Vlasta Mandić – Čovjek mora biti gospodar svoje slobode

O djetinjstvu, Kotoru nekada i danas, vrijednostima koje nikada ne prolaze, o životu. Nasmijana Vlasta Mandić me dočekala u svoj dom. Donosim Vam inspirativni razgovor...

0
127

Sjedjela sam sa prijateljicom novinarkom koja me upita: “Sa kim bi voljela izaći na kafu od poznatijih osoba.” Razmislih i odgovorih: “Sa Vlastom Mandić, arhitekticom iz Kotora”. Prijateljica se toga sjeća, a mene je Vlasta primila u svoj dom u Kotoru na čemu sam iskreno zahvalna!

Pričam gospođi Mandić tu anegdotu i o tome kako mi je postavka životnih pravila Vlaste Mandić veoma bliska i da ih pratim više od petnaest godina. Vlasta mi to najbolje objašnjava:

“Ja jesam suptilna i prefinjena osoba, ali nijesam zato krhka, naprotiv, energična sam i vrlo realna. Dosta razmišljam široko o životu i svim vrijednostima koje su osnova našeg postojanja, a koje su u jednom momentu vrijedne, značajne i postojane, a u drugom srozane i nestale. Ništa nije trajno i svjesnost koju imam o prolaznosti života me uvijek držala realnom, ali i direktnom. Jelena, postoje tzv. bolesti malog mjesta, ali tome ne odolijevaju ni veće urbane sredine. Dakle, ljubomora, sujeta i još puno toga je ono zbog čega se, uvijek, ide korak nazad umjesto korak naprijed. Ljudi koji imaju svoj profil – stav i mišljenje, po pravilu su marginalizovani, a danas posebno!

Kako ste izlazili na kraj sa tim?
Samo radom, ostvarenjem svojih ideja, novih projekata koji mi nikada ne nedostaju, a onda i zahvaljujući svojim talentima, energiji i želji da stalno nešto pokrećem na bolje. Porodica je vrlo značajna baza koja daje stabilnost i toplo utočišče. Vjerujem da sam ovakva zahvaljujući porodici i okruženju u kojem sam rasla. Svakako i genima koje sam naslijedila. Porodica je ta koja drži čovječanstvo u ravnoteži. Ako je porodica dobra, onda je dobra i država. Onda vlada sklad i mir medju ljudima.

Vama je majka bila Dalmatinka. Za nju kažete da je pamtite kao spomenik ženu i instituciju. Imala sam prilike čitati da ste i gene povukli od nje. Šta je bilo važno da Vam prenese, Vama i Vašoj sestri?
Ja moju mamu obožavam i žalim što je više nemam. Pogledajte, držim njenu fotografiju ovdje iznad mog klavira i stalno mi je pred očima. Bila je vrijedna, radna, uvijek vesela, raspjevana, a pritom lijepa kao Španjolka. Nije nas ona učila pričom koja bi podrazumijevala da nešto moramo ili ne moramo, nego nam je svojim primjerima davala saznanja. U to vrijeme smo, sestra i ja, dobro razumijevale mamin pogled kada dođu gosti i šta je nama mlađima tada za činjeti. Očevo i njeno djelovanje u našoj kući je stvaralo pravila. Oni nijesu imali ni kad da nam drže predavanja, trebalo se boriti za život. Na ruku im je išao dobro impostiran i definisan društveni i lični moral, čija su se pravila po automatizmu usvajala i poštovala.

Navešću primjer: mi, djeca, smo znali da se ponedjeljkom pere posteljina i to ručno sa iskuhavanjem u velikom miščelu pod koji se ložila vatra. Naravno da smo i mi bili učesnici tog mukotrpnog rada. Iz tog učestvovanja u zajedničkim poslovima, djeca su izvlačila pravila ponašanja i odnosa u porodici. To je praktična škola, a učitelj je život. Na taj način postajete istinski dio svoje porodice sa kojom dijelite, saosjećate i učestvujete u rješavanju problema koje život svakome donosi. Danas je to sve drugačije.

“Imam sposobnost gledanja”

Vlasta Mandić je rođena u Kotoru, gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju i nižu muzičku školu. Supruga je i majka dva sina. Objavila je knjige “Bokeška kužina” i “Botunade”.

