Milena Raspopović – Nemamo naviku da razgovaramo sa sobom, a trebalo bi

Mr Milena Raspopović je psihoterapeut na Institutu za onkologiju Kliničkog centra Crne Gore. Donosimo konkretnu temu i mnogo ideja kako sačuvati mentalno zdravlje.

0
502

Nedavno me uplašio podatak, do kojeg se došlo na osnovu sagledavanja, razgovora i iskustva, da se povećava broj onkoloških pacijenata kod mlađe populacije. To je dio starosne grupe kojoj pripadamo ja, moja porodica, najvećim dijelom moji prijatelji i kolege. Zato sam došla kod phihoterapeutkinje koja radi u Kliničkom centru Crne Gore da mi da savjet i nekoliko konkretnih tehnika kojih bi se pridržavali i sačuvali koliko je to moguće. Izabrale smo lijepo mjesto susreta koje podstiče na zdravlje, a ja sam dobila savjete iz drugačijeg ugla jer terapijski koncept koji proučava magistarka psihologije Milena Raspopović nije, još uvijek, mnogo poznat u regionu.

„U nekim situacijama nije zdravo imati pozitivnu emociju“

Fotografija je nastala povodom obilježavanja Dana mentalnog zdravlja

Vaše zvanje je REBT psihoterapeut. Nijesam znala šta znači taj termin “rebt”, te sam naišla na podatak da je u pitanju terapijski koncept zasnovan na tvrdnji da “ljudi nijesu uznemireni događajima samim po sebi, već svojim viđenjem tih događaja”. Dakle, situacije koje nam se svakodnevno događaju nas ne čine srećnim ili nesrećnim, već način na koji razmišljamo o njima. Da li sam u pravu?
Da, to je u suštini glavni postulat REBT psihoterapije – da situacije same po sebi ne izazivaju ni jednu emociju, već to čini način na koji mi gledamo na to dešavanje. Na jednu situaciju mi možemo gledati na različite načine ali u zavisnosti od toga kako posmatramo i razmišljamo o tome, tako se i osjećamo. Dakle, povodom jedne situacije možemo imati funkcionalna osjećanja, ali i disfunkcionalna.

Gdje u tome griješimo?
Ljudi bježe od negativnih emocija. Negativne emocije na negativan okidač su sasvim u redu odgovor. Ali postoje negativne emocije koje su funkcionalne, i negativne koje nijesu funkcionalne. Na primjer, ako je anksioznost disfunkcionalna negativna emocija postoji njen tzv. funkcionalni parnjak što bi bilo zdrava zabrinutost i opreznost. Dakle, to su one situacije kada imamo razlog za neki strah i kada je u redu da se tako osjećamo. Ono što stoji između okidača i emocije su naša razmišljanja. Cijela REBT psihoterapija se zasniva na tome da se mijenjaju obrasci mišljenja, tj. načini na koji se stvari posmatraju.

Time ste me naveli da vas pitam za situacije kada se zaista osjećamo loše, a porodica, prijatelji i literatura nam govore da moramo da budemo pozitivni, da moramo izbrisati negativna osjećanja i osjećati se lijepo. Znači li to da je sasvim u redu dopustiti sebi da osjetimo tugu i da je ne moramo siliti da prođe, pa iako to nije u skladu sa popularnom pozitivnom psihologijom koja nam se već decenijama servira?
Ja ću se usuditi da to nazovem „silovanjem pozitivnom psihologijom“, bez želje da nekog uvrijedim. Ona može biti vrlo kontraproduktivna. Jednostavno, u nekim situacijama nije zdravo imati pozitivnu emociju. Ne možete biti srećni ako imate tužan događaj u životu: gubitak, prolazite kroz bolest, tešku situaciju… To su situacije kada je sasvim opravdano da budete tužni. Problem je kada povodom toga budete depresivni. Tu nastaje problem jer tada ulazite u disfunkcionalnu emociju i ponašanje.

Uvijek je lako savjetovati ili uticati na drugoga, ali kada se radi o nama onda je sve teže. Kako da utičemo na sebe, da mijenjamo svijest u tom pravcu da se događaji mogu posmatrati iz različitog ugla i da li je to jednostavno?
To je jako teško. Čak i ja nekad uhvatim sebe kako drugome kažem: “Nemoj da se sjekiraš.”. Od te rečenice nikome nije bolje, jer kad je situacija takva kakva jeste sasvim je opravdano da osoba bude uznemirena.
Teško je uticati na neku vrstu doživljavanja situacije jer je to sve stvar procesa. Nije dovoljan trenutak da, kada ste u bijesu ili jakoj depresiji, prekinete negativnu emociju, ali možete da dođete do obrazaca mišljenja koje imate u tom trenutku i da probate da pronađete drugačiji i fleksibilniji način razmišljanja o toj situaciji. To će početi da vas lagano vodi ka emociji koja je funkcionalna za vas.
Ono što je posebno važno jeste da u nekoj narednoj situaciji, gdje je isti okidač, ne krenete za onim prvim obrascem mišljenja, već da tada razmišljate na racionalan način. Ovaj vid psihoterapije je duži put u ozdravljenju, ali onda i to zdravlje bi trebalo da traje.

Konkretno, ako smo uznemireni – ja ili moja prijateljica, ta emocija je u redu i trebalo bi ići ka tome da je osvijestimo u sebi?
To se zove validacija emocije – vi time validirate emociju koja je u tom trenutku i potvrđujete da je ona sasvim u redu. A kada izađete iz te emocije, onda je potrebno da na racionalan način razložite tu situaciju. Suštinski nešto mijenjati, dok ne prođe jaka emocija – je vrlo teško.

“Zahtjev prema životu treba biti realan.“

Mr Milena Raspopović i Jelena Petrović

Biti optimista je dobro i ljekovito. Kako biti optimista uz neizvjesnost u kojoj svi živimo?
Sada jeste teško ostati optimista, a u terapiji kojom se ja bavim uvijek zagovaram realan optimizam: ne optimizam po svaku cijenu, već u skladu sa onim što je moguće. U ovoj situaciji, u kojoj smo već godinu i tri mjeseca, iscrpili smo zdrave mehanizme kojima prevladavamo stres i zato je teško održati optimizam i pozitivan pristup dešavanjima. Ali ovo je izazov za cijelo čovječanstvo da povećavamo ličnu i kolektivnu toleranciju na frustraciju. Na takav način bi trebalo da održimo realni optimizam, jer neizvjesnost je činjenica.

Da li je neizvjesnost teška?
Vrlo je teško trpjeti neizvjesnost u mnogim situacijama, pogotovo u ovoj kada niko na svijetu ne zna kada će se i kako Covid završiti. Svi smo u ovome zajedno i dobro je naći način kako da istrpimo tu neizvjesnost. Iako neizvjesnost postoji trebalo bi, uprkos njoj, da živimo i funkcionišemo što je kvalitetnije moguće, umjesto da imamo zahtjev za izvjesnošću koja nije u skladu sa našom trenutnom realnošću i koja bi nas dovela u situaciju da budemo depresivni, bijesni na sebe i sve oko nas. Zahtjev prema životu treba biti realan. Zato, uprkos neizvjesnosti treba živjeti što bolje umijemo i znamo.

Ja bih rekla da je to savjet za sve situacije, ne samo za Covid. Jednostavno, kada imamo problem: tu smo i trebalo bi izvući najbolje što možemo iz te situacije?
To je baš tako. I uz to, potruditi se da funkcionišemo što je moguće sličnije situaciji prije svih tih negativnih događaja, ali na način da se prilagodimo trenutnoj situaciji.

„Trebalo bi u onome što nam jeste dostupno, naći radost, užitak i smisao.“

Da li i vama, koji izučavate ovaj koncept psihoterapije, polazi za rukom da uvijek gledate sa pozivne strane?
Teško je i meni, jer iako toliko toga proučavam i znam, ipak sam ljudsko biće i osjećam frustraciju zbog ovakve situacije kao i svi drugi. Ne idemo na koncerte, putovanja… a svi imamo načine i interesovanja kojima oraspoložimo sebe i damo sebi pozitivne stimuluse. Sada je to dosta ograničeno, ali opet se vraćam na ono što smo rekle: trebalo bi u onome što nam jeste dostupno naći radost, užitak i smisao. To je moj način: da u dnevnim i malim situacijama pronalazim smisao i pozitivan stumulus i zadovoljstvo.

Da li je vaš rad vezan isključivo za onkološke pacijente ili u cilju sprečavanja bolesti i zdrava populacija može doći kod vas?
Na Institutu za onkologiju radim sa onkološkim pacijentima i njihovim porodicama, a pored toga se bavim psihoterapijom gdje radim sa klijentima koji su ne-onkološki pacijenti i tu imam ljude sa najrazličitijom problematikom.

