Njena poezija je njen ples

0
1894

10985029_832334910207251_4152645696181705317_n

Njen duh ne prestaje da raste, a ona pleše po stihovima gdje svaki ples stvori jednu pjesmu više. Kod Jelene je um slobodan i ne sputava tijelo. Pleše sa vjetrom, ne odriče se kiše, a oblaci uz sve to šapuću: “Piši…”. Pročitajte poruku Jelene Đurović svakoj duši i još mnogo toga lijepog…

Let uma punog poezije

12347757_905700842870657_530420044339070453_n
“Nije mi namjera da budem shvaćena, pominjana. Dovoljno mi je da se pročitani stih provuče do srca i šapne im: ,,Ne dajte se, čuvajte dušu, obuhvatite je s obje ruke, ne puštajte da je vukovi sudbine razvuku.”

Jelena Đurović voli da se umjetnički potpiše sa Helena Đurovski, a prilog o sebi uvijek započne svojim stihovima. Za ovaj put je odabrala sljedeće:

Da podsjetimo čovječanstvo,
stihovi su još živi,
ne palite knjige,
ne cijepajte listove,
nisu za prazninu duše drugi krivi. 

Jelena o svojim počecima piše:

“Znate, nekad ptići misle da neće nikad poletjeti. Zato nakon prvog pada odustaju, misleći da su im krila slomljena. Biće da sam i ja bila kao i ti ptići, jedan pad je sputao cijeli let. Ali zašto bi um sputavao tijelo. Skupila sam hrabrost i ponovo raširila krila.”

O Jeleni je “Plava zvijezda” pisala prije skoro godinu dana, a nakon tog perioda ona kaže o sebi:

11390078_812363445537731_941616598007406776_n

“Možda je prošla tek godina ali svakim danom se osjećam jače i slobodnije. Uzimam olovku, pišem, za sebe. Puštam stihove da sami se dovrše i polegnu na ivice papira. Sada riječi poput brzih stopala čine sve veće korake. Moja je poezija ples. I dalje plešem s vjetrom, ne odričem se ni kiše. Pod rukom kao da prolaze talasi, unose mir mojim očima. 

Oblaci šapuću: “Piši, piši, ne slušaj buku uma, već prati pokrete tijela, učini da svaki ispiše po jednu notu, da svaki trzaj olovke ostavi na papiru trag, učini ga besmrtnim.” Ali  ne trudim se postati besmrtna. Za sve ljude ne, ne pišem za njih. Pišem za sjutra, za juče, za duše pišem. Nije mi namjera da budem shvaćena, pominjana. Dovoljno mi je da se pročitani stih provuče do srca i šapne im: ,,Ne dajte se, čuvajte dušu, obuhvatite je s obje ruke, ne puštajte da je vukovi sudbine razvuku.”

.

Prvi dom Jelenine poezije

12249595_899535720153836_6781154496860995275_n
Sa promocije prve zajedničke zbirke mladih pisaca KIC-a “Budo Tomović”

Jelena studira Pravni fakultet koji joj i nije baš inspirativan. Zato bijeg od istog nalazi u pisanju i sastancima sa njenim dragim književnicima.

“Ono po čemu ću sam zahvalna minuloj godini je prva knjiga našeg Foruma književnika, prva knjiga u kojoj su moji stihovi našli dom. Čudan je bio osjećaj uzeti je i listati do svog imena. Sakrila sam je daleko od drugih, bojeći se da je ne obuhvati kakav plamen i nestane. Drugi i ne primjećuju koliku radost su tri strane papira donijele ovom ptiću. I da, za mene i nije to papir, već pozlaćeni pergament koji se zahvaljuje do neba što smo mu, mi pjesnici i pisci podarili riječi. Jer prazne strane su gladne, tek se nađe po koja ruka da je zasiti i ispuni sjećanjem.”

.

Sreća – njen zakleti prijatelj

12249620_899346933506048_1459553473320424104_n

“Moji se boje da ću se odati poeziji, kao što se pijanac odaje alkoholu, boje se da se neću prepusti  svom svijetu izvan ostalih svjetova, da ću izgubiti vrijeme, da će me vrijeme izgubiti. Jedno sebi obećavam, neću stati sve dok čika Ledeni ne oduzme mi olovku i protjera u novi život. Jer nije sramota otvoriti srce, nije sramota biti iskren i otjerati lake misli. Jesam filosof i to teški. Toga je svjesno i moje društvo ali koliko vidim zbog toga me još više vole.

Tako dragi moji, nađite svoju sreću, makar drugima to bilo smiješno, ludo ili pogrešno (samo da je legalno) i posvetite joj se, njegujte je i viđećete kako taj ptić postaje vaš zaštitnik, sijenka i zakleti prijatelj.”

.

Poezija Jelene Đurović

.

Post memoria

Nedostajanje prestaje svaki put
kad me posjetiš
I zagrliš kao dijete.
Kao zaljubljen prelazim po praznim fiokama i donesem crnu ružu,
ugodim prstima tvojim.

Vratiš je na isto mjesto
da ne zaboravim,
a zaborav radi protiv mene,
da te ne razočaram,
ti brineš..
dok zagrljaj čekam,
stari sebičnjak ,
isti ko nekad.

Nedostajanje prestane kad se vratiš,
doneseš sebe i čaj od nane.

A ova budala zaboravlja ti ime.
Zato te i zovem svojim nedostajanjem.

***

Kamen, papir, makaze

Prije oluje dolazi ona.
Sadi cvijet,
pušta ga da raste, ka nebu.
Latice miluju oblake.
Njihovi zagrljaji su nebo.

Poslije oluje dolazi on.
Uzima slomljenu stolicu,
sjeda pod oblake,
pruža iščupan cvijet,
kaze: “Žao mi je”!
Njihovi zagrljaji su zemlja.

***

Tuđa si sudbina

Dolazi,
ona dolazi.

Odlazi
Ona odlazi.

Odlazi svakom neizgovorenom riječju,
svakom slutnjom,
ukradenim glasom.

A ja sam taj koji čini prste sebičnima,
od kojeg se ne libis uzeti dušu, plesati po postelji nocnog trga,
ali sam taj koji ne vjeruje,
ne vise nego li u svoje postajanje,
koji zna,
a pravi se da ne čuje,
koji pati,
a pravi se da uziva
za tvojim uskracenim satima.

Jedno je kada osjetiš krik srca dok u zagrljaju stojis njenom kosom prikriven,
no sasvim drugo je kad tijelo, naizgled vrelo, hladno trpi,
a srce ne čuješ,
dalekom se nekom dalo,
toplinu ne vidiš,
drugome su ruke tople,
kad moje su hladne.
O ledena sudbino!
Procvjetaj !

***

Vita e’ bella

Kad u bijelo se obučeš,
haljinu joj svučeš,
načiniš prvi korak,
ne tako jak,
pa uhvatiš je nespremnu,
u tom prosiš,
čekaš,
muzika se čeka,
muzika se traži,
čekaju me laži,
hodim put daleke luke,
ljubi me čekanje,
čeka me ljubljenje,
utjeha neka,
par osmjeha,
un uomo e una mela,
spajam nam ruke rijecima.
Vita ‘e bella!

***

Salserosi

Salsa je žensko,
dijete, starac, žena,
njen nespretni muž,
ostavljeni momak,
zaljubljena djevojka,
moje stopalo,
tvoja patika,
gola ruka,
drhtaj ramena,
pramen kose,
krv u očima,
suve usne,
zaustavljeni dah nad vratom drage,
zaustavljeni poljubac nad bradom dragog,
nježni oket, gruba figura,
njezna fugura , grubi okret.
Salsa je ova soba,
ogledalo ispred nas,
klizavi pločnici,
kišni plafoni,
tišina popucalih ploča,
muzika na radiju,
pčela na mojoj haljini.
Salsa je grijeh.
A grijeh bez ljudi ne ide.

***

Bilo me je, a i nije

Samo jedna stvar je zvucala poput suma talasa,
njeno ime.
Poklopilo bi me svaki put kad bih pokusao da ga izgovorim.
Zato sam i cutao,
pravio se nijem,
bio prazno platno, bez poteza.
Kupile su se ptice,
raznijele su i poslednju nit,
raznijele su i misli o tebi.
Bilo me je, a i nije.
Htio sam, a i nisam ,
da učinim te zaboravom vrijednim čekanja

***

Zagrljeno korijenje

Zasadili su me pokraj drveta.
Zaklonilo mi sunce
Zaklonilo mi mjesec.
Zaklonilo mi zivot.
A bez zivota ne mogu.
I psi mokre.
I ljudi mokre.
Nisam nikad osjetio drhtaj.
Mirne su mi grane.
Danas dodjose neki ljudi.
Posjekose ga, ostao je korijen.
Priljubio se uz moj, ne da na sebe.
Pomislih da sam snazan,
da mi niko nista ne moze.
Udarao me vjetar, sibao grane, lomio me.
I dalje su mokrili ljudi,
susilo me sunce, hladio mjesec.
Shvatih da je to drvo bilo moj zaštitnik.
Sad je kasno, posjekose i mene.
Sad ostade samo zagrljeno korijenje.

***

I ponovo kesa

Nisam piroman ali sam željan vatre.
Zalogaji su joj teški i duboki.
Ne gleda me kad guta i zadnji otkucaj našeg poslednjeg sastanka.
Leti kesa obučena u sivo.
Ista boja kao njene oči.
A ja kao spreman,
slučajno da postavim glavu pod tu kesu i pustim da dovrši ono sto
ova ruka hrabrosti nema.
Kupiću ti ogrlicu da te vodim.
Biće od snova,
da se ne odvajaš od mene.
Ugledaj se na pticu kojoj si slična,
samo što ova ne leti,
ova ne pjeva,
a ni ne živi.
I ponovo kesa.
Pod njom je vazduh teži.
Vazduha nema.

***

Crna Lala

Holandske lale cvjetaju po noći.
Kad pogase se fenjeri i razbježe stope,
kad labud propjeva pod kamenom smrti,
kroz šapat ostavi dušu
uz krevet usnule lale,
uz svijeću što ljubi joj usne.
Poljubac vatre voda spere al ostane otisak plamena
I ruke duge bijele,
ostane haljina bez tijela.

***

Post mortem

Priljubio bih se uz tvoju ključnu kost,
nek me oduzmu i zarobe želje,
ja nadaću se,
čekaću da se ponoviš,
ti i taj miris orhideje.

Do jada i nazad naći ćeš me,
zalutaj ponekad na čašicu sna,
zaboravljaću svoje ali ne i tvoje ime,
tvoj, od nikad do dna.

Napomena 1: prilog o Jeleni Đurović iz marta 2015. možete pogledati >>> OVDJE <<<

Napomena 2: Skoro sam pročitala citat: “Ona je zbog njega bila otišla na nekoliko javih čitanja poezije koja je priređivao odsjek za anglistiku na koledžu. Sjedila je i slušala razne recitatore i razne pjesme, ali je ubrzo odustala od toga, obeshrabrena činjenicom da je nitko od njih nije ničim nadahnjivao, niti se činilo da oni nadahnuto čitaju pjesme kao što bi morali čitati pravi ljubitelji poezije.” Jelena nadahnuto čita, nadahnuto piše, živi… I zbog te nadahnutosti, “Plava zvijezda” objavila je ovaj prilog.

Jelena, očekujem Tvoj poziv na tvoju prvu promociju knjige.

 

Pripremila: Jelena Petrović

Ostavite komentar