Sve šta u životu želiš, to moraš uraditi danas!

Lijepo je kad neko uspije, zato me raduje što prvijenac Sanje Hajdukov nalazi put do svojih čitaoca. U pitanju je knjiga „Pohvala mudrosti“. Sanja je par dana provela u Podgorici i taj susret smo iskoristile da se lično upoznamo i napravimo ovaj intervju.

0
597

Postoje motivacioni ljudi kojima se divite i čije knjige slažete u kućnoj biblioteci. Ti ljudi mijenjaju civilizaciju jednim po jednim svojim djelom. Zbog nekih njihovih priča čitalac je kadar da ode da uradi to isto o čemu je čitao, da eksperimentiše, ispravi nepravdu koja je zadesila glavnu junakinju i dovrši ono što ona nije uspjela. Ja sam to uradila kada sam pročitala priču Sanje Hajdukov iz Tuzle. Onda smo se srele u Podgorici i nastao je ovaj motivacioni intervju koji bi trebalo da pročita svaka žena.

„Vaš personaliti treba da se vidi i nemojte da ga suzbijate.“

Bilo je ljeto kada sam pročitala priču o dvjema istim haljinama koje su kupile majka i ćerka. Birale su je zajedno, kupile, ali majka je nikada nije obukla čekajući pravu priliku za taj događaj. Pogodio me je detalj da se majka razboljela i da su je u toj haljini sahranili.

Danas na internetu pronalazite različite zapise, a meni je bilo važno da nađem autorku ove priče i saznam da li je priča istinita, čime se autorka bavi, da li ima objavljenih knjiga. I tako je započela naša komunikacija. Sanja je par dana provela u Podgorici i taj susret smo iskoristile da napravimo ovaj intervju.

Sanja Hajdukov i Jelena Petrović

„Uvijek sam bila vrlo energična. Kada sam bila daleko mlađa, ljudi su voljeli da se druže sa mnom. Poseban mi je kompliment da to žele i sad. Svi vole optimiste, a ja jesam takva: i onda kada me život ne mazi, ja ostajem dosljedna svojoj prirodi. Međutim, priznaću vam neko svoje razmišljanje: mislila sam da energija žene, kada ona pređe 40-tu godinu i počne ići ka 50-toj, ide silaznom putanjom i da žena polako ulazi u smiraj sebe. To je mjerilo mnogih ljudi.“

Da li vas je život demantovao?
Kada sam prestala da radim za druge i otvorila svoju firmu – prodisala sam! I to nije bio samo moj osjećaj, već i osjećaj mojih prijatelja sa kojima sam dolazila svakodnevno u susret. Ja jesam uvijek bila pozitivna, ali ova promjena o kojoj vam govorim se toliko osjećala u meni i prenosila na najbliže i prijatelje, da su oni počeli iskreno uživati u mom okruženju. I kad je već bilo tako – odlučila sam da to svjesno publikujem.

Da li naš čovjek umije slobodno da izazi svoju pozitivnost?
Moja majka je bila od mene suprotnost: tiha, mirna i povučena. Opominjala me da ne galamim, da se glasno ne smijem. Kada tako odrastate sasvim je normalno da umislite da emociju radosti koju nosite treba kontrolisati.

Poznavajući sada raskošnost vašeg duha, sigurna sam da vi nijeste poslušali svoju majku.
Nijesam i ne treba. Vaš personaliti treba da se vidi i nemojte da ga suzbijate.

“Amerikanci se vaspitavaju onako kako ja sada
vaspitavam svoju djecu: sve možeš postići u životu!”

Sanja Hajdukov

Sanja, koliko dugo ste zapravo morali čekati da bi prodisali?
Kada se zaratilo u Bosni i Hercegovini imala sam 24-25 godina. Tokom rata nijesam mogla ništa da radim i realizujem, a nakon toga dolazi udaja, pa djeca. I tada sam bila puna htjenja ali iz objektivnih razloga ne možete sve da postignete. U tim godinama sam bila sva u željama: upisaću magistraturu, pa doktorat… ne shvatajući da vrijeme prolazi i da ja prelazim tridesetu. U svim tim željama ja sam htjela i treće dijete, a kada bih o svim tim željama govorila sa najbližim prijateljima, oni nijesu vjerovali da ja to mogu sve postić.

