Snežana Burzan – Meni je ljepota življenja u stvaralaštvu

Sat vremena u razgovoru sa ženom koja normu godišnjeg budžeta predanim i mudrim radom premašuje i nekoliko puta. Snežana Burzan i ja u njenom kabinetu u KIC-u Budo Tomović". Kreativa, posao, važne pouke za mlade, poštovanje.

0
289

Snežana Burzan je rođena u Titogradu, osnovnu i srednju školu je završila u svom gradu, a diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Magistrirala je medije i odnose sa javnošću na Fakultetu političkih nauka u Podgorici.

Prije nekoliko godina sam na svom sajtu pominjala knjigu pod naslovom Podgorički toponimi, autora Danila Burzana i tada sasvim slučajno iz komentara na taj prilog saznala da je autor knjige zapravo Snežanin otac. Tada sam počela da razumijem žicu na koga je Snežana vrijedna, kreativna i ambiciozna mlada žena. Uzgred, govorim o literaturi za koju tvrdim da bi je svaki Podgoričanin trebalo imati u svojoj kućnoj biblioteci.

U razgovoru koji smo vodile, sa posebnim poštovanjem i toplinom Snežana pominje i svoju majku Slavku Cacu Burzan, rođenu Bakić. “Ona je zaslužna za zajedništvo u našoj porodici”. Pozivam vas da čitate o tome.

Snežana je već šestu godinu lider KIC-a „Budo Tomović“, a prije toga bavila se poslovima u medijima i odnosima sa javnošću u raznim državnim i privatnim ustanovama. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja, a nominovana je i za 13-julsku nagradu.

Želim da u ovom svom uvodnom djelu naglasim i to da sam Snežanu Burzan tek sada, radeći ovaj intervju u njenom kabinetu, prvi put lično upoznala. Ovo mi je važno, jer je moje iskreno poštovanje i divljenje prema njenom radu i angažovanosti vidljivo kroz čitav naš razgovor. Razlozi za to poštovanje su lako uočljivi: žene poput Snežane Burzan – vrijedne, tačne, profesionalne, stabilne i brze u efikasnom razmišljanju, su potrebne našem društvu i zbog toga je vidim na visokim položajima u budućnosti.

„Još bih da koristim moju stvaralačku energiju koja mi ne dozvoljava da stanem“

Snežana Burzan i Jelena Petrović, septembar 2019.

Snežana, hvala Vam što se ovaj susret desio baš ovdje u KIC-u „Budo Tomović“. Prateći Vašu angažovanost i posvećenost svom poslu, znači li to da je KIC Vaš drugi dom?
Bukvalno znači. Ovdje više provodim vremena nego kući. Volim KIC „Budo Tomović“, volim Dom omladine u kojem sam i odrastala. Moji roditelji su se ovdje upoznali, jer ovdje su radili. Tata je brzo otišao odavde, a majka je provela skoro 40 godina rada, tako da jeste ovo moja druga kuća. Iz tog ugla, iz porodične vezanosti ali i afiniteta jer i moje sestre i šira porodica su dugo godina u kulturi, medijima, prosvjeti i sličnim javnim poslovima, ja sam izabrala KIC „Budo Tomović“ da napravimo ovaj razgovor kao moj topli poslovni kutak.

  • Koliko Vam udobnost prostora u kojem radite i živite mora biti prijatna i udobna?
    Meni je to veoma važno. Moja kancelarija je lijepa, u bojama i slikama. Mora mi biti toplo i koloritno, da bih i ja donosile dobre i kreativne rezultate u poslu kojim se bavim.

Je li tako i u Vašem domu?
Jeste, kažu ljudi da kad dođu kod mene da se osjećaju prijatno i ušuškano.

Da li zapravo iz takvog ambijenta nastaju najbolje ideje?
Kako da ne! Ja često stvaram noću i tada uvijek imam pri ruci svesku i olovku i onda zapisujem svoje ideje koje realizujem ujutru. Nijesam jutarnji tip, bolje stvaram noću, ali kako radim gdje radim – moram poštovati radno vrijeme i doći na posao kad treba. Ali sve moje najbolje ideje i zamisli nastaju noću, to je moje doba čarolijanja i razmišljanja a onda ujutru krećem u njihovu realizaciju.

Mada i kada sam bila dijete, pa kasnije i student, uvijek mi je išlo bolje učenje i stvaranje uveče. Tada pišem i pjesme, scenarije kada sam radila u medijima, priče, projekte kao što je „Bez dileme antifašizam“… Sve se to krčka u mojoj glavi do kasno u noć, a onda već oko 1h moram i da zaspem jer sve to treba realizovati i stvoriti ujutru i narednih dana.

Sinoć ste došli sa puta, jutros smo rano potvrdile ovaj naš susret i evo nas sada ovdje. Poslije ovog intervjua Vi imate nove poslovne aktivnosti. Da li uopšte priznajete riječi stres i umor?

Nasmijala se od srca a onda mi odgovorila:

Naravno da – da. Rasporedim lijepo svoje vrijeme. Daću vam primjer: koliko god je juče boravak u Beograd bio zamoran jer sam obavila desetak sastanaka sa raznim vrstama ljudi i na različite teme – od kreativnih, organizacionih, logističkih, pa do nabavke tehnike za koncert koji planiramo i usmene podrške sa visokih adresa, mene to istovremeno raduje i pričinjava mi zadovoljstvo. I onda kada nakon takvih aktivnosti dođem kući i poželim da sebi priuštim trenutke rijetkog odmora, onda je dobro što sam naučila i brzo da odmorim i odspavam.

Nekada bi moja sestra Tanja rekla da ja u jednom danu imam dva ili tri dana, ali priznaću i to: volim taj tempo rada. Voljela sam taj tempo odavno i navikla sam tako da živim mada istina je da više nemam 20 godina nego značajno više, ali mogu još. I ako mogu, onda bih da još koristim moju stvaralačku energiju koja mi ne dozvoljava da stanem.

A kako je na godišnjim odmorima?
E onda se zbilja isključim. Ako sam na odmoru tih 10 ili 15 dana, onda baš ne mislim na posao i ne koristim telefon osim za fotografisanje lijepih predjela gdje sam. To mi dođe kao nagrada za punu angažovanost tokom godine.

Snežana Burzan u ime KIC-a Budo Tomović prima nagradu za filantropiju “ISKRA” 2016.: “I dalje smo jedina javna institucija u državi koja je zavrijedila ovo vrijedno priznanje – specijalno priznanje za doprinos opštem dobru.”

„Ja želim da stvaram“

Imam osjećaj da od sebe uvijek tražite više i da su to Vama zapravo izazovi. A da li je nekad teško ispuniti spostvena očekivanja?
Često je teško. Ja sam na čelu lijepe i omiljene institucije kulture Podgoričana i šire, ali sa ograničenim budžetom, kadrovima. Ali Jelena, nijesam došla da presjedim na ovoj funkciji i naravno da ću da prkosim svim ograničenjima. Ja želim da stvaram.
Ovdje sam već šestu godinu i stalno tražim pomoć na više adresa za razne stvari: za tehničku opremu, komplet stolica, nekog ko će nam pomoći da renoviramo plafon koji prokišnjava ili da renoviramo veliku salu. Eto, ako neko čita ovo a može da pomogne, molim za podršku.

Izlaze li ljudi u susret?
Ne mogu reći da ne izlaze. Prošle godine sam boravila na stipendiji u Americi (prim.aut. Snežana je pod okriljem Američke ambasade u Podgorici, a u okviru programa za lidere na temu “Menadžment u kulturi”, prošle godine boravila u Vašingtonu, Sprigfildu i Nort Adamsu). U koju god instituciju kulture da sam ušla na zidu su pisala imena njihovih donatora i sponzora. Ja ne bih imala ništa protiv da ljudi koji su stvorili biznise i kapitale pomognu ustanovi kao što je KIC „Budo Tomović“.

Treba da se uvezujemo, Jelena. Da zajedno činimo javno dobro za ovaj grad, da ulažemo u kulturu, u pojedinačne projekte a naročito u institucije. Voljela bih da su nam institucije na nivou grada jače i da bolje stoje. Može bolje i može više a ja vjerujem da će tako i biti.

Nabrojaću vam firme koje su bile dobre prema KIC-u ili meni. Ovo je Crna Gora, ljudi moraju da poznaju vaš rad i entuzijazam da bi pomogli, a tako je i u ovoj mojoj priči.
Imali smo saradnju sa firmom Čelebić pa smo prije pet godina odštampali monografiju o radu KIC-a povodom 50 godina rada ove ustanove. Imali smo podršku većine ambasada koji rade u Podgorici, prošle godine smo dobili novčanu pomoć od ministarstva za kulturu Češke i njihove ambasade i tim novcem obnovili dio tehničke opreme u KIC-u. Ovo je veliko zdanje u koje nije ulagano dugo. Nemojte me pogrešno shvatiti, ja ne želim da kudim glavni grad. Čak naprotiv, mi imamo punu podršku glavnog grada i to svakodnevno, ali prosto treba još više.

KIC POP HOR

Moj lični utisak jeste da otkako je Snežana Burzan došla na mjesto lidera ove ustanove, KIC „Budo Tomović“ je istinski postao srce kulture grada. To sam joj i rekla:

„KIC Budo Tomović je institucija čija su vrata otvorena za sve, a gledajući Vas čovjek gleda zapravo i instituciju koju Vi predstavljate. Ovo je prvi put da se nas dvije lično upoznamo, a puno puta ste bili otvoreni prema meni, a sigurna sam da je tako sa svima koji su Vam se ikada obratili. Tako da bi bilo dobro da i druge instutucije, firme i glavni grad imaju šire otvorena vrata prema Vama i Vašem radu.“

Snežana mi je odgovorila: „Hvala vam i ja vjerujem da će biti tako. Jelena, javne ustanove i moraju da budu otvorene prema građanima jer mi zapravo i postojimo zbog građana. Mi se trudimo da u skladu sa budžetom koji imamo izađemo u susret interesovanjima svih starosnih grupa, a za sada je to dobro funkcionisalo. I hvala što ste vi to sami potvrdili.“

Šta kultura i umjetnost znače za pojedinca?
To je baza čovjeka i njegov duh. Ako se čovjek ne razvija duhovno, a u tu sferu ubrajam i kulturu i umjetnost, onda će pojedinac ostati neko pra-biće, fizičko biće. To nam je potrebno i zbog kvaliteta života, ali i zbog naše ličnosti.

Ljudi bi mogli još više da ulažu u sebe u tom domenu. I meni i mojim kolegama se dešavalo da nas ljudi pitaju gdje je KIC, gdje je muzej grada ili slična institucija. Meni su to šokantna pitanja. Ja i u drugim gradovima znam gdje su institucije kulture, a ne u svom gradu. Ali ima ljudi koji su nezainteresovani ili nijesu na vrijeme bili zainteresovani tako da su ostali uskraćeni za te svjetove. Puno je i do porodice i osnovnih škola. Sjetićete se da smo mi kao maleni dolazili u Dom omladine, i do Duklje, galerije, muzeja i pratili sve programe. Ne znam koliko toga ima danas, ali znam da ima jer je jedna od moje dvije sestre učiteljica. Moramo se svi truditi da najmlađima otvaramo sve umjetničke svjetove i pomognemo im da izgrađuju svoje ličnosti i u tom pravcu. A ove starije, buditi. Buditi ih lagano.

Ali bez obzira na to, da li Vam se čini da ljudi nikad nijesu pratili toliko kulturni saržaj kao minulih godina?
Bude se ljudi, Jelena, bude se. Evo navešću vam primjer: prije neko veče imali smo predstavu ovdje u KIC-u i moja prijateljica je primjetila da su u publici prisutna nova lica. To je dobro jer to znači da KIC ima raznovrstan program: za sve generacije i različita interesovanja. Mi tome zapravo i težimo. Svaki sadržaj će naći publiku, jer Podgorica je postala veliki grad.

Ali sa druge strane, vi ćete čuti dosta komentara po društvenim mrežama da nema kulturnog sadržaja u Podgorici. Iskreno, ne znam šta očekuju ti ljudi koji kažu da u Podgorici nema ništa. Ja njih zapravo pozivam sada, preko ovog intervjua i vašeg portala, da dođu do nas i KIC-a i popričaju sa mnom ili nekim od urednika. Želim da pomognem. Vrata ove institucije su svima otvorena. Pričala sam vam o saradnji sa nevladinim organizacijama, ambasadama, kreativnim pojedincima. Koliko god možemo mi pružamo podršku, ako ne materijalnu onda sigurno logističku, moralnu ili u ustupanju sala.
Sad je septembar kada vodimo ovaj razgovor. Tada u Podgorici ima najmanje pet festivala u gradu, što lutkarskih, filmskih, književnih, pozorišnih. To je raznovrsna ponuda i meni se nekad čini da je to i previše, jer ako u jedno veče imam na tri lokacije u gradu tri zanimljiva kulturna dešavanja na koja želim da budem a ne mogu to postići fizički, onda ćete se složiti da baš nije tačno da se u Podgorici ništa ne dešava.