Vlasta Mandić

Vlasto, Vas doživljavam kao ženu koja voli žamor života, a onda i Kotor pun turista i razgovora. Kakav je Kotor tokom zimskih mjeseci?
Do prije par dana grad je bio pun ljudi. To je božanstven osjećaj, kad grad pulsira životom. Ja imam sposobnost gledanja i ništa mi ne može promaći. Srećna sam kada vidim nasmijana lica turista koji po trgovima i ulicama Kotora sa poštovanjem i uživanjem otkrivaju ljepote našega malog, lijepog, srednjovjekovnog grada Kotora. Srećna sam zbog ponude koju nudimo turistima na našim trgovima i u restoranima, koji se po sadržaju ponude i enterijeru mogu mjeriti sa evropskim. Na jednom trgu sviraju violine, na drugom klavir, saksofon, gitare. Na Pjaci od salate, muzika se za vrijeme ljeta već od jutra pa duboko u noć smjenjuje od klasične do popularne, a izvode je naši i inostrani umjetnici. Grad postaje magičan teatar u kojem se igraju činovi na raznim mjestima. To je savršen doživljaj. Ali sada, kako počinje zima, nema nikoga u 6h popodne na ulicama. To jeste neprijatna scena i meni to ne prija. Bez ljudi nema ništa.

A kako je Kotor izgledao nekada, kada ste bili dijete ili kada ste se spremali za studije? Koliko djece i omladine je tada bilo upućeno na zajedništvo? Vi ste inače od malih nogu bili uključeni u život koji je nudio Kotor, a sve to upućuje na vrlo žive slike Vašeg grada.
Ja sam rasla u doba kada je školstvo bilo na visokom nivou u svakom smislu. To je bio najviši nivo kvaliteta predavanja i organizovanosti đaka. Tada je bilo puno društava i sekcija poput folklornih, recitatorskih, pjevačkih, dramskih, muzičkih, sportskih… a pošto živite u malom gradu, svi smo bili u svim sekcijama, u disciplinama i društvima.
Kruna svega toga je bila muzička škola. U takvoj muzičkoj školi smo učili i životna pravila i ponašanja. To je bilo zlatno doba kotorske muzičke škole. Predavač nam je bila gospođa Vida Matjan, žena i pedagog koju je Bog, na našu sreću, odredio da dođe u Kotor, postane direktor i bude nam majka, pedagog, ali i strog profesor.

Tu smo učili korake baleta i folklora, učila sam sviranje na tamburici, harmonici i klaviru. Hor je bio jako značajan u gradu, osvajao je velike nagrade. Takav ambijent i aktivnosti su od nas stvorili vrlo obrazovane ljude. Nije vam trebao fakultet, jer čak i oni koji su se kasnije opredjelili za zanatstvo dobili su značajno, široko kulturno obrazovanje.
Grad je imao jako visok kulturni nivo, koji je danas veoma teško dostići i pored svih aktivnosti. A oči gospodje Vide Matjan su mi još tu, pored mene i posmatraju što radim i da li dobro radim. To je jedna od osoba, koja je zavrijedjela da se neka od institucija zove njenim imenom i srećna sam što to ime nosi naša kotorska muzička škola.

Zašto je teško dostići taj nekadašnji nivo?
Danas imate puno aktivnosti ali kroz te aktivnosti grad se koristi kao kulisa, a aktivnosti ostavljaju slab trag. Grad se vjekovima razvijao i hranio entuzijazmom sposobnih ljudi koji su potekli iz njega, živjeli u njemu i voljeli ga. Vrijednosti su se generacijama prenosile i nadogradjivale. Danas grad ne živi sa svojim građanima u svom stvaralačkom dijelu kao što je to bilo nekada. Nema kohezije. A, bome i nema gradjana jer se gradjani iseljavaju iz grada. Grad postaje isključivo turistička odrednica sa bezbroj suvenirnica, turističkih apartmana, restorana, agencija…

Je li Vas izdvajao taj kvalitet koji je Kotor usadio u Vas kasnije tokom studija?
Kako da ne! Lako smo se uključivali u tokove velegrada. Na mom fakultetu su odmah osjetili da sam djevojka sa mora, a to je u to vrijeme ipak bilo nešto posebno.

“Sve što imamo dugujemo precima”

Vlasta Mandić je završila Arhitektonski fakultet u Beogradu. Jednom sam čula izjavu njenog kolege iz Beograda da su arhitekte stručnjaci koji imaju najšire obrazovanje i najširu sliku o onome što rade. Nakon studija stečeno znanje je donijela u svoj grad.

Vlasto, nakon zemljotresa ’79. radili ste Urbanistički projekat Starog grada. Kako Vam Kotor izgleda danas, je li sačuvao svoju autentičnost koju ima kao srednjovjekovni grad? Zamjerate li mu nešto u arhitekturi danas kada svi teže modernizaciji?
Sve ovo što imamo dugujemo našim precima koji su bili toliko mudri da znaju da će nam grad trebati baš ovakav kakav jeste danas u turističkom i svakom drugom smislu. Tada se nije moglo raditi kako je ko želio, već se znalo gdje i kako se gradi, od kojeg materijala, koji tip arhitekture, kako to odgovara tipu klime koji je zastupljen u toj oblasti… To je mnogo detalja o kojima su naši preci vodili računa i onda su stvorili grad na idealnoj lokaciji između dvije rijeke, mora i strmih planina. I to sve u vremenu koje je bilo vrlo opasno, kada je grad trebalo sačuvati od raznih osvajača. To je tipični model srednjovjekovnog grada koji nikada nije bio osvojen. Mlečani su došli i ostali skoro četiri stotine godina jer su ih Kotorani pozvali kako bi očuvali svoju samostalnost i sigurnost u teškim vremenima, kada je prijetila opasnost sa mora i brda. U takvom zbijenom prostoru oni su stvorili grad koji je imao sve urbane odlike i sadržaje za kvalitetan život.

Zemljotres 1979. odredio je novi pravac razvoja grada. Nakon zemljotresa, Kotor ulazi na listu UNESCO-a i trebalo je početi rekonstrukciju koja nije bila moguća dok se ne napravi Urbanistički projekat u skladu sa propisima, pravilima zaštite graditeljskog nasljedja koje je UNESCO visoko rangirao i obavezivao.

I šta se onda dešava?
Okupljaju se arhitekte, inženjeri raznih struka, osobe od znanja i traži se neko ko bi se prihvatio toga posla – izrade Urbanističkog projekta. Ja sam preuzela odgovornost da budem šef radnog tima, a tada sam upisala i postdiplomske studije na zaštiti graditeljskog nasljeđa u Splitu. Bio je to crnački posao. Imala sam pet zgrada u nadzoru i dodatni posao je bio izrada Urbanističkog projekta starog grada Kotora. Odbranila sam taj projekat ispred jugoslovenske komisije u kojoj su bili profesori iz šest republika bivše nam Jugoslavije, kao i u Parizu pred UNESCO-om i tek onda se počelo graditi. Zahvaljujući tadašnjem zajedništvu jugoslovenskih republika stvoren je Fond solidarnosti, bez čije finansijske pomoći rekonstrukcija srušenih naših gradova teško da bi se mogla otpočeti i u velikom procentu i izvršiti.

I da li je grad devastiran?
Nije. Grad nikako nije devastiran. U prostornom smislu i ne može biti devastiran jer ga čvrsto drže bedemska utvrdjenja, koja sa nivoa grada, u kružnom toku, idu do vrha brda Sveti Ivan. Grad je nakon te intervencije koja je trajala dvadeset godina zasijao u svoj svojoj ljepoti. Zahvaljujući dolascima velikih kruzer brodova koji dnevno dovode i do četiri hiljade turista, Kotor postaje svjetski poznata turistička destinacija.

Kada je riječ o devastaciji ona je stalno na djelu u cijeloj Boki. Njena veličina i destrukcija su u korelaciji sa sve većim apetitima za ostvarivanje velike zarade, profita. Prisutna je na svakom slobodnom priobalnom prostoru Boke Kotorske: gradi se na tankoj liniji spoja mora i obale, nestaju zeleni pejzažni tamponi koji su vjekovima opstajali i davali čarobni sjaj ukupnom pejzažu Boke, proširuje se obala nasipanjem radi novih plaža koje nikada nijesu bile svojstvene Boki, a arhitektura novih zgrada, koje su se uvukle izmedju kamenih kapetanskih palata, prkosi sa mermernim fasadama i staklenim balkonima.