U radu sa pacijentima, ali i prateći istraživanja, koje razlike primjećujete danas u odnosu na raniji period?
U porastu su depresivni poremećaji, depresivna stanja i u porastu su napadi panike koji su prerasli u panični poremećaj. To su situacije koje su postojale i prije Covida, ali se sada inteziviralo i učestalo. Pretpostavljam da je to zato što ljudima fali podstrek, ali i imaju više slobodnog vremena, ili ću ga nazvati praznog hoda, kada se razvijaju razna razmišljanja koja nijesu dobra po njih, a sa druge strane nemaju izduvne ventile.
Pacijenti se plaše da će onda kada se ovo završi, sama adaptacija na pređašnju realnost dovesti do novih situacija koje bi bili okidači za razvoj novih simptoma neuroza. Bilo bi idealno kada bi cijelu ovu situaciju mogli da zaboravimo i vratimo se na ono pređašnje stanje, ali to je teško. Adaptirali smo se na novu realnost tako da će nam sigurno trebati vremena za adaptaciju i na onu pređašnju, ako se uošte ikada i vratimo.

Milena, a što bi moglo da bude uzročnik porasta oboljenja od kancera kod ljudi u mlađoj populaciji?
Primjetile smo kod onkoloških pacijenata, kada nam govore o svom životu, da su često imali jedno ili više traumatskih iskustava ili kontinuirane manje stresove. Nijesmo istraživale da bi došle do jasnih zaključaka, ali na osnovu sagledavanja, razgovora i iskustva, mogu reći da su veliki faktori rizika za maligne bolesti stres i trauma.

“Veliki problem nam pravi to što smo preopterećeni i hiper stimulisani”

Mr Milena Raspopović na Kongresu psihoterapeuta

Da li vam se čini da je čovjek sada ubrzaniji u odnosu na nekad? Danas tražimo brza rješenja, brze efekte toga što nam se preporuči i savjetuje, u krajnjem nam se čini da i dani brže prolaze. Kako da sebe usporimo?
To je vrlo teško jer smo svi hiper-stimulisani na dnevnom nivou. Toliko je dešavanja i dnevnih stresora koje mi i ne osjetimo, a sve to utiče na naš organizam i psihu. Mnogo se očekivanih i neočekivanih situacija desi na dnevnom nivou koji nas izbace iz balansa, a mi sve to ne stignemo da obradimo. Zato je teško usporiti sebe na nivou dnevnih dešavanja, ali ono što možemo na kraju svakog dana jeste da saberemo utiske: šta smo proživjeli, da proradimo emocije i stanja koje smo imali tog dana. To znači da se osvrnemo na taj dan, a onda na osnovu toga možemo da imamo i okvirni plan ili predstavu o tome šta nas očekuje narednog dana. Veliki problem nam pravi to što smo preopterećeni i hiper stimulisani, a sva stanja u nama koja proživljavamo ostaju neobrađena. Osoba ni samom sebi ne iskaže kroz šta je sve prošao toga dana, a sigurno je prošao i kroz dvadeset različitih emocionalnih stanja.

Mi zaista nemamo nemamo naviku da razgovaramo sa sobom?
Nemamo, a valjalo bi.

I kada bi odlučili da promijenimo tu naviku, koliko minuta bi nam bilo potrebno da na kraju dana razložimo sve emocije?
Nije poenta da time započnemo pretjerano razmišljanje i opterećivanje svim situacijama, već govorimo o sumiranju: šta mi se desilo, kako sam se osjećao, kako se sad osjećam… Za to bi nam trebalo nekih pola sata.

Vi ćete sigurni znati za autora ideje koja je polazila od toga da na kraju svakog dana zapišemo tri pozitivne stvari koje su nam se desile toga dana i stavimo ih u teglu. Pa i onda kada nam se čini da je dan bio potpuni promašaj, mi imamo zadatak da i nakon takvog dana izvučemo iz sebe te tri pozitivne stvari. Da li je to djelotvorno?
To može biti veoma korisno, posebno kada čovjek dođe u depresivno raspoloženje. Da ne bi dublje tonuli u to stanje, prijedlog je da se vratite toj tegli i pogledate stvari koje ste pisali. Tada će čovjek shvatiti da nije baš istina da nam se dešavaju samo negativne situacije, nego da tu ima i pozitivnih dešavanja. U redu, vrlo je moguće da su to male radosti, ali i tim malim radostima vi pokazujete sebi da su se one dešavale.

Pošto razgovaramo o tehnikama kako pomoći sebi, na pamet mi pada i tehnika da pišemo sebi pisma: kada smo u baš dobrom raspoloženju da pišemo sebi pismo koje ćemo pročitati kada budemo tužni. I obrnuto – kada smo tužni da napišemo sebi te emocije za period kada ćemo biti srećni. To su, na neki način podsjetnici, da se sve mijenja i da je sve prolazno. Da li je i to korisno?
Svakako, jer neophodno je prihvatiti život i sa dobrim i sa lošim situacijama. I kada smo najsrećniji, svakako je dobro da budemo svjesni da nećemo svakog trenutka u životu biti toliko radosni. Sasvim je u redu imati i uspone i padove jer to sve čini život. Ali ono što je važno jeste zadržati balans dobrih i loših trenutaka i ne dozvoliti da nas previše izbace iz tog balansa situacije koje su previše negativne.

„Poželjno je da čovjek ne uđe u veći problem zato što nije riješio manji.”

Da li ljudi rado dolaze na konsultacije?
Dolaze kada imaju problem i kada su u patnji. Mada ono što primjećujem jeste da ljudima treba dosta vremena da se osmjele da bi se obratili nekom. U nazad nekoliko godina primjećujem da se sve više javlja ljudi koji imaju životne situacije i probleme. Dakle, ne mora u pitanju da bude mentalni poremećaj već ovdje govorimo o životnoj situaciji koju čovjek ne može sam da riješi. Ljudi koji se najčešće javljaju su iz mlađe populacije, od osamnaest do trideset pet godina.

A kakva je situacija kod starijih?
I stariji zatraže pomoć ali nakon mnogo godina patnje i trpljenja. Nije nam kulturološki usađeno da je uobičajeno i potpuno u redu da kada imate problem, psihološku bol ili mentalnu smetnju zatražite pomoć od psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra. Poželjno je da se čovjek obratiza pomoć i da ne dozvoli da uđe u veći problem, zato što nije riješio manji.

Onda je tada i oporavak duži?
Naravno, opravak je duži, patnja je duža i veća je mogućnost da se odustane od terapije jer ona sa sobom nosi određenu dozu frustracije. Nije lako, nije brzo, neophodno je proživjeti neke stvari dok se ne dođe do boljitka… tako da taj proces u nekoj manjoj dozi mora biti i bolan. Zato, u krajnjem, što je problem veći, onda je i frustracija i mogućnost za odustajanje od terapije veća. Kada se brže vide rezultati lakše se istrajava u terapiji.

Sa koleginicom Damirom Murić i dragim ženama iz Veritasa (Udruženje žena liječenih od raka), prilikom obilježavanja Međunarodnog mjeseca borbe protiv karcinoma dojke.

“Znači kada možete da podijelite sa nekim ono što ste preživjeli.“

Da li kao psihoterapeut posmatrate ljude na ulici?
Iskreno, ne uopšte. Kada sam van svog posla trudim se da živim bez psihologiziranja, a naravno da neke situacije primjetite jer ih je nemoguće ne primjetiti. Ali da aktivno posmatram – to izbjegavam, jer i meni je potrebno da tokom slobodnog vremena živim svoj život što je moguće autentičnije da bih preostale resurse mogla da koristim kada radim.

U čemu nađete ventil iz svih stresnih situacija?
Kada su u pitanju dešavanja na poslu, meni jako pomaže razgovor sa koleginicom sa kojom ste vi imali priliku da razgovarate, a to je psihološkinja Damira Murić. Radimo isti posao na Institutu za onkologiju. Kada nam se dešavaju teške situacije na poslu, nekako se izventiliramo u hodu i to pomogne. Time ne riješite taj problem, ali znači kada možete da podijelite sa nekim ono što ste preživjeli.
Ono što je svakako bitno jeste da u slobodno vrijeme imate izduvne ventile. Meni je jako pomagao ples, pješačenje, joga, provođenje vremena sa ljudima koji su mi dragi. Lijepa rečenica od drage osobe može da uljepša dan. Svi mi, pa i psiholozi, iako znamo i koristimo razne tehnike, trudimo se da živimo što kvalitetnije i da steknemo što više pozitivnih iskustava.

Na kraju, molim Vas da mi date savjet koji rado kažete svojim pacijentima, prijateljima, pa i sebi, jer i vama je potrebno čisto mentalno zdravlje: kako na efektan način, konkretnim primjerom, raditi na sebi i održati svoje zdravlje?
Reći ću vam za tehniku koja se zove promjena okvira. Kada je situacija problematična, kada ne vidimo izlaz ili način kako da problem riješimo, skloni smo da se odmah zapitamo zašto se to dešava i zašto od svih ljudi baš meni.
Umjesto toga, možemo da pristupimo iz drugog ugla i kažemo: “Ok, dešava se takva situacija, ja ne mogu da je izbrišem niti da zažmurim pred njom.” Tada dolazimo do pitanja: šta je ono šta ja mogu da uradim da bih ovu situaciju, takva kakva jeste, učinila meni prijatnijom bez zahtjeva da se situacija promjeni ako je to nemoguće. Dakle, šta je ono što ja mogu da promijenim, da bi ta sporna situacija bila podnošljivija? Tada sebi možete da nabrojite jednu, dvije ili tri stvari.

Šta bi nabrojali, na primjer?
Na primjer, možete prihvatiti situaciju takvu kakva jeste ali ono što je važno jeste da osvijestite da ona neće trajati vječno i da će se – na jedan ili drugi način – razriješiti. Dakle, situacija će trajati, biće neprijatna neko vrijeme ali – završiće se.
Možete i da nađete neka konkretna rješenja i pustite da se razradi ta situacija, da uradite nešto konkretno. U toj situaciji je po vas najmanje svrsishodno da potonete – a namjerno ovdje izbjegavam termin koji bi bio možda najadekvatniji – da kukate nad situacijom koja se dešava i zahtijevate da ona ne bude takva kakva u stvarnosti jeste. To je promjena okvira – pristup nečemu što se već dešava ali iz drugačijeg, proaktivnog ugla.

Prošli smo nekoliko tehnika, razgovarali o njima otvoreno i na primjerima i čini mi se da se kroz svaku vraćamo na ono: razgovarati sa sobom.
Tako je. I priznati sebi kakve imamo zahtjeve. Često imamo tzv. apsolutističke zahtjeve prema sebi, ljudima ili životu uopšte.
To su zahtjevi koji polaze od toga da nešto mora, treba, ne smije. Ti zahtjevi uglavnom nijesu u skladu sa realnošću, posebno kada pričamo o nečemu što se desilo u prošlosti a mi imamo zahtjev da se to nije smjelo desiti. Realnost je takva kakva jeste: situacija se desila i mi je ne možemo izbrisati koliko god mi tu situaciju ne željeli i ne voljeli. Ali ono što možemo, jeste da prihvatimo da se to jeste dogodilo i da se postavimo na odgovarajući način.

Milena Raspopović je završila Filozofski fakultet u Beogradu i stekla zvanje psihologa, a 2019. godine je u Beogradu magistrirala na Odsjeku za psihologiju – Istraživački modul. Koliko je upoznata, prva je u Crnoj Gori koja ima formalno obrazovanje iz te oblasti. Svoje znanje uvijek nadograđuje brojnim edukacijama iz psihodijagnostike i psihoterapije.

Psihologija je uvijek privlačila, a kada sam je pitala da li se plašila količine emocija sa kojom joj ljudi dolaze, rekla mi je da se još krajem osnovne škole odlučila za to zvanje.

“Prvo što sam primjetila kod sebe jeste da mogu ostati pribrana u raznim situacijama i da kao introvert mogu da slušam ljude. Tada sam odlučila da će moje zanimanje otići ka psihologiji.”

Intervju smo uradile u parku kod Dvorca Petrovića u vrlo prijatnom ambijentu i razgovoru. Milena je ranije 3 godine radila i na psihijatriji Kliničkog centra i priznala mi je da bi tada svaku pauzu, još uvijek u bijelom mantilu, rado provela baš u zelenilu oko Dvorca Petrovića i pritom svratila do galerije. Posjeta galeriji je i nama bila u planu tog dana, ali na žalost je izložba bila u pripremi.

Milena, nakon situacije kada sam saznala da je primjećen porast onkoloških pacijenata, kao i i broj onkoloških pacijenata u mlađoj populaciji, ja sam nesvjesno odlučila da pozitivnim odabirom tema o kojima pišem na svom blogu liječim ljude: da li to moguće?
To je dobro u smislu davanja pozitivnih smjernica kako bi ljudi mogli sebi da pomognu i time unaprijede svoje cjelokupno zdravlje. To je dobra ideja! Uostalom, zato bi i trebalo da služe prilozi koje čitamo, što na žalost često i nije slučaj.

 

Intervju uradila: Jelena Petrović
Jun 2021.

Ostavite komentar