Mostarenje (Aleksi Šantiću)

Pjesma je nastala na povratku iz Mostara. Ovim redovima sam otrgla od zaborava jedan dan zbog kojeg sam se imala “rašta roditi.”

I

Pun mjesec je nad Mostarom
da nam osvijetli put.
Na ploči je ostao
raspukli granat
da se natopi njime
i mira sa Bjelušine
nad nemirom grada.

Hvala Ti sto nađosmo put
do Tvog mira.
Hvala Ti što podgorički
raspukli šipak je imao kome
da ostane na mostarskom kamenu,
a da to znači.
Hvala na svim stihovima
kojima smo imali
kome zahvalni upaliti
plamen uspomene,
hvala na žutom cvijetu
iz avlije tvog mira
koji će zauzeti udarni zid
posebnih uspomena.
“Nijesu me zaboravili,
nijesu me zaboravili!”
Nijesmo, i nećemo.

II

Punoća Venere je nad Mostarom
da nas sjajem isprati nazad.
Na ušću Radobolje u Neretvu
je puštena poruka
da Tvoja ljubav
još uvijek živi.
Otišla je Neretvom,
otkotrljale su se valovima
Tvoje riječi
i tvoja pitanja hoće li.
Otplovio je i odgovor,
da teče,
da svjedoči,
da istrajava… jer nijesmo
zaboravili tu ljubav.
Nijesmo zaboravili ni njen odgovor.
Tu, na Starom mostu
i pod sjajem iste Venere
se i sad prolama
uz djevojački smijeh:
“Hoću! Hoću!”
Nijesmo Vas zaboravili.
Nijesmo i nećemo.
Hvala na danu
koji bijaše najdivnija poezija!

Ostavite komentar

%d bloggers like this: