Prvi Crnogorac na putu za Santjago

Pelegrin1A

Pročitajte: On je ribar, pomorac i čovjek koji je naučio da sluša svoje srce. Planinar kotorskog Planinarskog kluba Vjeverica. Čovjek koji ne vjeruje u slučajnosti. Prešao je vlastitim nogama 800km, iako su doktori tvrdili da će se zbog problema sa koljenima vratiti u kolicima. Kaže da se na tom putu skuplja svjetlost, stiču prijatelji i razmjenjuje Energija. Pročitajte priču o neobičnim ljudima koje je Tripo upoznavao na neobičnom putu. Donosimo priču Tripa Jankovića iz Kotora

Sa Tripom

Sa Tripom u udobnosti njegove bašte u Kotoru. Foto: Saša Petrović

Put Svetog Jakova je dug oko 800 km i prelaze ga hodočasnici od grada San Huan Pie de Por na francuskoj strani Pirineja, preko tri veća španska grada – Pamplone, Burgosa i Leóna, do Santiago de Compostele gdje se nalaze mošti svetog apostola Jakova.

U zadnje vrijeme i druga mjesta tvrde da Put Svetog Jakova počinje u njima. Svi ti manji putevi ujedinjuju se u mjestu Puente de la Reina i vode ka istom cilju – za Santjago.

Pelegrin 6

Rančevi pelegrina su okićeni školjkama, jer one su simbol Camina

 

  • Tripo, naišla sam na podatak da su Vas knjiga Paula Koelja, Dnevnik jednog čarobnjaka i film The Way sa Martinom Šilom inspirisali da krenete na ovaj put. Vi ste planinar Planinarskog kuba Vjeverica iz Kotora i vjerujem da kondicija ni u jednom trenutku nije bila smetnja, ali kažite mi šta Vam je porodica rekla kada ste im izložili plan da idete na put gdje ćete prepješačiti 800 km?

Prvo ću da Vas ispravim. Nije tačan podatak da su me Paulova knjiga i film koji ste naveli podstakli da pređem Camino (prim.aut. Camino znači Put). Vrlo je moguće da mnoge, posebno Koeljova knjiga inspiriše na ovaj put, ali to nije bio slučaj kod mene. Bio sam na seminaru Silva metoda koji vam kroz određene mentalne tehnike pomaže da mislima upravljate svojim životom. Razgovarajući sa gospođom koja drži taj kurs dotakli smo se Kompostele. Rekao sam joj da sam već bio tamo 2008. godine, ali i da ću ponovo ići u maju 2013. Vjerujte da uopše nijesam imao namjeru da najavim taj put, nijesam ga imao ni u planu, ali rekao sam. I ovog maja 2013. zaista i otišao.

Što se tiče porodice i ljudi koji me okružuju, reći ću vam da u Crnoj Gori malo, ili gotovo nimalo ne znaju za taj put. Nijesam ni želio širiti tu priču, tako da su za moj plan znali najbliži i mali krug prijatelja. Mnogi su mislili da je to trenutna želja koja će me proći.

Odlukom da idem na Camino ja sam razbio formu, jedan ustaljeni kalup ovdašnjih ljudi koji nastaje od najranijeg djetinjstva. Kada čovjek razbije taj kalup, počinje njegov rast. To je sloboda. Ne morate vi poći na Camino da bi osjetili tu slobodu. Dovoljno je samo pratiti svoje srce i onda ćete shvatiti o čemu govorim.

Najmladji planinar

Najmlađi planinar u grupi na leđima svoje mame. Dječak ima svega 14 mjeseci, a on i njegova mama su iz New Orleansa. Koristili su zajednička prenoćišta i naravno prešli čitav put.

najstariji planinari, bracni par

Najstariji bračni par je iz Amerike na čudesnom putu za Santjago

Tripo plovi Kruzerima što mu je omogućilo da se još 2008. godine nađe u Komposteli. Još tada je posjetio katedralu u kojoj su mošti Svetog Jakova ali priznaje da nije osjetio njenu čarobnost. Nije u njemu probudila ništa što bi ubrzalo otkucaje njegovog srca, dok nije vidio grupu hodočasnika – pelegrina koja je baš tada završavala svoje hodošašće. Ti ljudi su ga očarali, jer njihova lica i njihove oči su bile pune svijetla. Tada je znao – biće to i njegov put.

Pelegri

  • Vi znate šta je planina, znate da ona nekad nije puka avantura i da biti planinar nije uvijek lagano. Krenuti na toliko dugo pješačenje zahtjeva i fizičku i psihičku pripremu. Šta je ona podrazumijevala kod Vas i koliko su trajale sve pripreme?

Ja sam se na taj put pripremao još od 2008. godine, ali ozbiljne pripreme su bile godinu dana prije puta. Kupio sam potrebnu opremu, dobio pet mjeseci odmora i pustio da se čitavo putovanje otvara sam od sebe.

Jesam bio u dobroj fizičkoj kondiciji, mada sam imao problem sa koljenima. Taj problem je bio u tolikoj mjeri da mi je doktorka pred hodočašće rekla: “Ti možeš poći na taj put, ali vratićeš se kao invalid u kolicima.”. Ipak sam pošao.

Prije puta pošao sam i na još jedan seminar Silva metoda. Tamo je moja prijateljica Margita već bila prošla taj put te je bila u mogućnosti da mi da određene informacije. Kupovina karte je još više pokrenula svu čaroliju. Tih mjesec dana pred Camino sam bio i na otvaranju čakri, izučavao konekciju sa univerzumom i svjetlosno tijelo. To je bilo nevjerovatno iskustvo, kojim sam na Caminu pomagao i sebi i drugima, a nesebičnim pomaganjem drugima istovremeno je i meni bivalo bolje kada god bih i ja imao neki problem, posebno sa koljenima.

Tripu Jankoviću je 2013. godina u znaku hodočašća. Naime, tokom nje je bio na sva tri važna hrišćanska hodočašća – bio je u Jerusalimu, Rimu i na Putu Svetog Jakova.

Putevi

“Ako hoćeš da upoznaš Isusa idi u Jerusalim, ako hoćeš da upoznaš Sv. Petra idi u Rim, a ako hoćeš da upoznaš sebe samog idi u Kompostelu.”

“Kao što muslimanska tradicija nalaže da svaki vjernik, bar jednom u životu, prepješaći put koji je Muhamed prevalio iz Meke u Medinu, u prvom milenijumu hrišćanstva bila su poznata tri puta koja su smatrana svetim. Prvi put vodio je do groba Svetog Petra u Rimu, a oni koji su njime hodočastili nazivali su se romerosi – romari. Drugi put je išao do Svetog Hristovog Groba u Jerusalimu, a oni koji su njime putovali nazivali su se palmerosi – palmari, jer su nosili kao simbol palmove grančice kojima je Hristos bio pozdravljen kad je ušao u grad. Postojao je još jedan put koji je vodio do moštiju apostola Svetog Jakova. Mjesto je ostalo poznato pod nazivom Kompostela – zvezdano polje. Tim putnicima koji su prelazili treći sveti put bilo je nadenuto ime pelegrini, a njihov simbol postala je školjka.” (iz knjige Dnevnik jednog čarobnjaka, Paulo Koeljo)
  • Tripo, opišite mi Vašu maršutu. Iz Kotora ste krenuli gdje i čime?

Krenuo sam 15.maja sa podgoričkog aerodroma u Pariz, odatle za Lurd i stigao u San Huan Pie de Por. Vratio sam se kući 6. jula.

Tripo nam je pričao da mnogi ljudi su prinuđeni da iz raznih razloga pređu Put Svetog Jakova u nekoliko djelova. Naime, jedne godine bi prešli jedan dio puta, naredne drugi dio, a nakon pauze i treći. Ipak Tripo to ne preporučuje, jer čarolija Camina se može najbolje osjetiti dugim pješačenjem kojim iz dana u dan vi ukupno pređete 800 km. Šteta je prekidati tu Energiju na putu, jer svaki od pelegrina ostavlja djelove svoje posebnosti.

hodocasnicki pasos

 

  • Kada ste stigli na mjesto odredišta, šta je ono što kao hodočasnik morate uraditi? Pročitala sam da postoji tzv. hodočasnički pasoš (credencial) koji se uzima u mjestu odakle se kreće i koji se pečatira u svakome mjestu u kojem se noći. Ko izdaje taj pasoš i šta još kao hodočasnik trebate imati kod sebe a što Vas razlikuje od običnih turista koji su se slučajnošću, znatiželjom ili nečim trećim zatekli negdje na tom putu?

Credencial izdaje njihova komuna i košta 3 eura. Uz credencial vam svakako treba i vodič u obliku knjižice gdje je sve precizno opisano. Naši rančevi su okićeni školjkama, jer one su simbol ovog puta.

Pasosi se pune1

Od grada do grada, pasoš je sve puniji pečata

Sasvim je sigurno da postoje dani kada se može preći više, ali da postoje i situacije kada su hodočasnici usporeni bolešću, vremenskim prilikama i umorom.

Po pravilu se hodočasnik smije zadržavati u svakome mjestu po jedan dan, što je jasno naznačena politika alberguea. Albergue je prenoćište u kojem smiju spavati samo hodočasnici i nalazi se u gotovo svakome mjestu na Putu.

  • Kakva su pravila koja se moraju poštovati na Putu (kada se albergue – prenoćišta moraju napuštati, do kada se primaju navečer turisti, da li postoje pravila kada je odlazak na počinak u pitanju.)

Mnoga prenoćišta posluju na sistemu donacije, tj. sam pelegrin određuje svotu novca koju ostavlja za prenošište. Postoje i hoteli u kojima je cijena fiksna i kreće se od 6 do 12 eura.

Istina je da svaki pelegrin u tom hodočašću može ostati samo jedan dan, izuzev kad je bolestan. Pelegrin se uveče prima najkasnije do 21h kada se albergue zatvaraju. Već ujutru rano počinju šuškanja od strane hodošasnika i 8h je krajnje vrijeme kada se prenoćište napušta. Tada je najbolje i krenuti, jer oko podneva temperatura usporava hod.

Reći ću Vam ovdje i da im je radno vrijeme lokala čudno, s obzirom da dosta njih ne radi nedjeljom i ponedjeljkom.

Prenocista

Prenoćišta na Caminu

Tripo ni u jednom trenutku ne želi da u svoj ovoj priči istakne sebe. On je tu nevažan, kako kaže. Želi samo da podstakne i druge da krenu istim putevima. Želi da i našeg naroda bude tamo gdje su dobri ljudi.

Pietro iz Milana 1

Pietro iz Milana. “On ne može da hoda, ali za njega reći da je hendikepiran je nemoguće. To bi i za njega bila katastrofa. On je dva puta prešao Camino. Napravio je posebnu spravu koju pokreće rukama i u pratnji dva čovjeka na biciklima on ide tim Putem. Zamislite kolika je vjera i snaga tog čovjeka! On vas uči, neprestano uči svojim životom.”

  • Sve Vaše što Vam treba pomoći na tom dugom putu bilo je na vašim leđima. U prosjeku ste prelazili po 30 km dnevno. Šta je ono što se moralo naći u Vašem rancu? Kako ste se hranili na Putu?

Vjerujte da kada bih sada ponovo išao na Camino, napravio bih drugačiji plan stvari. Svakako, uz pribor za higijenu i medicinu, tu su neophodni vreća za spavanje i planinarski štapovi, balon za vodu sa cijevkom, dobre čizme i vunene čarape. Ja sam u beogradskoj prodavnici sportske opreme našao vunene čarape specijalizovane za ovaj Camino. Uz to naravno da morate imati i odjeću za toplije vrijeme i hladne dionice. Što se tiče hrane, tu ne treba pretjerivati. Svaki kilogram više u vašem rancu se i te kako osjeća, zato ne treba pretjerivati sa gomilanjem iste.

Optimalno je da na leđima nosite 10% svoje težine, što je po mom mišljenju nemoguće. Ja sam dnevno nosio otprilike 11-14kg.

Zajednistvo u domu

  • Kakav je odnos hodočasnika jednih prema drugim hodočasnicima?

Pelegrini su posebni ljudi, srećni, nasmijani, sabrani na tom mjestu iz čitavog svijeta. Za te ljude možete reći kao da su izvan ovozemaljskih sfera. Pelegrin se moli za drugog pelegrina. Komunakacija je laka. Posle svega par dana pješačenja, na Caminu se stvaraju prava prijateljstva. Dijelimo iskustva iz dana u dan, spremamo i dijelimo hranu zajedno, sve strahove, nevolje, probleme koji dođu do nas od naših porodica.

U nevolji se poznaju prijatelji

U nevolji se poznaju prijatelji

 

Jedna djevojka je hodajući na tom putu saznala da joj je kod kuće preminuo otac. To je žalost svih nas. Znate, možda prije ovog puta pomislite da ćete na njemu odsjedati u hotelima, ali vjerujte da kada dođete tamo zajedništvo svih pelegrina vas očara. Ja sam lično volio da budem u tim jeftinijim svratištima gdje su veće grupe ljudi, jer na tim mjestima je i Energija veća.

Sa tim ljudima sam ostao prijatelj. Svakodnevno se čujemo preko facebook-a i dalje razmjenjujemo utiske. To su ljudi koje je radost poznavati, koje ćete punog srca da ugostite i koji će vas da ugoste.

Prijatelji iz svih krajeva

Prijatelji iz svih krajeva svijeta

biciklisti na putu

 

  • Koliko često hodočasnici ovaj put prelaze na biciklu, konju, pa i magarcu?

Meni je lično zanimljiva ta varijanta na magarcu, ali ne gledate to često na putu. Drugačije je sa biciklistima. Oni po mojoj slobodnoj procjeni obuhvataju 60% pelegrina. Inače, vi bicikle možete iznajmiti svuda na Caminu. Čak je za njih prilagođen i put preko Pirineja, jer imaju asfaltiranu dionicu. Oni inače idu najviše asfaltiranim dionicama, mada ima njih koji idu i eksponiram djelovima, a tu svakako mislim na tzv. Camino primitivo- prvi dio staze preko Pirineja gdje je mene i grupu u kojoj sam bio bila uhvatila mećava.

  • Da li na ovom putu imate mogućnost uzeti i vodiča i koliko je on zapravo potreban ako toliko hodočasnika ide ka istom cilju?

Na Camino se ide sam a vodič ti je vlastito srce.

Prijatelj iz Poreca

Nerijetko se dešava da se na tom putu ljudi upoznaju i zaljube jedno u drugo. Moj prijatelj iz Hrvatske, iz Poreča ima nevjerovatnu priču. Bio je na Caminu i po povratku u Poreč ga je Put ponovo zvao. Nije mogao da odoli pozivu, te se vratio iduće godine. Tada je upoznao Španjolku, zaljubili se i vjenčali. Otvorili su svoj bar na Caminu, a sada planiraju da otvore i malo prenoćište. U međuvremenu su dobili i bebu,a on kaže da je nasrećniji čovjek na svijetu. Sve što želi mu je tu: porodica mu je tu, na Caminu je, pomaže pelegrinima i žive od toga.

U Paulovoj knjizi piše podatak da je 1986.godine, kada je on išao na hodošačće, svega 400 osoba godišnje prelazilo Put za Santjago. Godine 1999, prema zvaničnim statistikama, 400 osoba je prolazilo dnevno! Tripo kaže da danas iz San Huan Pie de Por-ta svakodnevno kreće po 500-600 ljudi. Priča nam i koliko je taj put bio popularan u srednjem vijeku. Vladari i pape su ga prolazili, pa se i čuveni italijanski pjesnik Dante Aligijeri našao na njemu.Postoji i (doduše, nepouzdan) podatak koji kaže da kada je Evropa imala 50 miliona stanovnika, Caminom je prolazilo po milion Evropljana godišnje.

Na putu su pelegrini razlicitih životnih doba

Na putu su pelegrini različitih životnih dobi

  • Da li postoji neko određeno vrijeme u godini, kada i zbog vremenskih prilika hodočasnika ima više?

Najviše se ide s proljeća i jeseni, tako da se izbjegavaju surove i hladne zime, a vrela i sušna ljeta. Mada ljudi i tada idu, iako ne masovno. Najviše pelegrina ide od marta do jula kada se pravi pauza i ponovo se kreće na jesen.

Ja sam Camino prešao za 33 dana, aludirajući na Isusove godine provedene na zemlji. To mi je bio plan i ostvario sam ga. Nijesam se mnogo forsirao na tom putu, jer prvoshodno sam želio da upoznam te ljude, a onda i mjesta. Opet naglašavam da su ljudi u toj priči najvažniji. Dakle, prelazio sam po 30-tak km dnevno i to je jedno optimalno vrijeme za ono što želite od tog puta. Ja sam zbog gripe bio u jednom dijelu puta zaustavljen 3 dana, ali kasnije sam nadoknadio taj put.

Na Camino dolaze ljudi iz različitih pobuda. Tripo nam priča da se i jedna majka našla na tom putu zbog svoje bolesne ćerke, da bi od Gospoda izmolila njeno ozdravljenje.

Ostavljene gojzerice

Zanimljivo je da hodajući Caminom nailazite na stvari koje su ostavljene pored puta, a koje tom pelegrinu više nijesu bile potrebne. Neko bi ostavio košulju, cipele ili nešto treće što mu je bilo nepotrebno. To ostavljeno bi uzeo neko od pelegrina koji bi naišao a da mu je potrebno

  • Da li ste na putu vodili dnevnik ili pak hvatali bilješke svojih misli? Bilo bi lijepo kada bi podijelili sa Plavom zvijezdom nešto iz bilježnice Vaše duše.

Iskren da budem počeo sam da vodim, ali onda sam prekinuo. Malo je nezgodno da nakon dugog dnevnog pješačenja uzmete olovku u ruke. Kada dođete u prenoćište vi ste umorni, tada se kupate, perete odjeću od tog dana, pojedete nešto, vidite se sa prijateljima i nakon svega nemate više snage za vođenje ili hvatanje bilježaka.

Ali šteta je, šteta što se ne nađe vrijeme da se zabilježe ti neki posebni trenuci. Naravno, sve sam fotografisao i na taj način od zaborava sačuvao neprocjenjivo iskustvo. Sa puta sam donio 4.500 fotografija.

“Čudesno se nalazi na Putu običnih ljudi. Zato je danas to saznanje najveća dragocjenost koju imam u životu. Ono mi omogućava da učinim šta god poželim i pratiće me zanavek.”,Paulo Koeljo.

zajednistvo na putu

“Ja puno putujem po svijetu, ali na Caminu vi srijećete ljude koji putuju neuporedivno više od mene. Kada vam ti ljudi kažu: „Ovakav put nijesmo doživjeli nigdje“ e onda znajte da je to nešto posebno.”

  • Tripo, Vi ste planinar te stoga znate kakav je osjećaj naći se na tom običnom putu planine koji sve pretvara u čudesno. Ja bih to u jednoj svojoj pjesmi objasnila: “Na tim putevima se i anđeli odmaraju od naših umora.” Tripo, gdje je za vas skrivena čudesnost?

Ja sam naučio kako da iz sebe oslobodim Energiju. Nijesam znao ni da ona postoji, a onda odjednom ste u njenom oblaku. Možda je to ta čudesnost, kad dobijete nešto neprocjenjivo i kada to dijelite sa ljudima oko sebe. Ja sada mislim da je to svrha mog postojanja, da na taj način pomognem ljudima oko sebe. Znate, nijesmo mi na Zemlji da bi živjeli jer treba živjeti. Naprotiv, svako od nas ima svoju svrhu i ovdje smo da je pronalazimo, da radimo na sebi i da se nadograđujemo.

Gotovo sva pisanja ljudi koji su prošli ovaj put, a koja sam čitala spremajući se za ovaj razgovor, su govorila da oni ovaj put shvataju kao svojevrsnu prekretnicu. Ljudi se na njega odlučuju u odredenom trenutku života, nakon završetka jedne a prije početka druge životne faze. Naprimjer, mnogo svršenih studenata, nakon diplomiranja idu na ovaj put da bi njime označili početak nove životne etape. I za Tripa je ovaj put bio svojevrsna prekretnica. “Camino je put čišćenja sebe. Mnogi ljudi nakon ovog puta počinju da se bave humanitarnim poslom. Ovaj put vas usmjerava nekim drugim životnim putevima.”

Sa vjerom u srcu

Sa vjerom u srcu

  • Šta ste naučili na tom putu u duhovnom smislu?

Treba živjeti iz srca. Svi ljudi koje sam sreo na tom putu žive baš tako i to je ono što svi moramo da naučimo. I sve se dešava iz nekog razloga, počev od najmanjih sitnica.

Na kraju puta, nakon pređenih 800 km, hodočasnik traži potvrdu koja se zove kompostela, a koja se dodjeljuje na osnovu hodočasničkog pasoša ispunjenog pečatima gradova kroz koje je hodočasnik prošao na svom putu do Santijaga de Kompostele.

Sa potvrdom1

Tripo sa kompostelom – potvrdom koja dokazuje da su pređeni potrebni kilometri da bi se ista dobila

 

  • Tripo, šta svaki hodočasnik koji pređe taj put mora donijeti sa sobom kući, izuzev kompostele?

Svjetlost. Svaki pelegrin skuplja svjetlost na tom Putu i donosi je prvo u Kompostelu pa onda i kući. Vi nju vidite u svakom titraju njihovog Bića. Camino je čarolija koja se uvlači u krv. Ko ga pređe jednom, vratiće mu se opet. I opet iznova, jer Camino je takav. Taj Put preporučujem svim ljudima koji nose Hrista u sebi, jer siguran sam da će ih dovesti na izvor njihove duhovnosti.

Što se tiče potvrde koja se dobija u Komposteli i ono je zanimljivo iskustvo. Potvrda se dobija za zadnjih pređenih 100 km, što znači da pelegrin ne mora preći svih 800 km da bi dobio potvrdu u Komposteli. Dovoljno je tih stotinu, ali složićete se da to nimalo nije potpuno iskustvo.

Svakog dana u podne se čitaju zemlje odakle je pelegrin koji prešao Camino. Za Montenegro niko nije čuo. Nijesmo kao država bili u njihovom računaru, do sada.

Kada sam nakon ovoga Tripa upitala da li to znači da je on zapravo prvi Crnogorac na putu za Santjago, nije mi potvrdio da je tako. „Možda, ali ne želim reći da jesam. Sve ukazuje na to da jesam prvi Crnogorac ali zaista ne mogu sa tačnošću to reći.“ Iz tog razloga, naslov ovog intervjua je na odgovornost njegovog potpisnika.

Inače, sa prostora bivših republika ovaj put najviše prolaze Slovenci, pa Hrvati i na posljetku Srbijanci. „Upoznao sam te ljude iz bivše Jugoslavije, hodali smo zajedno i dijelili tu čaroliju povezanosti“.

Braca po srcu

Braća po srcu. Inače, pelegrini se grle, i to srcem na srce

Nakon gotovo 800 kilometara od San Huan Pie de Pora hodočasnik stiže u Santiago, tačnije na Trg Obradoiro da pogleda katedralu, a potom kroz Sveta vrata uđe unutra i pokloni se svetom Jakovu. Većina hodočasnika, pa i Tripo, nastavlja dalje do Finisterre, što je dodatnih 100 km, gdje na Obali smrti tradicionalno pale odjeću u znak pročišćenja od grijeha, ali i od svega što ih je po putu mučilo, kako bi time označili kraj hodočašća i okrenuli novi list u životu.

Put za tijelo, um i dušu. Prvi dio puta jeste za tijelo i on obuhvata dionicu preko planine. Na toj dionici savladavate razne fizičke napore. Drugi dio puta jeste za um i podrazumijeva prelazak preko ravnice od Burgosa do Leona. Taj dio puta je jednoličan, dugačak, na njemu se borite sa svojim mislima i slažete ih u glavi. Imate vremena za to, i te kako ga imate i onda koristite tu mogućnosti. Treći dio puta je za dušu, od Galicije do Kompostele. Taj dio je šumovit, bogat vodom, stokom. Na toj dionici ste svjesni da je kraj hodočašća blizu i onda vas taj kraj vuče. Kompostela vas vuče na neki svoj način.
Mjestani

Mještani su izuzetno ljubazni, jer oni od pelegrina dobijaju prihode. Nerijetko se dešava da vas ti ljude zamole za molitvu kada stignete u Kompostelu

Imao je Tripo problema sa koljenima na putu. Imao ih je čak i u tolikoj mjeri da je pomišljao da put pređe i na bicikli. Ipak je sve prevazišao, a sve uz pomoć drugih ljudi. „Zanimljivo je, ali i kada bih ja pomogao drugima, moja fizička bol je jenjavala.“

Koncentricni krugovi

Krugovi koji prave pelegrini dodajući po kamen. Ti krugovi označavaju vječiti život i prelazak iz materijalnog u duhovno.

I nakon razgovora sa Tripom u prijatnoj bašti njegovog doma u Kotoru, rekao je: “Vjerujte, mi smo samo zagrebali jedan mali dio priče koja nazalost ne može biti ispričana riječima.”

Put Svetog Jakova

Prema legendi, nakon smrti svetog Jakova učenici su njegovo tijelo poslali brodom iz Jerusalima u sjevernu Španiju. Nedaleko od španske obale podigla se velika oluja i okean je progutao brod prije nego što je dospio do cilja. Nakon nekog vremena tijelo svetog Jakova isplivalo je na obalu, neoštećeno i prekriveno školjkama. Danas se smatra da je zakopano na mjestu na kojem se nalazi grad Santiago de Compostela, tačnije na mjestu današnje katedrale u tom gradu.

314639_116558701845835_372683868_n

Napomena: Iskreno se zahvaljujemo Gospodinu Tripu Jankoviću na izdvojenom vremenu za ovaj intervju. I pored svih porodičnih i poslovnih obaveza, uspio je da nas primi u svoj dom i podijeli sa nama do sada nepoznato. Za par dana ide na brod. Redakcija Plave zvijezde mu želi srećan i sadržajan put…

Intervju: Jelena Aleksić-Petrović
Fotografije: arhiva Tripa Jankovića

Ostavite komentar

%d bloggers like this: