rezidenciju „Odisejevo utočište“ (izdavačka kuća Sandorf) u sklopu koje ću provesti tri tjedna u Grčkoj i tri tjedna u Sloveniji gdje ću raditi na svojoj novoj zbirci eko-poezije…

Maja: “Još malo pa je spremna moja prva reciklirana zbirka poezije”

I naposljetku, koja je poruka Maje Klarić za čitaoce moje “Plave zvijezde”?
Kao poruku bih spomenula nešto o čemu intenzivno razmišljam još od povratka iz Japana, a sa svakim novim predstavljanjem svoje knjige „Približavanje zore“ iznova se na to podsjetim, na najveću lekciju toga puta, na najočitiju poruku, koju svi mi zapravo već znamo: sve je prolazno. Sve će nestati, sve će proći, i lijepo, i ružno. Zato se ružnim ne treba dugo opterećivati ni brinuti se previše, a u lijepom treba maksimalno uživati dok traje. Treba osvijestiti život koji je jedan i prolazan. U njemu, sve što imamo jest jedan jedini, sadašnji trenutak. Iskoristimo ga!

I za kraj ovog priloga Vam donosim jednu Majinu pjesmu iz njene knjige Život u ruksaku

“Pođi
Odmah
Nemoj previše razmišljati
Samo kreni
I pusti
Da se cijeli svijet
Sam od sebe
Pred tobom raspliće…”

online intervju uradila: Jelena Petrović

Ostavite komentar