Putopisna poezija žene iz romana

Ona je sjutra u Zagrebu, prekosjutra u Banja Luci, pa u Prijedoru. Ima 28 godina, živi u Sloveniji, a putuje autostopom i piše o ljudima i mjestima. Mimošle smo se kada je bila u mom gradu. U januarskim večerima uživam u njenim stihovima, a za “Plavu zvijezdu” je zaustavila svoje cipele da bi dala intervju. Predlažem čitanju vrlo inspirativnu Enesu Mahmić.

Moji putevi do Enese

Enesa Mahmić

Nekako je svaki period mene vezan za nekog pjesnika. Na primjer: kada sam bila trudna sa našim prvim djetetom, zajedno sa svom folnom kiselinom koju ljekari savjetuju trudnicama, gutala sam i Nerudu. Puno, puno Nerude i drugih stihovitih vitamina.

A onda kada se rodilo naše prvo dijete, do ruku mi je došao Borhes. Ne znam kojim stihom me je inspirisao ali sjećam se da sam, u tišini dvorišta kuće u kojoj smo tada živjeli, čitajući njega započela roman o djevojci koja ima zadatak da ispuni testament svoje bake ako želi da dobije njenu zaostavštinu. Naime, morala je da obiđe čitavu bivšu Jugoslaviju, upoznaje ljude, dovodi sebe u razne situacije i od emocija i događaja na tom putu – piše poeziju. Nakon godinu dana nadležnom sudu je trebalo dostaviti štampanu knjigu poezije na uvid, a sud će njoj pročitati ostatak bakinog testamenta. Tada u tom dvorištu sam napisala i “Obećanje”.

Roman o djevojci  koja putuje bivšom Jugoslavijom sam završila iste te 2014.godine. To je izmišljena djevojka i izmišljena baka. Ili sam zapravo to ja koja želi da jednog dana ima ćerku ili unuku i ostavi joj testament slične sadržine. Da skratim moju nebitnu priču naspram priče koja slijedi.

Enesa iz romana koji se živi

Enesa u Podgorici

.

Prije par mjeseci sam upoznala djevojku koja putuje kao moja izmišljena djevojka iz romana ili (neiskrena) ja iz pjesme Obećanje. Zapravo, kada je Enesa Mahmić u septembru 2017. bila u Podgorici, ja sam sa porodicom bila van Crne Gore i tu negdje smo se mimošle.

Nijesmo se još lično upoznale, ali minuli vikend su njeni stihovi čitani u ušuškanom kutku jedne šestospratne zgrade sa koje se pruža predivan pogled na grad. Hvala joj na rukopisu koji mi je poslala. Dopao bi se i njoj taj pogled i bilo bi joj drago da je njene redove čitao neko gledajući u januarsko nebo lišeno zgrada i skučenosti dana.

Enesa ima 28 godina i živi u Sloveniji. Putuje autostopom i piše o ljudima i mjestima. Enesa je hrabra, mudra i svoja mlada žena, a za moj blog je ugrabila slobodnog vremena za razgovor na čemu sam joj iskreno zahvalna.

.

.

Lista zemalja koja nema kraja 

Enesa u Pekingu, Kina

  • Enesa, kako odlučiš gdje putovati?
    Kad sam imala osamanest godina napravila sam listu zemalja koje želim posjetiti. Prvo sam sanjala o njima, a onda sam odlučila da ću poći. Sve je bilo u toj odluci da se krene. Kasnije, ništa mi nije izgledalo daleko, ni teško.
  • Kada si prvi put krenula stopom?
    U junu 2014. sam posjetila prijatelja u Trabzonu. Bio je mjesec Ramazan, koji je za muslimane vrijeme posta i duhovnosti. Razmišljala sam da pođem iz Trabzona prema Kavkazu autostopom. Prijatelj mi je rekao: “Ja vjerujem da ti se neće desiti ništa loše. Čvrsto vjerujem u to. ” I nije se desilo ništa loše. Čim sam stala na cestu zaustavio se kamion, tačnije lanac kamiona koji su prevozili građevinski material za Gruziju. S tim ljudima sam putovala Trabzon-Rize- Čajeli- Batum. Pravili smo pauze na crnomorskoj obali. Vozači su pravili čorbu na plaži, a ja sam se pridružila ženama na plantažama čaja. Nezaboravno iskustvo. Iz Batuma sam putovala do Gorija, gdje sam posjetila Staljinov muzej i pećinske manastire, zatim Tibilsi, Kutaisi, dolinu Pankisi i Kazbegi. Divno isksutvo.

Enesa u Turskoj

  • Da li putuješ sama?
    Da. Skoro uvijek putujem sama. Ponekad mi se neko pridruži jedan dio puta.
  • Imaš li straha ući kod nekog u kamion, auto… Da li je bilo neprijatnih situacija koje bi možda željela i da zaboraviš?
    Ne plašim se. Kamiondžije su najobičniji radnici- ljudi zaposleni u određenoj firmi, koji imaju zadatak prevesti robu od tačke A do tačke B. Sasvim nepravedno im se pripisuje niz stereotipa. Najprijatnija putovanja su bila upravo s kamiondžijama. Zbog prilika posla ti ljudi trećinu života provedu na putu, pa se znatno više solidarišu sa putnicima. Posebno su pažljivi prema meni jer sam žena. U patrijarhalnim društvima žena bez pratnje smatra se izgubljenom i nezaštićenom, neko o kome se treba pobrinuti.
    Što se tiče sigurnosti gotovo da ne postoji opasnost. Budući da živimo u savremenom dobu svaki prekršitelj zakona bio bi brzo pronađen preko signala mobitela i sankcionisan. Potencijalni prestupnik ne može se više pouzdati u mogućnost sakrivanja zločina.

Enesa na Kineskom zidu

  • Kako te ljude prihvate u nekom gradu? Kakve si utiske ponijela prošlog septembra iz Podgorice?
    Ljudi u Podgorici bili su izuzetno susretljivi. Rekla bih da je ta susretljivost odlika svih “srednje velikih” gradova širom Balkana: Podgorica, Novi Sad, Split, Zenica, Skoplje, Plovdiv. Ali ono što je specifično za Podgoricu je ta neka vrsta crnogorskog patriotizma, one epske crnogorske časti, gdje se nastoji gostu prikazati i pokazati sve najbolje. Osjećala sam se zaista ugodno, kao kod kuće.
  • Za koje puteve pripremaš sljedeće cipele?
    U martu planiram da proputujem Indiju, za vrijeme hinduističkog festivala Holi (festival boja) kojim se slavi dolazak proleća i pobjeda dobra nad zlom. Plan mi je da posjetim gradove i sela duž rijeke Ganeš. Proslava Holija započinje uvečer, kada se pali velika vatra oko koje ljudi plešu i pjevaju. Ujutro je ritualno kupanje u rijekama, molitva, a potom onaj najzanimljiviji dio- posipanje bojama.

.

Putevima čajeva do stihova

Enesa u Trstu, Italija

“Pričala” mi je Enesa sinoć stihovima o putevima na kojima je brala crni čaj. Na tom beskonačnom polju, negdje u sred Turske, pridružila se ženama u polju. Jedna joj je dala šešir “da mi ne izgori lice, jedna maramu da sakrijem ramena, a druga vunene čarape da zaštitim noge.” Sa tim ženama je, umorna od branja, naučila ritual ispijanja čaja, a onda nastavila dalje “do Batuma, preko Tibilsija do Kavkaza.”

Piše i o spasu u drvenoj kolibi kuhinjom “debeljuškaste vesele žene”. “Gladna sam i promrzla. Čini mi se, umrijet ću od studeni.” A onda je naišla na tu drvenu kolibu u kojoj je čavrljala sa studentima iz Ukrajine i grijala ruke na rubovima zemljane posude. “Mijesimo tijesto i smiješimo se blaženo ko da smo u nekom hramu. Nakon ciče studeni napolju, toplina kuhinje u čovjeku budi zahvalnost.”

Pa Urfa, Antep, Trabzon.
Pa Enesin ples pod maskama u Veneciji sa Kazanovom.
Pa Krakov, pa april u Parizu, potom zidine Delfa…
Svuda je ima, svuda stiže, i u tom svuda smo se mimošle… Ali stihovima srele. Enesa piše:

“Duše zaboravljaju šta ih dijeli,
Sjećaju se samo onoga što ih je spojilo.”

Enesa u Pragu, Češka

Enesa u Cirihu, Švajcarska

Enesa je sjutra u Zagrebu, prekosjutra u Banja Luci, pa u Prijedoru. Čitala sam opise njenog puta dok se minule jeseni autostopom vraćala kući u Sloveniju. Ne sjećam se tačno odakle se vraćala… vjerovatno sa neke književne večeri na kojoj je primala najnoviju nagradu, ili im je“samo” čitala, ili je tamo otišla “samo” da bi napisala nešto novo.

I nije joj sigurno lako na svim tim putevima.

“Aveti prošlosti davili su me žilavim rukama.

Vjeruj mi

Bilo je svakakvih.

Bilo je naivnih što izvode nedozvoljene korake

Ironiziraju sami sebe jer se ne mogu prihvatiti.

Bilo je pakosnih, perverznih, idiota.

Trebalo se prilagoditi njima

Saviti kičmu, izgubiti oblik…

Išla sam tako daleko

Pod ovim otužnim nebom

Dok moje slomljeno biće nije zavapilo: Dom!”

Enesa Mahmić (1989), bosanskohercegovačka književnica. Dobitnica je više regionalnih nagrada za poeziju: „Aladin Lukač 2016“, „Risto Ratković 2016“, druga nagrada „Festivala poezije mladih Vrbas 2015“ , nagrada edicije „Prvenac SKC Kragujevac 2015“, te zlatna plaketa „Sosed tvojega brega 2016“. Poezija joj je prevođena na engleski, slovenački, italijanski, španski, turski, mađarski. . Do sada je objavila nekoliko izdanja: Faustova kći (2015), Mape Alme Karlin (2016), Na mjestu koje izaziva uzdah (2016) i Dolores (2017).

Pjesma koja se meni posebno dopada jeste “Potiskivanje života”. Enesa mi je rekla da je napisala u Zenici. “U tom periodu života sam živjela pomalo učahureno. Ali mislim da je i takva faza života potrebna i korisna. Različita iskustva nas oblikuju.”.

“Potiskivanje života”

“Predugo smo sjedjeli na podu zureći u mape
U sva mjesta koja smo željeli vidjeti
Prije smrti

Od dugog čekanja
Utrnule su nam riječi
Na usnama

Htjeli smo da kažemo nešto jedno drugom
Nešto lijepo
Ali, zaboravili smo šta.”

Naposljetku sam Enesi poželjela puno sreće i inspiracije na njenim putevima, a ona mi je odgovorila:

“Draga Jelena, hvala tebi za divan tekst. Djeluje inspirativno na mene ideja da jedna žena u Podgorici, na šestom spratu, poslije posla, sjedi na balkonu i putuje zajedno sa mnom. Čitanje je poseban način putovanja koji daje čovjeku mogućnost da živi u čarobnim mikrosvjetovima. Javit ću ti se razglednicom iz Delhija.”

Srećno, srečno, Enesa! I da – srešćemo se!

Napisala: Jelena Petrović

Ostavite komentar

%d bloggers like this: