Sopstvena sjenka

Lijepo je obratiti pažnju na svoju sjenku i lijepo je kad nam se svidi taj pogled...

0
392

Dešava se da katkad slučajno obratim pažnju na svoju sjenku: na travi, u kamenju na plaži, planinskoj stazi, na zidu u ulazu ili asfaltu. Neke su obične i odmah ih zaboravim, a neke mi se baš dopadnu (dugo sam uživala svakog jutra u sjenci na zidovima ulaza na kojoj ženska silueta sa šeširom na glavi drži mlađe dijete u rukama, dok sjenka drugog djeteta trčkara pored njih. I tako od šestog sprata do prizemlja jer u našem ulazu nema lifta… A onda je taj mlađan porastao i više se ne nosi. A lifta i dalje nema).

Juče mi se sjenka veoma dopala: ženska silueta na bicikli, sa kosom koja leprša i malo izbačenim jagodicama što znači da se ona osmjehuje.
Bilo je to u trenutku kada sam okretala pedale kroz mirno naselje, pored kuća sa predivnim dvorištima i i pticama koje su slobodno letjele iznad glava.
U tom trenutku, sasvim neočekivano, vratio mi se stih iz moje pjesme koju sam napisala kao sasvim mlad djevojčurak sa 12-13 godina:

„… pozdravljam veseli cvrkut ptica,
pozdravljam cvijeće iz prepune bašte…“

Tog jutra sam prošla 47.49 km pedalanja sa mojom kumom.
Šalile smo se, mogle smo sa tom kilometražom stići iz Podgorice do Sutomora, okupati se u moru i vratiti se kući vozom.
To je bilo juče, a ja sam danas srećna!
Kad je čovjek zadovoljan sobom onda na istinski način vodi računa o sebi: mirniji je, ne stavlja svakojaku hranu i svakojaki stres u sebe. Nema kljukanja lošim emocijama.

Lijepo je obratiti pažnju na svoju sjenku i lijepo je kad nam se svidi taj pogled…

Jelena Petrović

Ostavite komentar