Mirela Borović – Svoj život sada ne mogu da prepoznam

Junakinja iz knjige, koju sam skoro čitala, je uspjela da živi radeći ono što zaista voli, a ja imam za sagovornicu mladu ženu kojoj želim isto.

0
523

Mirela Borović je imala stalno zaposlenje kao stomatološka sestra, a onda je odlučila da napravi promjenu. Hrabra žena je danas uspješna preduzetnica, supruga i majka troje djece. Njena djevojčica koja ima Daunov sindrom je primjer svakom roditelju sa koliko truda, žara, snage i neodustajanja raditi sa djecom.

Mirela stiže da uradimo intervju. Park Đorđa Balaševića, u Podgorici

Mirela, šta se dogodilo kada ste odlučili da napravite promjenu u poslu?
Godinama sam radila u stomatološkoj ordinaciji kao stomatološka sestra, iako sam završila srednju i višu medicinsku školu za smjer zubni tehničar. Nijesam se pronašla u tome. Saznanje da to nije posao za mene nije došlo jednostavno, jer kada radite tada se na neki način priviknete na kolotečenu. Dnevne obaveze čovjeka su toliko velike da ne ostavljaju dovoljno prostora da se zaustavite i zapitate da li je to ono što hoćemo.

Kako ste se Vi zaustavili?
Otišla sam na porodiljsko odsustvo. Iz te treće trudnoće dobili smo dječaka, a ja i vrijeme koje mi je pomoglo da sagledam da posao stomatološke sestre meni ne odgovara. Godinu dana prođe brzo i kako se primicao povratak poslu počela sam da osjećam grčeve u stomaku.

Jeste li se vratili?
Ne. Uzela sam neplaćeno odsustvo do treće godine sina i to je bio način da prolongiram poslovne obaveze.

Znali ste šta nećete, a nekada je i to dovoljno za početak. Je li lako biti hrabar?
Ne znam da li sam bila hrabra ili ne, ali to su situacije kada sve sagledavate. Moja Đurđa je rođena sa Daunovim sindromom i radeći taj posao u stomatološkoj ordinaciji teško sam uspjevala da joj se posvetim koliko sam htjela. A htjela sam mnogo! Crpio me posao. S druge strane, ja sam imala viziju da ću naći nešto drugo iako iskreno nijesam znala šta i kako. Jedno je sasvim bilo sigurno: na dotadašnji posao se ne vraćam.

borba za svoje dijete”

Mirela i njen suprug imaju troje djece. Najmlađi dječak ima tri godine, djevojčica deset i najstariji sin će uskoro četrnaest. Ova mlada žena me oduševljava svojom borbom, a zahvalna sam na njenoj spremosti da je podijeli sa mojim čitaocima. Pričom koju je podijelila sa mnom ona želi da pokaže pozitivan primjer i ohrabri.

“Posebne i jedinstvene u svemu!” Ćerka je najlješi model Mirelinih komada.

“Đurđa je apsolutno sjajna djevojčica! Svakako da iza toga stoji naš ogroman rad, ali to je nevažno. Ona čita i piše dva pisma, sama ide do škole, izlazi sa vršnjacima da se igra, pliva, vozi bicikl, sama ostaje kod kuće. Danas je pospremila kuću na svoj djetinji način, nabrala cvijeće ispred zgrade i stavila u čašicu, a sve to da bi me prijatno iznenadila. Ona hoće sve kao svoji drugari, a samo suprug i ja znamo kolike su u nama borbe i nezamislivi strahovi dok traje njeno odrastanje.”

Biste li mogli da iznjedrite sve Đurđine uspjehe da ste ostali da radite u ordinaciji?
To je bila krvnička borba za naše dijete i čini mi se da samo ta riječ može da opiše kroz šta smo sve prošli. Naš rad se sada nastavlja i samo nadograđuje. Ali svakako da tu borbu nijesam mogla da vodim radeći kod privatnika. Fizički nijesam mogla da podnesem toliki pritisak.

“Đurđa je nosila moje prve “Džidže”. Pa i onda kada znam da “Džidže” nijesu bile toliko lijepe – za moju Đurđu su one bile savršene. Spajala ih je uz svoje haljinice, uklapala uz rajf… “

Mirela, kada su vam rekli da djevojčica ima Daunov sidrom, jeste li se plašili sopstvene snage?
To je bila potpuno uredna trudnoća. Porodila sam se sa 28 godina, a Đurđa je na porođaju dobila ocjenu deset. I onda nakon porođaja počinje čudno ponašanje između doktora i sestara, nijesu mi je donijeli na nekoliko podoja… Meni je sve bilo jasno kada sam je vidjela i od tada počinje borba. Išli smo od fizioterapeuta, preko genetičara, kardiologa… Sa samo tri mjeseca je imala operaciju prerano srasle čeone kosti. Nakon te uspješne operacije samo smo dalje krenuli naprijed.