Napravite anketu na svom portalu: šta fali Podgorici od kulturnih sadržaja. Kad to uradite, javite mi rezultate.

Sa čelnicima Doma za stare u Risnu, 30. septemabar 2019. kada je štićenike Doma obradovalo gostovanje KIC Pop hora

„Revolucije slabo pokreću mase, uglavnom su to pojedinci.“

Da li je istina da kultura zahtjeva veliki novac?
Kompleksno je to vaše pitanje. Za sve vam treba novca, pa i za kulturu. Nije to veliki budžet koji mi imamo, iako prosječni građanin bi rekao da jeste. Kada sam došla na čelo KIC-a budžet za program je iznosio 50.000 eura, ali vremenom je rastao što ukazuje na to da sam imala i da imam podršku. I ako Bog da, neka još poraste za iduću godinu.
Ali, da bi se napravila pozorišna predstava treba izdvojiti 20, 30, pa možda i 50.000 eura. Ako hoćete da dovedete neku veću zvijezdu ona automatski traži i više novca, pa čak i 100.000 za jedan koncert a nama je budžet za godinu dana oko 120.000. Ako tako gledamo, onda ćemo se složiti da je taj budžet mali, zar ne?
Vi i svi naši gledaoci ste svjedoci da mi ovdje svaki dan imamo neki program. Mi tu normu od budžeta prebacujemo i do deset puta. Dakle, ovdje je prisutno veliko pregalaštvo i veliki rad.

„I umješnost.“, dodala sam.

Hvala Vam, ali i umješnost . Ovo je i menadžerisanje što mi radimo, a uvijek dodam i malo čarolije. Uvijek nešto izčarolijamo.
Uvijek ću pričati u množini, mada znate da sam uvijek ja na čelu. Svaka institucija ima čovjeka koji nešto vuče. Revolucije slabo pokreću mase, uglavnom su to pojedinci. Imam dobar tim oko sebe i njihovu podršku, a bez te saradnje sa njima nema ni rezultata.

A onda se Snežana vratila i na moje pitanje:

Puno nevladinog sektora i pojedinaca dođe ovdje da sjednemo i popričamo o njihovim projektima i načinu kako da ih realizujemo u KIC-u. Mi smo u godišnjim budžetima imali dosta skromna sredsta za taj vid saradnje, za npr. privatne produkcije, ali vjerujem da će se nešto mijenjati i po tom pitanju. Sačekajmo usvajanje novog budžeta, ali ono što je važno jeste da će KIC uvijek pružati podršku umjetnicima.
Meni se čini i da time što mi dajemo šansu i podršku umjetnicima, da ih na neki način i podstičemo. I nema tu ograničenja u godinama, kao ni u žanrovima – pjevalo se, pisalo, slikalo… Tu smo da podržimo ideje, a ja sam vrlo srećna ako možemo da pomognemo.

Vjerujem da program za naredni mjesec pravite timskim radom sa svojim saradnicima, ali šta je ono što Vas lično oduševi kada vidite planirano u repertoaru?
Mi funkcionišemo, kao i svaka javna ustanova, po planu i programu koji je usvojila Skupština Glavnog grada početkom tekuće ili na kraju godine za narednu godinu. I potom ispunjavamo taj plan i program rada. Ova kuća ima pet urednika i pet programskih djelatnosti koje nude programe koji se usvajaju. Ali, rekla sam Vam, radimo mnogo više od toga.

Mene lično oduševi premijera nečeg novog i drugačijeg, a javljaju nam se i sami umjetnici koji nikad nijesu bili u Podgorici a žele da se predstave. To mi je zbilja velika čast i privilegija. Ja znam da ljudi možda više vole neke popularne zvijezde, doći će i oni, ali lično mislim da je misija ove kuće da njeguje nove i premijerne programe i svakako vrijedne kulturno-umjetničke sadržaje. To je sevdah muzika, jez, etno… Vi znate da to ima dobru prođu kod publike koja dolazi ovdje i nastavićemo tim smjerom.
Puno smo predstavili novih umjetnika iz oblasti književnosti, pa likovne umjetnosti i kada vidite pune sale ili izložbeni hol njihovih porodica i prijatelja koju su došli sa korpama cvijeća, bocama pića, igračkama, knjigama i iskreno srećni, ja se vjerujte sa njima radujem. Ja sam vrlo empatična osoba i onda sve to doživljavam vrlo emotivno. Volim nove stvari.

Šta Vam je važno kod Vaših saradnika, ali i kod prijatelja? Kakve osobine cijenite?
Kad je riječ o poslu, to je profesionalnost.
Mi smo ovdje na poslu. Među mojim saradnicima imam i prijatelje sa kojima se privatno družim, ali ovdje smo na poslu i moramo se međusobno poštovati, kao i poštovati strukturu posla i struke. Svakog utorka, otkako sam na čelu KIC-a, imamo kolegijume. Ovdje u ovom kabinetu se sastaje urednički, kreativni i logistički tim da vidimo šta radimo i šta možemo da uradimo te sedmice, tog mjeseca ili narednog.
Ljudi se najviše javljaju meni kao direktorici ove ustanove, ali i urednicima, tako da utorkom na ovom mjestu razmjenjujemo priče, ideje, teme, goste. Nekad se desi i da nešto odbijemo jer to nije dovoljno dobrog kvaliteta ili nemamo adekvatnu salu za taj projekat pa moramo realizaciju odložiti. To svakako bude buran dan.

Želim da svi ljudi na tom kolegijumu i mimo njega budu vrijedni, radni, posvećeni i da imaju pošten odnos prema poslu. Ne želim da vjerujem da čovjek može doći da presjedi na poslu ili da sabotira kolege ili firmu u kojoj radi. A ima i toga u institucijama kulture.
Dakle profesionalizam na prvom mjestu, ali i odličan odnos prema građanima, publici, umjetnicima. Dobijamo pohvale na račun organizacije.

Na jednom od kolegijuma u KIC-u

A kod drugih ljudi šta poštujete, mimo kolektiva?
Vrlo slično. Ja sam vama odmah uputila komplimente da vas poštujem kao vrijednu ženu i sugrađanku, iako vas ne poznajem. Tako sam vaspitana i sa takvim ljudima se družim. Iskrenost, poštovanje, ljubav. Sve sa negativnim predznakom ne podnosim.

Snežana, radili ste dugo kao novinar. Diplomirali ste na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, ali i magistrirali medije i odnose sa javnošću na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Šta je ono što novinar mora naučiti radeći taj posao i šta je ono što savjetujete meni koja sam van te struke jer sam završila Pravni fakultet? Šta je ono što biste mi rekli: „Jelena, drži se toga i nemoj to nikad da zaboraviš.“
Jelena, ljubav koju ulažete u svoje tekstove se osjeća. Ja sam se bavila i pedagogijom u ovoj oblasti o kojoj pričamo, jer sam radila u Institutu za medije, Upravi za kadrove i držala obuke iz medijskih i PR oblasti. Zato bih ti možda mogla savjetovati da malo više poštuješ neki žanr, ali prosto je i to u vašem slučaju za „Plavu zvijezdu“ nepotrebno. Toliko isijavate pažnjom prema sagovorniku, dobrom pripremljenošću, iskrenošću, a sve to toliko fali današnjim medijima da vam samo mogu poželjeti da nastavite istim pravcem. I da radite. Radite, a mi ćemo vas čitati.

„Gdje ima ljudi i volje da se komunicira, ljudi će se razumjeti.“

Volite da putujete i prošli ste mnoge zemlje svijeta. Da li ta putovanja nekad, možda i nenadano, iskoristite da ostvarite lične kontakte sa nekim koga vidite pod krovom KIC-a?
To mi se uvijek dešava, pa bilo to po Crnoj Gori, regionu ili šire. Ja sam jednostavno takav čovjek: uvijek ću da obiđem institucije kulture ili medija. Odem, pokucam na vrata i upoznam se. To volim.
Bez obzira imate li vi školu za to ili ne, smisao za komunikaciju mora da vam je urođena. Ja to imam u sebi. Volim komunikaciju i volim ljude.
Mogu vam reći da komuniciram na svim jezicima svijeta i nijesam jedina koja to umije. Ako čovjek hoće da se sporazumije sa nekim, može to da uradi bez obzira poznaje li taj jezik ili ne.

Kako?
Evo primjera. Prije 20tak godina išla sam u Tiranu. Došla sam do granice taxijem, prelazim je pješke i sa druge strane me čeka taksista Albanac da me vozi u Institut za medije u Tirani. Drži natpis na kojem piše „Snežana“ i naravno saznajem da on ne zna ni riječ ni na egleskom, ni na italijanskom, pa ni na ruskom. To su jezici sa kojima bih se ja mogla sporazumjeti. Sa druge strane ja ne znam ništa na albanskom, a on ni na crnogorskom.
Bez obzira na to, mi smo do Tirane neprestano pričali. Svraćali smo čak i na kafu, ja sam mu tada na tom nekom – samo nama znanom jeziku- ispričala da skupljam različite kesice šećera iz svih zemalja svijeta, da kod kuće imam 10kg i zamolila ga da traži od konobara takve kesice ako ima. On je sve to fino objasnio konobaru, i ovaj mi je donio teglu da biram. Tu sam našla desetak kesica sa različitim sličicama. Slično je bilo i u Kini. Oni znaju engleski, ali naiđete na ljude koji ne znaju, ali ipak se sporazumijete i stignete do cilja. Sad znam po desetak riječi i na albanskom i na kineskom.
Gdje ima ljudi i volje da se komunicira, ljudi će se razumjeti.

Skupljate li i danas te kesice?
Smanjila sam malo, jer ne znam više đe ću sa njima. Ove što sam sakupila su na vrhu ormara u stanu roditelja. U mom stanu ih nemam đe.

Snežana na Bruklinskom mostu, Njujork

A onda smo se dohvatile i pitanja o Snežaninom djetinjstvu.

Rodjeni ste u Titogradu. Po čemu pamtite svoje djetinjstvo i ali i svoj grad iz tog perioda?
Ja obožavam svoje djetinjstvo, kao vjerovatno i većina ljudi. Reče neki pisac da djetinjstvo formira čovjeka. U mom slučaju je to 100 posto tačno. I dalje sam pelcovana kvalitetnim idejama i stvarima koje sam usvojila, doživjela i proživljela u djetinjstvu i ondašnjem Titogradu koji je u odnosu na današnji grad bio i pet puta manji.

Tada je bilo oko 10tak škola u gradu i ne mogu da kažem da smo se svi međusobno poznavali, ali i znali smo se. I danas se prepoznajemo na ulici. U to doba mi jesmo bili vrijedni i odlični đaci, ali puno vremena se trošilo i na sekcije, druženja, putovanja, takmičenja iz znanja ali i iz umjetničkih sekcija.
Iz tog doba se rado i sa ponosom sjećam „Majskih smotri“ koje su održavane u Domu omladine kada smo imali takmičenja u pjevanju, horskom pjevanju, recitovanju, glumi, baletu, ritmikama, dramskim predstavama.
Hor Osnovne škole Maksim Gorki uvijek je bio jedan od najboljih. Sa radošću se sjećam profesora Stanislava Mujka Lončarevića, za kojeg ću uvijek reći da je jedan od najvećih pedagoga koje sam ikada upoznala. Jesam srećna što je baš on bio profesor i meni i mojim sestrama i prijateljicama. A da bih vam pokazala i tu liniju trajanja, reći ću vam da je polovina nas iz tog nekadašnjeg hora škole Maksim Gorki, danas u horu KIC Pop hora.

Djetinjstva se sjećam i po Klubu dječijih instruktora. Sa tim ljudima se i dalje družim, sa nekima od njih sam uspostavila i kumovske veze. Sjećam se i odmarališta u Sutomoru i na Veruši, pionirskih kampova. Polovinu tog dijela mladosti sam ostavila u odmaralištima i razvijala se u osobu kakva sam danas. Jelena, ja sam sa 15-16 godina bila glavni vaspitač odmarališta i imala pod sobom 300-400 pionira, naravno uz podršku dječijih instruktora Bucka, Borka, Vesne, Vesne druge, Pedje, Šara, Tanje, Ljilje. Baš u tim odmaralištima sam naučila kako da budem ovako dobra menadžerka.

Od svojih 15 godina, pa do 18-te godine kada sam otišla u Beograd na studije, ja sam bila istrenirana i da organizujem ljude, večernje programe, sadržaje na plaži, da animiram djecu tokom obroka, da radim na razglasu, animiram da se puštaju određene pjesme i himne.

Drugačije je to danas. U Sutomoru to odmaralište više ne postoji. Odmaralište na Veruši i dalje postoji i ja im želim da traju vječno. Djeca Podgorice i Crne Gore zaslužuju da imaju svoje kampove i odmarališta i vjerujem da ako koriste takve vrste sadržaja da bi im djetinjstva bila mnogo, mnogo bogatija i da bi izrasli u bolje ljude.

Na šta bi onda mladi čovjek trebalo u tim danima da obrati pažnju, čemu da posveti više vremena i energije a što će mu koristiti za dalje?
Mi smo se mnogo više družili. Sjećam se i časova razrednog starješinstva u osnovnoj školi i profesora matematike Radomira Ivanovića. Nikad nijesam znala matematiku za pet, a imala sam peticu iz tog predmeta. Ali, meni su mnogo više značili časovi razrednog starješinstva kada nas je profesor Ivanović učio stvarima koje su meni posle koristile kroz život: kako biti dobar čovjek, dobar drug, da treba ići zajedno na ekskurziju, pomagati u domaćim zadacima. Povezivao nas je: ako neko ne zna istoriju bilo je to ovako: „Snežo, idi pričaj mu i pomozi.“ Ako neko ne zna fiziku: „Olja, idi pomozi Ani da to savlada“.
Bilo je više tog zajedništva i solidarnosti.

Druže se, Jelena, i današnja djeca, vidim to i po svojim sestrićima, kumićima i drugoj djeci koju poznajem, ali jeste drugačije. Današnja djeca su više vezana uz današnju tehnologiju, ali do roditelja i škole je da im pomognu i pokažu im šta oni sve mogu. Djeca ne mogu to sama znati, moramo ih usmjeriti. Nije sva odgovornost na školi. Sve, polazi od kuće. Porodica je baza i roditelji moraju imati više vremena za svoju djecu.

„Svim porodicama želim više druženja“

Rekla bih da imate jaku vezu sa svojom porodicom? Ko je najviše zaslužan za tu bliskost? Imate li još uvijek nedeljne porodične ručkove kod majke?
Majka je zaslužna što imamo te ručkove. Majka Caca je ta koja okuplja našu užu, pa onda i širu porodicu. Svi se mi okupljamo kod nje na ručku. To su nezaboravni trenuci iako to znači i više posla za nju. Dajemo joj svakako podršku, ali i radujemo se toj neđelji. Vidim to i po mojim sestrićima, ali i po nama starijima. To je vrijeme za smijeh, priču, za novitete od te neđelje.

Baka i đed uživaju tada najviše, i sa nama ćerkama, i sa zetovima i unucima.
Obožavam sportske rivalitete đeda i unuka koji navijaju za različite timove. Sa mojom sestričinom Dinom najviše pričam o umjetnosti i njenom sviranju. Ona je mlada, šarmantna dama i svestrana ličnost koju sve interesuje, pa ćemo vidjeti gdje će je ta interesovanja povesti i koji će put odabrati.
Sve u svemu, svim porodicama u Podgorici i svuda, želim više druženja.

Sestre Burzan, kao bebe i danas

Jesu li se porodice u Vašem djetinjstvu više međusobno družile i pomagale? Nedostajale li Vam to danas?
Jesu, Jelena. Tada su nam bake bile žive pa su nas sve one okupljale. Više smo se družili i kod jedne i kod druge bake. Nije se danas niko udaljio od nikog, ali sazrijevamo i rastemo.
Ja lično, volim što poznajem i moju širu porodicu. To baš volim. Ima osoba koje to ne interesuje: dovoljno im je da znaju one najbliže kod kuće.

Šta je ono što su Vas i Vaše dvije sestre učili u kući, a što ste kasnije ponijeli kroz život?
Profesionalnost do srži: „Bavi se nečim što znaš i umiješ i budi najbolji“.
Učili su nas da budemo iskrene, poštene, vrijedne. Ima takvih ljudi i u ovom 21. vijeku. Možda smo manje vidljiviji, ali nas ima. Da nas nema, bio bi smak svijeta.

Kakav je bio Beograd tokom Vaših studija? Da li Vam je nedostajala njegova širina kasnije kada ste se vratiti u Podgoricu?
Nedostaje mi i danas. Kako sletim na beogradski aerodrom, meni postaje sve široko. Podgorica je porasla, postala veća, bolja,drugačija, ima više mogućnosti i svega dobrog, ali prosto moramo još malo da rastemo i u glavama. Moramo da imamo više i dublje vidike, da više putujemo globalno, da smo bolji kako prema sebi tako i prema komšiji, susjedu, familiji. Treba da se malo opustimo. Ljudi su postali dosta sebični.
Ja ne vjerujem u druge živote. Ali zato hoću da mi je ovaj ispunjen i srećan. Meni je ljepota življenja u stvaralaštvu.

A onda smo se još malo vratili na pitanja o KIC-u jer sam željela da dovedem svoju sagovornicu do mog posljednjeg pitanja za ovaj intervju.

Koliko sjedišta ima sala KIC-a?
Ima 444.

Meni se čini da je mnogo puta to bio mali broj da primi sve zainteresovane? Ima li prostora da se sala proširi?
Mi smo okruženi privatnim vlasništvom. Ja se jesam propitivala o tome. Ovo gdje se svi mi nalazimo je teritorija grada Podgorice. Ova zgrada je vlasništvo grada.
Sada su sve oči uprte u gradnju Gradskog pozorišta i ja sam srećna što je to tako. To je zbilja sa razlogom jer toliko godina i decenija se čeka na to zdanje. Želim da se ta zgrada napravi iz razloga da bude bolje i njima iz pozorišta, i gradu, djeci i građanima koji vole pozorište. Ali i zbog KIC-a, jer kada se to zdanje napravi onda će možda nakon toga ka KIC-u biti usmjerena veća pažnja i možda ćemo ga tada brže re-obnoviti i više razmišljati o tom pitanju koje ste mi sada postavili, pa ko god bio na čelu ove kuće.

U kom poslu vidite sebe u budućnosti?
Ja mnogo čarolijam i maštam, ali moram vam reći da me ne zadržava jedno mjesto predugo. U februaru je počeo moj treći mandat u KIC-u i mislim da neću pristati na novi ako mi ga ponude. Želim nove izazove za sebe. Da li će taj izazov biti neka vrsta diplomatije ili kulturne diplomatije, ili povratak medijima – vidjećemo. Neka se i to čarolija.

Ja Vas lično vidim na mjestu gradonačelnice grada. Da li biste se prihvatili tog posla kada bi Vam ponudili tu funkciju?
Naježili ste me, Jelena. Da, prihvatila bih se toga.

Ja Vam želim punim srcem tu funkciju i da me jednog dana primite kao gradonačelnica ovog grada.
Hvala vam. Ja i moja cijela porodica obožavamo i Titograd i Podgoricu i do maksimuma joj se dajemo. Ne znam da li da vjerujem u to, ali vama svakako hvala. Nešto što je sigurno – bila ja ili ne gradonačelnica ovog grada, ja ću ovaj grad voljeti vječno i posvećivati mu maksimum sebe.

Kada smo dogovarale ovaj razgovor, obećala sam da ću se uklopiti u 45 minuta. Trajao je 48 minuta. Bilo mi je važno da budem precizna, brza i jasna jer je i moja sagovornica takva. Vrlo brzo je organizovala i fotografisanje u njenom kabinetu. Brzo se i našminkala, a onda predložila i zagrljaj.

„Jelena, ljudi treba da se više vole i grle.“

Fotografiju sam nazvala: iskreno poštovanje

I nemam šta više dodati ovom intervjuu, osim želju da Snežana Burzan traje. I da je zbilja kroz nekoliko godina vidim na mjestu gradonačelnice našeg grada.

Intervju uradila: Jelena Petrović
septembar 2019. godine

Ostavite komentar