Rijeka Crnojevića – Pored vode gdje teku uspomene

Pročitajte: Nekada je to bio aktivan grad, a danas je zaboravljen. Nekad je imao status opštine, a danas je mjesna zajednica koja pripada opštini Cetinje. Kroz reportažu ćemo sa Planinarskim klubom Gorica prošetati Rijekom Crnojevića.

Kako doći do Rijeke Crnojevića?

Put smo započeli iz Podgorice, a onda se priključili na magistralni put Podgorica-Cetinje. Na ovom putu smo na 16-tom kilometru naišli na vidno označenu tablu na kojoj je putokaz za Rijeku Crnojevića. Ulazimo u lijevu skretnicu i za sobom ostavljamo spomenik na Carevom Lazu, a onda i putokaze koji vode prema Drušićima i Prevlaci. Put nastavljamo preko mjesta zvanog Pavlova strana odakle se pruža jedan od najljepših pogleda na fjord Rijeke Crnojevića. Ljepota ovog mjesta je dio gotovo svih turističkih vodiča i razglednica Crne Gore.

Nastavljamo vožnju asfaltnim putem s pogledom na grad Rijeku Crnojevića. Dok ga gledamo sa visine postaje jasno zašto je nekada ovo mjesto nosilo naziv „Crnogorska Nica“.

Nakon 30 km od Podgorice stižemo do mosta koji dalje vodi za Virpazar. Tu se zaustavljamo jer odatle počinje Ekološko-rekreativna staza “Obod”. Nju je 2001.godine otvorio Planinarski klub “Gorica” u saradnji sa tadašnjim Ministarstvom zaštite životne sredine.

Staza koju ćemo mi preći je najduža na ovoj dionici. Njena dužina je 7,6 km i ima 7 tačaka.

Markiranim stazama kroz istoriju

Na ovom mjestu se nalazi prva destinacija koja zaslužuje pažnju posjetioca – zimovnik Kralja Nikole Petrovića. Zimovnik, zvani Ljeskovac, je sagrađen 1886. godine i u njemu su nekada Petrovići rado boravili. Postoji podatak da je u njemu rodjen Aleksandar Karađorđević, drugi sin kralja Petra I i kneginje Zorke (najstarije ćerke kralja Nikole). Nije slučajnost što su Petrovići cijenili ovaj kraj, s obzirom da je ovo mjesto poznato po svojoj blagoj klimi. Danas je zimovnik nažalost zapušten i prepušten surovosti vremena.

Preko puta zimovnika je 1905. godine sagrađen most koji vodi u Virpazar. Most je dužine 120 metara.

most knjaza Danila

 

Staza vodi pravo prema centru Rijeke Crnojevića. Na tom putu se nailazi na drugu važniju destinaciju na ovoj stazi – stari most koji je 1853. podigao knjaz Danilo u spomen na svog oca Stanka. U sklopu mosta knjaz Danilo je sagradio i par kuća u kojima je povremeno boravio sa perjanicima. Ovaj kameni most, dužine 43m, je zamjenio drveni koji nekada bješe sagradio Petar II Petrović Njegoš.

pogled na grad

Preko puta Starog mosta je manastir Sv. Nikole, a onda se stiže na nekadašnje najveće pazarište na ovim prostorima.

Tokom 19. i početkom 20. vijeka svake subote je bio pazarni dan u Rijeci. Tada su mještani iz okolice iznosili svoju robu na prodaju, a posebno cijenjen proizvod je bio suva ukljeva. Za nju su bogati italijanski trgovci davali velike novce kako bi se našla na njihovim trpezama. O pazarnom danu je pisao i Vuk Karadžić, bilježeći da se tada je u Rijeci skupljalo i preko 800 ljudi. Ovaj pazar je, zajedno sa pazarom u Virpazaru, bio najveći u staroj Crnoj Gori. Danas je taj nekadašnji najjači trgovacki centar popločan, a na njegovom centru je rekonstruisana česma kraljice Milene Petrović.

Staza nas dalje vodi pored ruševina nekadašnjeg hotela, pa kroz ozelenjelu šumu do kupališta Đevojački vir. Staza je dobro obilježena tako da prateći markacije ne možete izgubiti put. Stazu je nakon mnogo uloženog rada osposobio za pješačenje Planinarski klub Gorica 2001.godine.

Djevojački vir

S pogledom na prozirno zelenu rijeku dolazimo do električne centrale. Napravljena je poslije 2. svjetskog rata i spada među prvim centralama u Crnoj Gori. Ona se danas uključuje po potrebi i kada to dozvoli vodostaj rijeke. U blizini nailazimo i na ostatke starih mlinova koji u svojim kamenim zidovima jos uvijek kriju žrvnje koji su pravili kvalitetno brašno.

Staza kojom idemo je usječena u šumu koja je svojoj vegetaciji i divljini zaista dala oduška. Rijeka je tiha, čini nam se skoro nepomična. Na pojedinim mjestima pomislimo da smo u nekoj amazonskoj šumi ukrašenoj lijanama. Dok hodamo jasno nam je da se takvom ambijentu moramo povinovati. I stopiti sa njime.

Dok koračamo u tišini kojom je ušuškan ovaj grad nailazimo na zidine nekadašnje električne centrale. Nju su početkom drugog svjetskog rata napravili Italijani za vlastite potrebe i potrebe varoši. Markirana staza vodi kroz tu elektranu u kojoj se nalaze ostaci nekadašnje turbine. Nailazimo i na vodojažu – kanal koji služi za dovođenje vode u centralu. Trudimo se da zabilježimo svaki kadar, ali teško je dočarati svaki detalj neoskrnavljene prirode.

 

Obodska pećina

Nakon 1h30m laganog pješačenja stižemo u Obodsku pećinu. Po Pavlu Rovinskom “otvor pećine ima otprilike 15 metara u širinu, a isto toliko u visinu sa spoljne strane. Pravo od ulaza otvara se velika rotonda ili šator, koji ima u prečniku oko 40 metara, a pri visini svoda oko 20 metara. Na dnu su samo navaljene kamene gromade, a takvi kamenovi vise i na svodu, spremajući se, svakako, da se i oni svale dolje.” Kroz pećinu se može ići 100-tinak metara od njenog ulaza a onda se pred nama otvara provalija kojoj se ne vidi dna, ali u kojoj se čuje huk rijeke. Rijeke Crnojevića.

prilaz Obodskoj pećini

Ona izvire u Cetinjskom polju, gdje i ponire. Ispod Obodske pećine nalaze se dva njena izvora koja u zimskim danima ne mogu primiti svu vodu rijeke, te ista počinje teći kroz samu pećinu. Njen tok je dug 13 km, a potom odlazi u Skadarsko jezero. Prepričavajući mu svoju prošlost. I živjeći od nje.

ulaz u Obodsku pećinu

U Obodskoj pećini je poželjno korišćenje baterijske lampe, s obzirom da je dnevna svjetlost koja ulazi kroz njen otvor slaba u dubljim djelovima.

Ekološko-rekreativna staza se od Obodske pećine vraća nazad istim putem, pa nakon što se ponovo prođe kroz zidine nekadašnje elektrane prelazi se na desnu obalu rijeke. Kada u zimskim danima rijeka nabuja nemoguće je pregaziti rijeku, ali proljeće to dozvoljava. Mjesta na koje je moguće preći na drugu stranu zovu se skakala ili krakala.

Čim se pređe na drugu stranu rijeke počinje jači uspon koji nas vodi na našu sljedeću tačku. Korito rijeke ostaje sve niže pod nama. Na ovoj dionici je teže pješačiti, što zbog jačeg uspona što zbog zemlje koja se lako isklizava pod nogama. Put olakšava gusta šuma koja i te kako prija u vrelini majskog popodneva. Iskusni planinari kažu da je, u toplim danima, lijevu obalu rijeke bolje preći u prijepodnevnim satima s obzirom na znatan dio staze koja nije u dubokoj hladovini.

Pogled se spušta prema lijevoj obali rijeke i dionici koju smo prešli. A onda nakon jačeg uspona dolazimo na visinu od 124 m i vidikovac Babino. Ovdje pravimo dužu pauzu. Zasluženu. Preko puta nas su Oćevići, iznad Obodske pećine Straište, a na suprotnoj strani u daljini je grad Rijeka Crnojevića.

Nakon pauze slijedi silazak prema Obodskom gradu.

crkva Sv. Nikole

 

 

Ubrzo izlazimo na asfaltni put i dolazimo pred lijepu crkvu Sv. Nikole u čijoj sjenci se nalazi spomen ploča na prvu ćiriličnu štampariju kod južnih Slovena. Na ploči piše: “Ovdje je osnovana Obodska štamparija od koje ostade prva knjiga Oktoih započeta 1493-završena 4.januara 1494.”

Obodski grad je nekada bio prijestonica Ivana Crnojevica. Naime, plašeći se najezde Turaka i brzog pada Žabljaka, Ivan Crnojević u drugoj polovini XV vijeka, svoju prijestonicu sa Žabljaka prenosi na Obod, brdo iznad Rijeke. Tako Obodski grad postaje mjesto stolovanja dinastije Crnojevića.

spomen ploča na štampariji

Osvježavamo se plodovima murve  i silazimo ka starom Danilovom mostu. Put je asfaltiran i lagan za pješačenje.

Nakon pređenih 7.6 km dolazimo na Danilov most. Ispod nas je mirna voda rijeke u čijim kapima se krije otmenost. I ponos na nekadašnju slavnu prošlost. Njenim vodama je daleke 1885. godine plovio brod na relaciji Rijeka-Virpazar-Plavnica-Skadar, dok je parobrod „Danica” saobraćao između Rijeke Crnojevića i Skadra.

Ovaj kraj je nekada bio veoma bogat ribom, dok se danas mještani žale na slab ulov. A da je to prvenstveno ribarsko mjesto podsjeća i fabrika ribe „Ribarstvo“, koja se nalazi uz put ka ovom gradu.

Sa starog mosta Ekološko-rekreativna staza se vraća na početno mjesto pred zimovnik kralja Nikole. Ovim smo zatvorili naše današnje pješačenje.

Grad je nekada bio aktivan. Dok je bio opština i dok je kroz njega išao put Podgorica-Cetinje. A onda počinje da posustaje. Stanovnici odlaze. Ali dolaze stranci. Kažu, sviđa im se tu. Razumijemo ih.

Dođu i zaljubljenici u prirodu, ljubitelji dobre fotografije i nesvakidašnjih pejzaža. Razumijete nas.

tekst i fotografije: Jelena Aleksić-Petrović

Objavljeno:  Pobjeda, 25. jun 2007. god.

Leave a Reply