Jeste li uspjevali da u svemu tome budete pozitivni kao što ste sad dok razgovoramo?
Ne znam. Vjerujte da ne znam. Znam da sam te prve godine mnogo plakala. To je tako, jer nijesmo znali u kom smjeru će da se kreće Đurđin oporavak. Sad vidim, sad je situacija potpuno drugačija, ali tada je ona bila beba i sve je bilo jako teško.
Pomogla mi je tada jedna doktorica, sjećam se i danas njenih riječi: “Ako stavite zdravo dijete u sobu i ništa sa njim ne radite, to dijete neće da napreduje. Ako radite sa djetetom, na način kao što vi radite i stimulišete ga, onda čega se plašite? Vidite li kakva vam je Đurđa? Ka’ voćkica je!”
Sada se borimo da u školi dobijemo asistenta u nastavi koji bi radio sa Đurđom, jer učiteljicu ne može da prati. To bi bio veliki uspjeh. Razgovarala sam i sa direktorom škole, svi obaćavaju…

“Kada bih imala super ekipu uz sebe, napravili bi super brend.”

Jesu li ljudi iz Vašeg okruženja vjerovali da hobi može prerasti u ozbiljnu poslovnu priču?
U početku je sve bilo probno i svakako da sam bila svjesna da svemu što pravim treba nadograđivanje. Mijenjala sam svoj rad, neprestano isprobavala, dodavala, provjeravala čvrstoću i kvalitet materijala. Kada god bih napravila po neku lutkicu ili ogrlicu od marama ili perlica, prijatelji bi prokomentarisali: “Super, baš lijepo! Nastavi da se zabavljaš.” A onda su pozitivni komentari počeli da se šire. Nekad nijesam ni spavala želeći da sve stignem da napravim.

“Za hrabre i odvažne”

Iako ste bili stomatološka sestra, da li ste naginjali umjetnosti i ručnom radu?
Ko me poznaje zna da ovaj rad nije nešto novo. Uvijek sam bila sklona tome da svoju odjeću učinim zanimljivijom tako što bih predmetu dodala nešto u obliku cvjetića, perlica ili aplikacija. Na primjer, nijesam pristajala da su moje farmerice iste kao na drugim djevojkama. Prepravljala sam majkine i tatine sakoe, pantalone, košulje… i to sve u granicama svog znanja. Uostalom, nije to ni bilo vrijeme kada ste mogli da imate sve što hoćete, nego ste morali biti maštoviti. Kao srednjoškolka sam iz “Burde” uzimala šablone i po njima šila sebi haljine, pantalone, bluze. To i sad umijem. Ja ne umijem da slikam ili se na neki drugačiji način izrazim u sferi umjetnosti, ali umijem da šijem i dekorišem kućni ambijent.

Svoje znanje ste nadogradili i kursem šivenja.
Ja sam koristila šivaću mašinu u srednjoj školi i nakon toga godinama nijesam radila na njoj. Zaboravila sam bila sve one detalje koje morate znati kada radite na mašini. Tako da je razlog upisa na taj kurs bio da mi se osvježi nekadašnje znanje.

Je li teško naučiti?
Nije teško uzeti mjere i znati šta hoćete, ali morate to da nacrtate. Ja to ne umijem. Ljudi idu u škole da bi naučili modelar odjeće. Kada bih imala super ekipu uz sebe, napravili bi super brend.

Moja baka je znala da plete i kod sebe primjećujem žal što nijesam imala prilike da to naučim od nje. Ali sa druge strane, pomislim, ako neko drugi može to da nauči, zašto to ne bih mogla i ja. Jesam li u pravu?
Naravno da možete. Uzgred, i ja sam učila uz majku i baku. One su se bavile pletivom i davale mi da vezem. Šila sam tada i odjeću za Barbike jer nijesmo imali finansijsku mogućnost da kupujemo odjeću za lutke koja se prodavala posebno. Nju sam sama krojila, ručno šila i mogu da priznam da je ta odjeća bila vrlo lijepa. Nekad promišljam da pokrenem radionicu za djevojčice, polazeći od toga da im to znanje može biti zanimljivo.

Mireline žene na broševima su koloritne i lepršave. Kada je minule zime došla da mi doda moju naručenu “Džidžu”, uradila je to na bicikli. Bio je to naš prvi susret, a ja sam od svih žena koje su mi tada bile u blizini, odmah znala da je ta žena na bicikli ona koju čekam i koja pravi neobične broševe. I na današnji intervju je došla biciklom.

Koliko ste aktivni na bicikli? Jednom sam Vas vidjela sa djetetom na zadnjem sjedištu. Da li biciklom svuda stižete?
Mene užasava kada nemam gdje da se parkiram, zato kada je lijepo vrijeme ja sam na bicikli. Dostavu svojih “Džidža” vršim biciklom. A vidjeli ste me sa mlađim sinom, dok djevojčica vozi sama. Volim naše vožnje, a vole ih i oni. I ljudi vole da nas vide. Nadam se da će se djeca sjećati naših vožnji kada odrastu.

“Dokazala sam sebi da mogu, a suprug je tu da me ohrabri kada posumnjam”

Za sve razigrane djevojčice sakrivene u tijelu žene

Moj šešir je oplemenila. To je stari šešir koji mi je kupila mama kada sam imala 14 godina i za sve ove godine pretrpio je samo jednu promjenu – ukrasila sam ga brošem iz Mireline radionice.

Kada je trebalo da mi napravi šnalu za kosu, Mirela mi je priznala da do tada to nije radila ali je prihvatila izazov. Nosim je već mjesecima.

Mirela Borović, “Džidža”

Šta se dešava kada čovjek odluči da hobi preraste u posao?
Tek tada vidite koliko to zahtjeva vremena i koliko morate da se posvetite tome što hoćete. Ja sam počela od nule. Upisivala sam kurseve za obuku, gledala webinare, radila izazove koje su mi zadavani u okviru online edukacije, povezivala se sa ženama koje rade slične poslove a koje su isto učile od početka i pritom bile i ostale nesebične da dijele savjete i znanje… Jelena, učila sam kako da koristim Instagram jer u suštini ne volim da vrijeme provodim na telefonu, učila sam o fotografijama i svemu čime sam prevazilazila sopstvena neznanja. To su nivoi koji meni nijesu bili laki ali koje sam prelazila da bih sad bila registrovana preduzetnica. I neću reći: “Pa neka ovo traje dok traje.” Ja hoću da ovo da traje.

Kao neko ko prati Vaš rad već mjesecima, moram priznati da sam posmatrala detalje. Dopada mi se kako se ophodite prema kupcima, odgovarate odmah, vodite računa o ambalaži… sve to prija klijentu.
Moj suprug voli da kaže: “Što se odgađa, to se ne događa”, zato odmah šaljem odgovor. Uostalom, ako ne volim da se meni dogodi nepoštovanje od nekog, onda ne bih da to nekome od mene priuštim.
Što se tiče ambalaža, radi ih moj suprug. Na taj način, za sada, imam jednog zapošljenog (priča mi uz osmijeh). On mi pomaže i kada ne mogu da stignem. Sjećam se, pred Novu godinu sam ostala u čudu kolika je bila potražnja za “Džidžama”, a to je meni i “Džidži” bila prva Nova godina. Imala sam osjećaj da svi žele da ona bude dio novogodišnjih poklona. Tada je suprug prošao moju obuku u trajanju od par dana i pomogao mi. Suprug je tu da me ohrabri kada god posumnjam ili se uplašim.

“Iz mog kutka za stvaranje pršti sjajna energija.”

Kada mi je Mirela prilazila na bicikli na dogovoreno mjesto, u trenutku sam se zapitala kako da je oslovim. Krenula sam sa “Džidžo” i u zadnjem trenu je nazvala imenom.

“Skoro da me niko više ne oslovlja sa Mirela. U našem ulazu je dosta mlađih bračnih parova i mnogo djece koja se igraju u dvorištu. Tada, kada se vidimo, svi mi dobace: “Gdje si, Džidžo!”. Klijenti mi pišu poruke koje počinju sa: “Draga Džidžo…” Meni to imponuje. Raduje me što sam pogodila ime mog biznisa koje ide uz mene. A “Džidža” je možda bila jedina varijanta ako uzmete u obzir da sam uvijek nosila gomile nakita na sebi. “

“MonteNIGERine cure fine”

Primjetite li svoj rad na drugoj ženi?
To mi se desilo prije neko veče: bila sam u samoposluzi i nakon pakovanja povrća sam podigla glavu da ustanem. Prvo mi je pogled otišao na ženu do mene koja je na haljini nosila “Džidžu”. Skoro sam dobila fotografiju sa jednog slavlja gdje jedna od djevojaka, a sve su mi bile potpuno nepoznate, nosi “Džidžu” na sebi. To je uspjeh koji meni znači.

Da li vas žene inspirišu idejama i željama i da li se nekad dogodi da ne umijemo da pokažemo šta želimo?
Dešava se da žena bi nešto da poruči, ali ne zna šta. Tada mi nerijetko pošalju svoju sliku ili fotografiju osobe kojoj žele da poklone moju “Džidžu”, pa da ja napravim nešto u sladu sa tim kako djevojka izgleda, da li je stidljiva, energična, kakva joj je frizura. Umijem da prepoznam stil djevojke, a posebno volim kada moja “Džidža” ode energičnoj ženi.

Da li vam je važno u kakvoj energiji stvarate, ali i u kakvu energiju puštate “Džidžu” od sebe?
Ja sam kod kuće napravila toliko lijep kutak za svoj rad, da u njemu apsolutno nema loše energije. Možda ponekad samo loše organizacije. Mi stanujemo na dvanaestom spratu i sa našeg prozora se pruža pogled na hram i grad. Kada nemam inspiraciju ne radim, ali kada je imam onda iz mog kutka za stvaranje pršti sjajna energija.

Da li se trudite da vam rad bude drugačiji?
Ne volim da se ponavljam, iako kada uradite toliko lutkica moraju neke da liče jedna na drugu. Ali ono što je važno jeste da niti želim, niti umijem da uradim dvije iste lutke. To bi mi bilo dosadno. Čak kada primjetim sličnost, odmah se zaustavim i idem u nabavku materijala da osvježim rad. Meni ne treba mnogo materijala, ali želim da su različiti.

Da li se dešava da neku “Džidžu” zadržite za sebe jer Vam je teško da se odvojite od nje?
Imam ih dosta koje sam zadržala i teško se odvajam od njih. U suštini meni su najviše prirasle srcu ovakve koje imam na sebi i crnkinje. Možda su one najsličnije mom temperamentu. Kada ih radim, nesvjesno ih slažem uz svoje odjevne predmete da bih mogla da ih fotografišem. Prije par dana sam jednoj djevojci poklonila moju obožavanu crnkinju koja mi se sjajno uklapala uz moje tigraste baletanke. Tješila sam se time da imam materijala i da ću sebi napraviti novu.

Da li im dajete imena, pa makar i podsvjesno?
U početku sam to radila, ali sada ih je previše. U početku bi to bila, na primjer, Rozalina cura fina.

“Džidža” želi van granica Crne Gore

Uvijek uz novi komad svog nakita napišete neku zanimljivu priču. Da li volite da pišete i čitate?
Volim da čitam. Zato kada ćerku vodim kod logopeda, onda to vrijeme dok je ona unutra ja provedem uz knjigu. To je sat i petnaest minuta za koje znam da ću da čitam, jer kada bih isto vrijeme provela kod kuće ja bih vjerovatno peglala, čistila, pomjerala… kao što to biva kod svih žena. Meni se čini da ne umijem da pišem, ali izgleda da se ljudima sviđa moj nalet inspiracije. Nemam namjeru da budem književnica, ali ako se moje pisanje ljudima dopada, mene to svakako raduje.

Ovaj naš razgovor sam započela o ženi iz knjige koja je odlučila da radi ono što voli, zato moram da pitam:

“Svoje sunce sa sobom nosim!”

Da li od svog skromnog hobija možete da obezbijedite sebi mirniji život, za kojim ste čeznuli kada ste napustili stalan posao?
Ja ovaj život sada ne mogu da prepoznam. Jelena, ja na poslu na kojem sa bila nijesam jurila karijeru i nijesam imala finansijska primanja zbog kojih bih žalila. Zapravo, to su situacije kada trpite nešto na uštrb svog mentalnog zdravlja, a ne znate zašto što radite. U nazad nekoliko mjeseci ja zaradim više nego nekadašnju platu, a da taj rad mi ide lagano i sa zadovoljstvom. U redu, nekad je ta zarada manja, ali svakako da je to sve normalno i prihvatljivo.

Kako naručiti Vašu Džidžu?
Možete preko Instagrama i Facebooka, a na kutiji u kojoj dostavljam “Džidžu” je i moj kontakt. Mada, sve više ljudi vidi na nekome detalj iz moje radionice i onda počne raspitivanje. To je uvijek najbolja reklama. Sjećam se kada je Bečlijka naručila moju “Džidžu”. Ja sam joj je uradila, poslala, a onda su je vidjele i njene prijateljice koje su bile oduševljene. I gle, jedno veče, na njemačkom jeziku mi stiže poruka od jedne od njenih prijateljica o detaljima za narudžbu. “Džidža” očigledno želi van granica Crne Gore jer je originalna u našem regionu.

Dok sagledavamo ovako situaciju jasno je da ovo postaje porodični projekat, a i da će “Džidža” vremenom postati brend.
Radićemo na tome u nadi da će biti baš tako. Ovo jeste veliki iskorak za mene.

Na kraju razgovora Mirela je skinula “Džidžu” sa svoje bluze i poklonila mi je.
Obećala sam da ću je nositi na divna mjesta.

Intervju uradila: Jelena Petrović, jun 2021.

 

Podstičem svoje čitaoce da posjete stranice “Džidže” na sljedećim linkovima:

 

“Džidža” na Facebooku-u… link

“Džidža” na Instagram-u … link 

Ostavite komentar