Jeste li vi sumnjali u sebe?
Radila sam tada za Međunarodnu zajednicu i ispričaću da mi je rad sa Amerikancima vrlo pozitivno obilježio život.

Kako?
Amerikanci se vaspitavaju onako kako ja sada vaspitavam svoju djecu: sve možeš postići u životu! Granice ne postoje! Nikad nemoj da sumnjaš u svoj kvalitet u bilo čemu.
Imala sam tada šeficu, Amerikanku, koja je imala troje djece, visoko obrazovanje i niz hobija koje i ja volim – štrikala je, šila… U to doba Amerikanka je imala oko 60 godina. Izrazila sam divljenje prema njoj i rekla joj da sve to što ona uspijeva da postigne želim i ja, ali zbog male djece ne uspijevam nego odlažem magistraturu i sve ostalo.

Šta vam je odgovorila?
“Sanja, sve što u životu želiš, to moraš uraditi danas!” Dakle, želje se ne odlažu za vrijeme kada se stvore idealni uslovi, već se ostvaruju sad. Bila sam skeptična, ali i ona odlučna: “Ne čekaj! Počni danas da radiš na tome!”

Jeste li joj povjerovali?
Čekala sam da prođe još nekoliko godina, a bolje da sam je poslušala.
Kasnije je na njeno poslovno mjesto došao muškarac, Amerikanac. Ispričaću vam događaj koji se dogodio jedne subote, u Tuzli.
Moje dvije male ćerke i ja smo izašle u šetnju po lijepom vremenu, međutim, odjednom se jako naoblačilo i počela je padati kiša. Situacija je htjela da se zadesimo ispred firme u kojoj sam bila zaposlena te sam djevojčice uvela unutra.
Moj šef, koji je tada imao oko 55 godina, je bio na poslu. Moj pretpostavljeni je bio veoma predusretljiv prema nama trima – donio je fen, skuvao čaj… Bila je to zaista velika i iskrena želja s njegove strane da nam ugodi jer očigledno da je volio malu djecu. E tu se, Jelena, ja suočavam sa mojom dozom nepromišljenosti: on ima oko 55 godina, ja 30 i on onako sijed meni izgleda staro.

Šta se dogodilo?
U sred svoje potrebe da nam pomogne, moj šef je rekao da bi i on volio da se oženi i ima djecu. Ja sam mu na to odgovarila: “Pa znaš, možda si ti star za to! Možda je o tome trebalo misliti ranije.” Ni sad ne mogu vjerovati da sam to rekla!!!
Jelena, on se istog trenutka šokirao. Nastupila je totalna promjena u njegovom stavu i ponašanju, te je konačno izgovorio: “Ko si ti da određuješ da li sam ja star i šta je za mene kasno?”
Tada sam shvatila koliko je bilo nemudro to što sam rekla iako zaista nijesam u tome htjela reći ništa uvrijedljivo.

Da li je prihvatio izvinjenje?
Nije. Iskreno se naljutio. Nakon toga radili smo još nekoliko mjeseci zajedno i vjerujte da mi je trebalo mnogo vremena da dokažem da time što sam nepromišljeno rekla nijesam mislila ništa zlonamjerno. Čovjek je kasnije bio poslovno angažovan na Obali Slonovače.

Jeste li se vidjeli nakon toga?
Jesmo. Nakon osam godina njegovog rada u Africi pozvao me je da organizujem susret sa svim kolegama sa kojima je radio dok je bio u Tuzli, jer je htio da iskoristi mogućnost svog tadašnjeg proputovanja i posjeti nas. Ja sam tada organizovala naš veliki susret.
Ja tada imam oko 40 godina i konačno sam stekla zrelost u kojoj ne bih sebi dozvolila onako nepromišljenu šalu sa 30 godina. Pomenula sam mu onu ružnu situaciju i iznenadila se da se on nje ne sjeća!

Da li je zaista bio zaboravio?
Jeste zaista, ali priznala sam mu da je ta situacija tada, koje se on eto ne sjeća, veoma pozitivno uticala na mene. Ja sam od tada počela da razmišljam na isti način i da isto prenosim drugima: „Zašto bi nešto bilo kasno?!“

Jeste li promijenili život nekome takvim pristupom?
Počela sam od tada da prijatelje ohrabrujem da upišu fakultet. To su ljudi koji su tada imali oko 40-tak godina i za koje znam da su imali tu želju ali su realizaciju stalno odlagali iz raznih razloga.

“Moj sin se zove Andrej a ja ga zovem – najbolja odluka mog života!”

“Najbolja odluka mog života!”

A šta se za sve to vrijeme dešavalo sa vašim željama?
Jelena, vrijeme brzo prolazi. Ja sam upisala postdiplomske studije, učila, radila…. I dok se sve to dešavalo shvatim da imam 38 godina i da nijesam još dobila treće dijete. A željela sam ga! U jednom momentu, kao da sam doživjela paniku od prolaznosti vremena koje mi poput pijeska klizi kroz prste. Tada sam stala i sjetila se svoje šefice Amerikanke: “Sanja, moraš to sad!”

Kako su najbliži prijatelji reagovali ako ste im ispričali šta ste suprug i vi naumili?
Govorili su: “Kasno je! Kasno je sad za treće dijete! Biće velika razlika među ove dvije ćerke i trećeg djeteta…” Bilo je i onih koji su me podržavali, ali ne u toliko velikom broju kao ovih prvih. Čak ni moj suprug nije bio za treće dijete jer: “Taman smo podigli dvoje, malo odmorili, počeli da komotnije živimo ….” Nijesam slušala ni jedne, ni druge, ni muža. Ostala sam trudna, porodila se i nakon mjesec dana od poroda napunila 40 godina.
Jelena, moj sin se zove Andrej a ja ga zovem – najbolja odluka mog života!

Kako suprug sad gleda na vaš treći porođaj?
Moj suprug je sad glavni promoter da žena treba više puta da rađa.

A da li vas je bilo strah trudnoće u tih godinama?
Reći ću vam iskreno: nije vam svejedno, a plašila sam se i da mi na prvom ultrazvuku ne kažu da nosim blizance. Isti strah je imao i moj suprug.
Kada smo prvi put došli na ultrazvuk kod doktorke – koja nije znala naš pritajeni strah, prvo je rekla: “Nijesu blizanci. Jedno je.”
Ali reći ću vam, Jelena, i ovo: nakon samo par mjeseci od poroda pa do danas, moj suprug i ja često kažemo: “Šteta što nijesu bili blizanci!”

Porodica Hajdukov

“Divno je biti preduzetnica!”

A onda smo počele razgovarati o poslu:

“Jelena, radila sam na mnogim projektima sa raznim međunarodnim organizacijama. U tom radu sam primjećivala ono što sad primjećujem u Crnoj Gori: model urušavanja svega. To je kod nas počelo da se dešava prije 15-tak godina. Govorim o politizaciji svega. U takvom okruženju politika diktira pravila, postavlja ljude i pri tome se ne cijeni kvalitet i znanje koje vi imate.”

Šta ste tada uradili?
Žao mi je što sam čekala 48 godina i da se sve to iskusim da bih otišla u privatne vode. To sam trebala uraditi prije, odmah kada sam uočila da atmosfera koja nije bila za mene počinje da me obuzima.

Šta ste kod sebe prepoznali kao razlog što ste ostali u nečemu što vam ne prija?
Ljudi su opterećeni brojnim strahovima. Vjerovatno zato što nijesu imali šefove koji su kao meni govorili: “Ti možeš! Ti idi dalje.” Eto, čak i ja pored tih saznanja sam se plašila. Jelena, meni su roditelji učitelji starog kova i – ne raditi – je za njih bilo strašno. Počinjem ovu priču od roditelja, a onda se to isto nastavlja preko najbližih prijatelja. A zašto? Zašto sebi nametati taj pritisak i ostajati tamo gdje vam nijesu redovne plate i gdje vas izrabljuju da biste mogli reći da radite? Nađe se način, Jelena.
Sada kada mi prijatelji kažu da se plaše, podstičem ih da sve to doživljavaju kao šansu i dobar znak. Duvam im u krila kao u jedra, podstičem ih. Baš kao nekad mene Amerikanci sa kojima sam sarađivala.

Šta se dogodilo kada ste prelomili u sebi da idete dalje sami poslovnim vodama?
Mnogo sam ulagala u obrazovanje, učenje, rad… da to sve ne bih cijenila. Nakon toliko mnogo rada znala sam da bih jako dobro vodila edukativni centar i zato se odlučila da baš to bude moj dalji put. Divno je biti preduzetnica! Pa i onda kada je sve u oscilacijama i kada se dešavaju nepredvidive okolnosti, poput korone, koje vam remete očekivanja. Ja imam ljude kojima trebam da dam platu, imam kiriju koju treba da platim… ali nema odustajanja.

Da li se tada napravio prostor ta pisanje?
Ja sam uvijek u sebi osjećala taj talenat za pisanje, ali nijesam imala vremena da se time bavim. Jasno je da ništa nije slučajno i da sve se dešava sa nekim ciljem. Ja u to vjerujem, pa tako i to pisanje je došlo onda baš kada treba.

Sanja, i kako se sad osjećate u godinama koje imate sada?
Uvijek sam ja bila zadovoljna žena, ali ću reći: za mene je život počeo u pedesetoj godini. Tek od tada ja se osjećam kao svoja na svome, kao ona žena kojoj sam zapravo stremila svih ovih godina da dosegnem i postanem.

“Ljudi su prepoznali iskrenost i moj rad počeli da obožavaju.”

“Jelena, život nas obično upozna sa nekom Marinom, kao što je mene. Ona živi u Londonu i drži predavanja na teme kako pojačati samopouzdanje, kako se ohrabriti, savladati strah, ostvariti snove… Ona je misionar, putuje po Bosni i njena predavanja su besplatna. Ne znam ni kako smo se upoznale, ali ušle smo jedna drugoj u život. Došla je tada u moj edukativni centar da održi predavanje, a od tada je bila istim povodom još tridesetak puta.
Dakle, na samom početku mog rada, ona drži svoje prvo predavanje u mom centru i nama kojih ima oko 50 u sali kaže da zatvorimo oči. Poslušali smo je. Sljedeće što je bilo jeste da nas je potakla da zamislimo najbolju verziju sebe. Znam da sad ovo zvuči šablonski, ali tada je ideja “biti najbolja verzija sebe” bila sasvim nova i popularna. I tako mi zamislismo najboljeg sebe i čekasmo šta će nam predavačica sljedeće reći.
Naposljetku ona kaže: “Sad kada ste zamislili tu najbolju verziju, samo zakoračite u tu verziju i počnite da je živite.”

Je li svima lako da u to povjeruju?
Neko ko u to ne vjeruje ne može da zamisli i napravi ovaj korak. Morate biti skoncentrisani, slušati, vjerovati. Ako ste skeptični prema ovome što sam ispričala, onda to sigurno zvuči nemudro.

Da li se vaša najbolja verzija sebe ostvarila?
Ja sam tada zaista zakoračila u najbolju sebe i počela da pišem. A ljudi? Ljudi su prepoznali iskrenost i moj rad počeli obožavaju. I to vam je ta priča, Jelena.

Sigurna sam da smo svi imali priliku da čujemo kada za nekog ko izabere monaški način života ljudi iz okoline kažu: „Dobio/dobila je poziv da to uradi.“ A da li zapravo svaki čovjek ima poziv za ono što mu je predodređeno nego mi taj poziv ne čujemo ili ne želimo da čujemo?
Mi te pozive sigurno čujemo, ali ne vjerujemo. Jelena, “Bog uvijek šalje znak, samo je filozofija u čitanju tih znakova.” Ima još jedan citat kojeg volim: “Sačekaj da ti Bog spusti rješenje.” Ovaj citat se odnosi na one situacije kada nam se savjetuje da se smirimo i dozvolimo da “jutro bude pametnije od večeri”.

Hoćete li se složiti da treba biti i mudar, pa prepoznati koji su znaci pravi i iskoristiti ih?
Jelena, kada je Isus pozvao ribare sa sobom oni su bez razmišljanja krenuli. Kada je na mene bio trenutak da prepoznam poziv, znala sam kad je došlo vrijeme da postanem preduzetnica. To je moja prva napisana priča – kako sam dobila poziv da postanem preduzetnica – od koje je sve krenulo.

Pisali ste o tome?
Malo sam priču preradila i pitala prijateljicu da je postavi na svoj blog. Nije prošlo ni sat vremena otkako je postavila, ona ne pozvala da mi kaže da priča ima već pet hiljada čitanja. Nakon te priče, izašla sam sa pričom Nezaboravljena. Ona već godinama kruži po portalima i vrlo je popularna. Sa te dvije priče postala sam popularna ko Zdravko Čolić! (prim.aut. smije se puna života) I tako su ljudi počeli da me čitaju. Tako sam počela i da zarađujem, jer je ta čitanja počeo da prati i Al Jazeera i ponudio mi da pišem za njih. Nijesam mogla vjerovati! Toliko novinara želi pisati za njih pa im ne polazi za rukom. Godinama pišem za nekoliko časopisa.

“Kada god bih nešto počinjala da radim, uvijek su me pratile riječi da je kasno.”

Za svoj edukativni centar Sanja kaže: “Zove se Erazmo. Mjesto gdje svi moji strahovi udruženi plešu, mjesto gdje gubim i dobijam, ali mjesto gdje sam ja ono sto jesam i želim da budem: feministkinja, preduzetnica, vjernica.“ Pitam je zašto taj naziv, iako sam joj izložila moje razmišljanje koje joj se dopalo. U tom trenutku mi je Sanja pokazala prsten na ruci na kojem su ispisana imena njene djece. A onda je počela da mi objašnjava:

“Ja sam veliki rusofil: obožavam sve što je rusko. Prije rata sam, sticajem loših okolnosti, bila dvije godine u Moskvi na klinici zbog bolesti mame. I prije tog boravka ja sam bila zaljubljenik u Rusiju i govorila da će moja djeca, jednog dana, imati ruska imena. I ne samo to: čula sam tada da imena koja u sebi imaju slovo R zvuče moćno. To mi se takođe dopalo. 

I jeste li ostali dosledni tome kada ste zaista dobili svoju djecu?
Naravno, djeca se zovu: Irina Darija i Andrej.
A onda i kada je trebalo dati ime edukativnom centru ja sam se vodila istim porivima: da to bude snažno ime. I tako kada me muž pitao kako će se zvati firma, iz mene je izašlo rješenje: zvaće se Erazmo, po slavnom djelu Erazma Roterdamskog, Pohvala ludosti. Pomislila sam: imam 49 godina, krećem u vlastiti poslovni poduhvat, ulažem vlastiti novac koji odvajam od svoje djece – pa neka to bude pohvala mojoj ludosti.
Jelena, kada god bih nešto počinjala da radim uvijek su me pratile riječi da je kasno: kad sam upisivala magistraturu – govorili su mi da je kasno, kad sam ostala treći put trudna – bilo je kasno, kada sam otvorila svoju firmu…. Uvijek me na neki način pratilo to: “Kasno je.” Tim nazivom hoću da kažem da ništa nije kasno i naziv zapravo predstavlja pohvalu mojoj ludosti.

„Znači mi ponos moje djece zbog onog šta radim!“

A isti taj Erazmo Roterdamski je svojevremeno rekao: „Što je čovjek dalje od ludosti to manje ima od života.”
Znam njegove citate napamet, a posebno izdvajam: „Sve je prolazno, samo je ludost vječna.“ Pa, zar nije istina?!

Izdvojiću i ovaj koji mene beskrajno podsjeća na vas: “Može svijet pričati o meni što mu drago, ipak sam ja, jedino ja, velim vam, kadra da sve uveseljavam, i bogove i ljude.” Iako je sve počelo od Erazmove i vaše „Pohvale ludosti“, vaša knjiga se zove „Pohvala mudrosti“.
I trebalo je tako da se zove jer nakon svih izazova koje sam prošla, ta zbirka je jedino trebalo da se zove „Pohvala mudrosti“.
Jelena, znate li da sam prije dvije godine dva puta trčala polumaraton po 21km? I sad sam htjela, ali zbog korone nijesmo imali treninge. Imala sam tada 52 godine i trčala sam rame uz rame sa mojom ćerkom.

I koliko ste dugo trenirali?
Oko dva mjeseca. Vjerujte da ja u početku nijesam mogla trčati ni dva kilometra, a kamoli polumaraton. Možda sam se iz šale učlanila u taj klub, ne vjerujući da ću ikad ići na maraton. Ali onda me inspirisala drugarica iz Sarajeva koja mi je dala savjet: „Sanja, možeš na maraton! Posveti nečemu svoj trud i možeš.“ Ona je posvećivala svoje trčanje za zdravlje bolesnog djeteta koje je poznavala.

Čemu ste vi posvetili?
Ja stalno razmišljam o svom gubitku roditelja i zato šta god da radim mislim: „Ovo je super uspomena za moju djecu. Kada jednog dana umrem, oni će se sjećati toga.“ To me motiviše i tjera stalno naprijed, pa ispada da što sam starija postajem luđa.
Jelena, znači mi ponos svoje djece na ono što radim! Taj njihov ponos mi daje krila. Tako je bilo na mojim polumaratonima. Isto tako su bili ponosni kada sam objavila svoju knjigu: tada su plakali od uzbuđenja kada sam u krugu porodice izvadila prvi primjerak. Sve što radim to je iz razloga da oni imaju lijepu uspomenu, iako ne znam hoće li oni na to tako gledati.

Držite li motivacione govore u BiH?
Do početka korone zvale su me mnoga udruženja i organizacije da držim motivacione tribine i govorim im o ovoj mojoj priči.

„Iako nikada nijesam radila u rudniku, ostajem rudar u duši i svemu.“

Poznata nam je ona pjesma Vlada Divljana: „Ona radi u rudniku/i život joj nije lak…“? U Tuzli postoji rudnik uglja i soli, je li onda vaša profesija negdje za očekivati, pa čak i za ženu?
Jesam inženjer rudarstva i magistar ekonomije jer sve šta počnem volim da završim. Tuzla je rudarski centar. Ja sam odrasla pored rudnika soli i uz ujake koji su bili inženjeri rudarstva, elektrotehnike i radili u rudniku. A onda je tu bio i otac moje drugarice Suade koji bi se vraćao nakon smjene kući umoran. Čudila sam tada Suadom tati kako on nikada nije garav po licu, a onda mi je Suada rekla da je njen tata “bijeli” rudar i da on ne kopa ugalj nego kristale soli. Tada sam saznala da se rudari dijele na “crne” i “bijele”, a mi, Tuzlaci, imamo i jedne i druge. Jelena, kada odrastate u takvoj sredini onda je prirodno da i vi studirate rudartstvo iako ja nikada nijesam radila u rudniku.

A jeste li se nekad spustili u jamu?
Jesam. Imali smo prakse i išli smo u jamu. Tada mi je to bilo vrlo uzbudljivo i lijepo. Moje kolege nakon rata su vrlo brzo dobili posao u svijetu kao rudari.
Mi u porodici smo svi u inženjerskom poslu: moj suprug je završio elektrotehniku, starija ćerka takođe i isto završava i mlađa ćerka. A ja, iako nikada nijesam radila u rudniku, ostajem rudar u duši i svemu. Uvijek nešto kopam i istražujem.

I da se možete vratiti u nazad, biste li opet izabrali iste studije?
Ma, opet bih rudarstvo.

„Kod pisca postoji panika da će njegov talenat da ispari.“

Da li se pisac svojom napisanom riječju liječi, lakše izlazi na kraj sa nekom svojom situacijom, pa i lakše razumije život?
Sto posto liječi! A uz to, kod pisca postoji i panika da će njegov talenat da ispari. Ja vjerujem da je dar za pisanje konekcija koju ja imam sa Bogom, ali nekada postoji strah da će se ta konekcija presjeć. U tom strahu se nekad zapitam: „Hoće li se ikad ponoviti priča Nezaboravljena?“ Ili ona sa majkom i haljinama. Ali, ipak, istina je da se svakodnevno dešavaju nove situacije koje podstiču na pisanje.

Šta se promijenilo otkako ste objavili svoju prvu knjigu?
Uvijek sam bila na putovanjima, u kontaktima, susretima, saradnji sa raznim organizacijama. Ali knjiga mi je sve to još više otvorila! Ma, ja samo želim da ovo traje!

Tokom čitavog ovog intervjua nalazimo se u potpunom oduševljenju našim susretom. Govorimo o životu u oblacima, o životu kada je duhovno biće uvijek u zanosu i potpuno razimijemo jedna drugu jer smo slične. „Ja od najveće gluposti mogu napraviti događaj!“ – je rečenica za koju ne znam ko izgovara jer se nadopunjujemo. Priča mi o Tuzli:

“Ja mnogo volim ljude sa kojima živim u Tuzli. Od muslimanskog življa sa kojim dijelimo naš grad ja mnogo učim. Podijeliću sa vama ovaj citat: „Da imam dva novčića, za jedan bih kupila hleb a za drugi cvijet. Hleb hrani tijelo, a cvijet hrani dušu.“ To je podjednako važno!”

Jeste li naučili lekciju svoje majke? Da li čuvate stvari tako da ih ne koristite?
Čuvam sve što ima emotivnu vrijednost za mene. To znači da sve čuvam decenijama, tako da je naš životni prostor pun svih tih sitnica. Nešto što je šila moja mama premještam sa haljine na haljinu i nosim. Ali ne čuvam tako da to nešto ne koristim, ili da kupujem odjeću ili cipele „za ponekad“. Jelena, poslije nekog vremena shvatite da to „ponekad“ ne dolazi. Sve što imam – koristim odmah.

Jesu li ćerke to isto naučile? Pitam samo za ćerke, jer je to možda lekcija više korisnija sa njih.
I ćerke su mi takve. Divne su mi cure! Ponosna sam na njih. Ponosna sam što sam ih mnogo stvari naučila – nešto svjesno, a nešto nesvjesno. Imam u jednoj priči opisano kada sa ćerkama, kada one bijahu baš male i sa svim rekvizitima za djecu – gitarom, biciklom i ostalim starima, idemo ka kolima a komšinica sa balkona mi dobacuje: „E vala, sreća pa mi nije nužda da živim ko ti.“
Porodica je uvijek najvažnija, a za novac koji sam uložila u putovanja sa porodicom i odlaske u zoološke vrtove, njihove sportove, instrumente, obrazovanja… mogla sam vilu kupit. Mada što bi moji Bosanci rekli: „Alal bilo“ Neka sam, nije mi žao. To se zaista vidi i osjeti na čovjeku. Neke situacije se ne mogu kupiti, pa sve i da hoćete. Ovaj naš susret bi mnogi ljudi platili da im se desi, a ne može im se desit. Ovo se ne forsira. Ovo su najvažnije stvari u životu nakon zdravlja naših porodica.

Na posljetku ovog intervjua mogu samo da poželim da se ostvari ono iz naše zdravice: „Za mnoge godine koje su pred nama!“

Intervju uradila: Jelena Petrović
U Podgorici, septembar 2021.

Ostavite komentar