„Ne bih ponovo izabrala poziv arhitekte“

• Da ste danas u godinama u kojim ste bili kada ste se opredjelili za arhitekturu, bi li Vas opet iznova očarala ljepota katedrale Svetog Tripuna i kotorskog kamena?
Pa sad mislim da bih se ipak najbolje ostvarila u turizmu. Dugo sam planirala da studiram jezike. Ja sam maturirala na francuskom jeziku, a govorila sam još i engleski i italijanski. Mislila sam ići studirati ta tri jezika ali na kraju sam se ipak odlučila za arhitekturu.
Izuzetno sam komunikativna, pritom vaspitana i obrazovana, brzo uspostavljam kontakte i pravim dobru atmosferu. Mislim da je to osnovno za turizam. To sam dokazala kroz mnoge svoje projekte koje sam realizovala, a svi pripadaju turizmu. Performans “Karnevalska njokada” kao prvi projekat takve vrste u Crnoj Gori. To je bio gastro event koji sam organizovala kao takmičenje u spremanju njoka na milijun načina u vrijeme zimskog karnevala. Svake godine, u trajanju od deset godina, na drugom trgu grada se održavala fešta, gdje su učestvovali restorani, hoteli, domaćice, a sve u atmosferi karnevalskog, kotorskog ugodjaja. Nakon “Karnevalske njokade” počeli su se organizovati slične fešte u Tivtu i po drugim gradovima primorja.

Drugi projekat je bio “Kneževa večera”. Zamišljen je kao turističko-istorijski performans za turiste sa ličnostima iz prošlosti grada, koji su u svoje ime, ispred svojih palata dočekivali turiste, govorili o svojoj porodici i vremenu u kojem su živjeli. Četiri godine se održavao performans pred velikim brojem turista, koji su dolazili u organizaciji agencije “Atlas” iz Dubrovnika, Budve i Kotora.

Da bi čovjek bio arhitekta mora imati talenat da uoči lijepo. Od koga ste Vi dobili taj talenat?
Od mame, jer je cijela njena porodica imala dar da na umjetnički, ali i praktični način napravi nešto. Daću vam primjer: jedan brat moje majke joj je sašio haljinu za vjenčanje, drugi brat je pravio kvalitetne jedrilice u Dubrovniku, rođak se bavio pletivom na jedinstven način. To su geni. Vi morate imati taj gen, a oko kasnije samo izoštrite.

Puno ste putovali. Ove godine je 40 godina otkako ste osnovali klapu Bisernice Boke i mnogo ste proputovali zajedno. Jeste li bili spremni da svoja putovanja iskoristite da vidite, a onda i tu ideju u arhitekturi donesete u svoj dom. I danas ljudi putuju, ali nemojte mi zamjeriti, čini mi se da se ne donosi puno lijepih ideja, što je očigledno problem i do naših pogleda.
Ja sam dosta putovala sa svojim suprugom i naravno da sam imala otvoren pogled za sve što je lijepo. Ljepotama gradova Evrope i Bliskog istoka sam se oduševljavala i uživala sam u otkrivanju novih vrijednosti. Uvijek sam bila sklona stilovima arhitekture iz prošlih vremena. Zasigurno mi je moj grad Kotor usadio matricu ljepote i estetike. Kroz svoj rad kao arhitekta, uvijek sam poštovala ambijentalnu bokešku arhitekturu koja odiše Mediteranom. Svako razdoblje, počev od romanike, preko renesanse, gotike, baroka zahvaljujući bokeškim pomorcima je prisutno u arhitekturi Boke. Ljepotu i sklad svojih palata su znali prilagoditi svom ukusu i ambijentu tako da su stvarali bokešku ambijentalnu arhitekturu koja i danas blista u kamenim zdanjima Perasta, Kotora u cjelini i u segmentima u ostalim gradovima Boke.

I klapa “Bisernice Boke” s kojom sam proputovala cijelu Evropu i bivšu Jugoslaviju mi je otvarala vidike i davala mogućnost komunikacije uz pjesmu i muziku, što će reći na najljepši mogući način.To je iskustvo neprocjenjivo. Na vaše pitanje, na kraju, mogu duhovito i kratko odgovoriti po bokeški, a to je “kašun pošao, kašun došao” i odnosi se na one koji ne znaju da je ljepota u oku kojim gledamo.

“Bisernice Boke” na večeri klapskog i horskog pjevanja u KIC-u “Budo Tomović”, novembar 2019. Fotografija preuzeta sa facebook stranice KIC-a

“Ono što je oltar u crkvi, to je stol u porodici”

Šta je važno u Vašem domu polazeći od estetike ali i funkcionalnosti? Znajući koliko volite da okupite porodicu za ukusnom trpezom zamišljam da je baš stol u trpezariji oltar kojem dajete najviši primat i sa najviše prostora. Jesam li u pravu?
Tako je. Ono što je oltar u crkvi, to je stol u porodici. Tu se porodica okuplja. U pređašnjim vremenima ljudi su se prije početka jela znali pomoliti Bogu, pa zahvaliti Mu na svemu što imaju, ali zahvaliti se i domaćici na njenom trudu. Ne bi nam ništa falilo da to radimo i danas . Nije važno kojem Bogu zahvaliti, već važan je taj momenat koji treba prenijeti na svoju djecu. Nažalost, u savremenoj porodici i nema stola već ga zamjenjuje šank, a i nema se vremena da svi zajedno sjednu za sto, već ko, kako i kada stigne, nažalost. I taj moment vodi razbijanju porodice. Čovjek mora biti gospodar svoje slobode da bi mogao da živi kvalitetno. A danas, teško je to ostvarljivo.

Doživljavam Vas kao ženu pored koje djeci nikada nije bilo dosadno jer su imali ono što djeca obično najviše vole: zabavu jer je majka puna energije i spremna da pripremi i organizuje razne svečanosti koje djeca vole, ali i lijepe poslastice jer Vi nikako ne bježite ni od kuhinje. Da li je to bilo baš tako, jeste li im šili kostime za karnevalske svečanosti, okupljali prijatelje uz neku poslasticu?
Mislim da sam kao majka bila dosta posvećena svojoj djeci. Imali su i baku pored sebe, te se može reći da su imali sve blagodeti kvalitetnog, zdravog i veselog djetinjstva. Meni su djeca priznala da je njihovo djetinjstvo bilo zlatno doba.

Oblačila sam se i u Djeda Mraza, dok sa pet godina nijesu shvatili da sam to ja. I moja sestra je imala dva dječaka pa je to bilo zajedničko druženje. Ja sam bila ona koja je organizovala izlete, druženja sa prijateljima uz dobru ribu i meso na gradele. Sada sam se podsjetila da je na tim izletima najtraženija i najslađa bila pečena krtola. Pekla se na vatri od granja, izmedju dva kamena u širokoj teći sa dosta maslinovog ulja, na kraju posuta lukom česnom i ruzmarinom. Jednostavno ali, baš, gurmanski. Na plaži smo bili od jutra do navečer jer tada nije bilo puno svijeta kao danas po plažama. Učila su i moja djeca svirati na klaviru pa smo zajedno pjevali. U našoj kući se slave dva Božića i Uskrsa, plus slava Svetog Ilije kada bi u kući na večeri bilo i do četrdeset osoba. Uvijek nas je u kući bilo oko petnaestak čeljadi na ručku, a ja sam uživala sa majkom kuhati.

Život je kratak, je li tako?
Naravno da jeste. Ta misao mi je stalno prisutna, specijalno što postajem starija. Moram priznati da sam tu spoznaju imala i u mladosti. Ako mi dan nije dobro programski popunjen, tada na kraju dana nemam dobar osjećaj. Zapravo, kao da sam nešto nepovratno izgubila.

I svirate klavir svakodnevno?
Svaki drugi ili treći dan. Klavir je dobar prijatelj.

Pričale smo i o tehnologiji, emisijama na satelitu, istoriji, pa i o politici kao dijelu svakodnevice. Listale smo Vlastinu monografiju “Bokeška kužina”, pričali o raznim događajima koje je organizovala… Ima Vlasta materijala i za drugi dio knjige “Botunada”.

Vlasto, znam da volite i pijacu. Jedna književnica za pijacu kaže da je duhovno kupalište. Je li to baš tako i za Vas, s obzirom da znam koliko volite pijacu i domaću trpezu?
Svaki dan idem na pijacu, i zimi i ljeti. Volim frešku ribu, koju na meniju imamo svaki drugi dan. Svaki dan kuham ručak, a ponekad i večeru. Doručak se svakako podrazumijeva. Koliko držim do zdrave, svježe hrane i do tradicije, mogu reći da sam zajedno sa još par entuzijasta uspjela da odbranim naš Markat – kotorsku tradicionalnu pijacu/, na čiji prostor su tajkuni bacilli oko u želji da izgrade nove restorane. Jedino što Kotor ima u izobilju su restorani i kafići. Markat je zadržao svoju istorijsku lokaciju i funkciju na zadovoljstvo svih Kotorana ali i turista koji čim sidju sa kruzera prvo posjete Markat.

Pomenule smo i 40 godina postojanja Vaše klape. Bilo je puno putovanja, događaja, nastupa, smješnih situacija… To je život za poželjeti, je li tako? Šta pamtite, šta Vas grije?
Francuska, Njemačka, Italija, Austrija, Bugarska, cijela Jugoslavija… sve smo to proputovale. Pamtim takvu vrijednost, a to mišljenje dijelimo sve mi žene u klapi, da kada putujemo imamo osjećaj kao da smo na maturskoj ekskurziji. To je najljepši momenat koji možete sebi dozvoliti, kada nema klišea, a ima puno smijeha. Tada svaka od nas može biti onakva kakva jeste. Mi smo toliko dugo zajedno da među nama nema ni loših momenata jer svaka od nas može reći otvoreno i bez ljutnje ono što želi. A to je najviši stepen tolerancije i kvaliteta života. Klapa je oaza naših života. Bile smo skoro u Hrvatskoj, bile i u Prizrenu. Šteta je što država ne pomaže klape, jer one su svojevrsni ambasadori države. One odražavaju naš mentalitet i značajan su segment naše kulturne tradicije. To su velike vrijednosti koje su se nataložile istrajnim i kvalitetnim radom. Mi smo spremne da ih podijelimo ili prenesemo drugima međutim, nove generacije nemaju baš želje. Čini se da im je to sve strano, da im ne pripada. Vrlo upitno?!

A kako je sa svim Vašim aktivnostima u braku i dvoje djece. Da li je važno njegovati individualnost u braku?
Ja sam sa mojim suprugom u braku 52 godine. Poslije toliko godina mogu reći da je naš život i naš odnos bila pjesma. Oboje smo imali ozbiljne i odgovorne poslove, ali smo uvjek nalazili slobodno vrijeme za sebe, prijatelje, zabavu. On je bio član klape “Bokeljski mornari”. U dobrom braku, punom ljubavi, odanosti i uzajamnog poštovanja ostvarili smo i pravo na individualnost. To je došlo spontano, kada imate partnere koji su vaspitani, obrazovani i pozitivni.

A da li je istina da se zadovoljstvo supruge i majke prenosi i na porodicu pa onda je i ona zadovoljna?
Za to morate imati dobrog muža. Morate se razumjeti. Ako nema razumijevanja onda vam je sve zaludu. Morate imati širok horizont i biti svjesni da ste mali dio kosmosa i da je naš život samo jedan tren. Ako ste toga svjesni uvijek ostajete normalni i u ovom našem ljudskom, kratkom život stojite čvrsto nogama na zemlji.

Vlasto, za kraj ovog intervjua želim da Vas pitam: šta je ono što ne gubi na vrijednosti, imao čovjek 30, 50 ili 70 godina, pa bio direktor kompanije ili penzioner? Šta nikad ne smije da izgubi iz vida, jer znate da su poslije bitke svi generali. Šta znati tokom bitke?
Najvažnije tokom života jeste uspjeti da zadržimo dijete u sebi. 
Ja sam ga zadržala i sa njim sam u odličnoj interakciji. Sve je relativno i sve je u procesu promjene. Danas skoro da ništa nije bitno, važno. A meni je još uvijek važan prijateljski stisak ruke, osmijeh na licu, veselje u glasu, treptaji sreće u stomaku, ljubav moga muža i poštovanje moje djece.

Intervju uradila: Jelena Petrović
U Kotoru, u domu porodice Mandić. Novembar 2019.

Ostavite komentar