Žena koja uvijek ide dalje

0
484

Bilo je to jedno neobično veče, nakon kojeg i ja postah malo drugačija i zapisah drugačiji osvrt na promociju kojoj prisustvovah. Ali potakla me na to Olja Knežević svojim govorom, stavom, iskrenošću, neposrednošću i onda se i ta moja neposrednost iznjedrila sama od sebe.

“Olja je brat”

Olja Knežević i Miro Minić na festivalu Odakle zovem, 2019

Zapisah tada: “Ja ne razumijem najbolje podgorički žargon (a muž mi često kaže da mi ni podgorički humor nije jača strana), tako da se iznenadih kad mi prije par dana na moju anegdotu prijateljica reče: “Jelo, ti si brat!” Iz konteksta shvatih da bi to trebalo biti nešto dobro, nešto u smislu da sam in, da sam faca, u trendu… Slušajući večeras Olju Knežević u knjižari Karver pomislih: “Ova Olja je brat”…”

I tako sam doživjela prvi susret uživo sa Oljom Knežević, a povod Oljinog gostovanja na Međunarodnom književnom festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” je njena najnovija knjiga, koja je nedavno kao neobjavljen rukopis osvojio V.B.Z.-ovu književnu nagradu za najbolji neobjavljeni roman.

Opuštena, svoja, načitana, nasmijana, sa sjajem u očima … vrcala je pred punim platoom knjižare. Pričom o svoja tri romana i zbirki kolumni/priča pod nazivom “Londonske priče juga” , o studijama u Beogradu, životu u Londonu i Zagrebu, o vraćanju u roditeljski dom kada god želi da se odmori i “obriše podočnjake”…. netremice je te večeri držala pažnju.

Nakon te promocije Olja Knežević je pristala da uradimo intervju za “Plavu zvijezdu”.

Vrelo, žuto, zeleno i plavo djetinjstvo

Rođeni ste 68.godine u Titogradu. Kako je izgledalo rasti u Titogradu u tom periodu?

Sjećanje je neka druga zemlja. U komunističkim zemljama, ulice su bile sigurne za djecu. Ili, jesu li? Ljeti su nam noge bile prošarane tragovima metaka hitnutih iz peckalica. Lopta se zabijala u naša tijela u igri između dvije, pa između četiri vatre, ili kotrljala niz moračke strane i trčali smo za njom, ne razmišljajući ni o čemu. Niti su roditelji razmišljali gdje im sve djeca stižu kad kažu da idu ispred zgrade. Imala sam sreće. Čak sam izbjegla i primitivizam ‘hvatanja’, bila sam premršava. I imala sam oca kojeg su svi znali i ozbiljno shvatali. Locova kćerka. Tako da… postojale su neke čudne klase. U sjećanju, sve je vrelo, žuto, zeleno i plavo. Sve miriše, sve je sočno, slatko i ljepljivo. Svi smo mršavi i pocrnjeli, mada u nijansama jer smo se prethodno ogulili. Ipak, znam da se danas tako ne može odrastati, a vjerovatno i ne treba. Ne treba se miješati u to kuda svijet ide, upoređivati, jadati se. Samo ići dalje, slobodno, ne ugrožavajući druge. Čitav je ovaj odgovor slika idealnog spoja čovjeka i prirode u svim periodima. U svakodnevnom je životu bilo borbe, i onda i sada.

Hoće joj se, gdje god da ode

Olja Knežević je srednju školu završila u Kaliforniji, studirala je u Beogradu na Fakultetu za engleski jezik i književnost, a u Londonu je magistrirala kreativno pisanje. Sada živi u Zagrebu. Ovdje mi je napravila malu ispravku:

Iz Crne Gore, prvo sam otišla u Zagreb, pa iz Zagreba u London 2004, nakon što sam rodila kćerku. Zagreb je bio baš dobra pripremna postaja za London.

A gdje god da ode, uzme iz tog grada najbolje što može. Tako je u Londonu uradila najbolji magistarski rad za 2007/2008. godinu koji je kasnije iznjedrio njen prvi roman “Milena & druge društvene reforme”. Poslije Londona je otišla u Hrvatsku i tamo osvojila novu najveću nagradu. Rekli bi Crnogorci: “Hoće joj se.” Ali sigurno zato što vrijedi.

Olja voli grad u kojem je odrasla i rado mu se vraća. Priča o tome da kada se vrati u svoju današnju Podgoricu doživljava sve intezivnije od ljudi koji svakodnevno hodaju podgoričkim ulicama. Tako Olja intezivnije doživljava i “polulipsale pse, čemprese iznad ulica, nove grafite na zgradama…” Voli svoj grad i imam osjećaj da ga svuda nosi sa sobom.

Čovjekov napredak ili ono suprotno, može uvijek bolje da vidi neko sa strane. Znate ono da samo tuđa djeca rastu, a nama su naša uvijek pred očima i ne vidimo njihov napredak kao neko ko ih ne gleda često. Olja, da li primjetite kod Crnogoraca i Crnogorki promjene kada se vraćate kući? Da li se više osmjehujemo, da li smo više ili manje strpljiviji, da li Vam se mijenjamo na bolje?

Srećom pa sam odradila ovaj projekat ’Neka se i tvoj glas čuje.’ To je bio projekat moje NVO Ženski glasovi, u saradnji sa Faktom i Američkom ambasadom u Podgorici. Bio je raspisan konkurs za kratke priče mladih pisaca, do 30 godina starosti, na temu lične slobode. Kroz te sam priče popravila svoj utisak o crnogorskim naraštajima, o snazi mladih ljudi koji žele da odu i razviju vidike, ali voljeli bi i da se vrate, i pozitivne utiske utisnu u svoju zemlju.

“Ja nijesam čudna Ja sam jedinstvena”

Da li je u svijetu zbilja toliko drugačije nego kod nas? Da li tamo zbilja „cvijeće intezivnije cvjeta nego kod nas“ ili i tamo ima tračarenja, malograđanštine, manjak strpljenja na šalterima? Ovo vas pitam najviše potaknuta Vašom pričom o poznatoj književnici u sred slobodnog Londona kojoj muž sprema i donosi ručak dok ona piše u svojoj maloj sobi, a okolina te scene podrške supružnika gleda sablažnjavujući se. Jesam li Vas dobro razumjela?

Duhovno najrazvijeniji djelovi zapada, koji su se otrgli i od zemalja u kojima se nalaze, pa su gradovi postali samostalne teritorije, zaista su drugačiji. U mikro-odnosima možda i ne toliko, ali svakako su mnogo napredniji u trendu razvoja. Tračarenje, zavist, malograđanština smatraju se ovisnostima koje treba osvijestiti i brisati. Manjak strpljenja i agresivnost slabosti su prema kojima se tako i odnosi – treba ih izolovati od onih koji su radili na sebi i izdigli se iznad tih i sličnih slabosti. Kažem, ovo je trend. Možda su taj trend ojačali loši lideri? Trend su i očevi koji su sve prisutniji u životima djece kao pozitivni, feministički uzori.

Vaša mladost je bila puna slobodnog duha, putovali ste, radili ste na sebi i rasli u tom radu. Razlikuje li se Vaša mladost od one koju danas prolaze Vaša djeca? Da li Vam je žao što u njihovoj mladosti nedostaje nečeg što je bilo u Vašoj?

Jedno sam vrijeme patila zašto oni nemaju ono što sam ja imala: čvrsto povezanu zajednicu u malom gradu gdje se svi poznaju. Onda mi je jednog dana majka otvorila oči rekavši mi da njima ne može nedostajati ono što nisu upoznali. Oni imaju svoje vrijeme, svoju mladost. Samo neka me nadžive, sve će se drugo posložiti kako treba.

“Jadna ti, šta si sve preživjela!”.

Olja je do sada objavila tri romana: “Milena & druge društvene reforme”, “Gospođa Black” i “Katarina, Velika i Mala”.
Roman o Mileni je teška priča inspirisana pričom Moldavke Svetlane Čabotorenko i aferom koja je 2002. protresla Crnu Goru i region. Knjiga je prevedena na engleski jezik i Olja nikad neće zaboraviti Amerikanku koja joj je nakon čitanja knjige prišla sva uplakana i s rukama raširenim, spremnim za utješni zagrljaj:

“Jadna ti, šta si sve preživjela!”, rekla joj je dok je grlila. Olja ju je zbunjeno pogledala i odgovorila: “Ali to nijesam ja. Ja imam dručačiji život, ja pišem.”. Amerikanka je potpuno razočarana prekinula zagrljaj.

sa dodjele nagrade za najbolji neobjavljeni roman

Te večeru u “Karveru” Olja je pričala i o “Gospođi Blek”, a najviše o romanu koji je osvojio prvu nagradu kao najbolji neobjavljeni rukopis na hrvatskom konkursu. Od svih 97 pristiglih rukopisa koji su poslati pod šifrom, najviše pažnje je postigao baš Oljin.

“Niko nije znao da sam poslala taj rukopis na takmičenje. Da nijesam osvojila nagradu, niko za to ne bi ni saznao, ali ovako okolnosti su drugačije jer se sve završilo drugačije.“

Sad svi znamo za taj roman i tražimo ga po knjižarama.

Zanimljivo mi je bilo i obrazloženje V.B.Z.-a, zašto je baš Oljin roman ponio najprestižniju nagradu: “Može li se danas još uvijek uvjerljivo i zanimljivo, bez ponavljanja već pomalo stereotipnih situacija iz kataloga tzv. stvarnosne proze, pisati o turbulentnim vremenima, od odrastanja u osamdesetima do danas, na prostorima koje su nekada povezivale zajedničke granice, potom razdvajao rat, a danas susjedski odnosi i slične tranzicijske i posttranzicijske situacije? Sudeći po romanu što ga je žiri nagrade V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman izabrao za ovogodišnjeg laureata, očito je da može…”

Pričali ste na promociji svog novog romana i o tome koliko Vam je Podgorica i naši ljudi, naša sredina, naš mentalitet uvijek inspirativan. Da li ćete se i sada zaista vratiti kući puni inspiracije?

Već imam punch-line za nekoliko priča, a ko zna na kraju gdje će to odvesti – možda se samo nevidljivo uvežu u lik iz nekog novog romana.

Jeste li sačuvali dnevnike koje ste vodili kao djevojka, a majka ih krišom čitala „pokrivena ćebetom, u sred avgusta“. Što se desilo sa njima?

Nažalost, izgubila sam u Beogradu, u svojim brojnim studentskim selidbama, moj najdraži dnevnik u koji sam upisivala događaje i razmišljanja tako što sam ih sastavljala kao pisma Bob Marliju, da mu, valjda, ne bude dosadno na onom svijetu. Taj sam debeli zeleni dnevnik vukla svuda sa sobom, a kad bi god bio sa mnom u Titogradu, bio je uzalud sakrivan. Tradicija se nastavlja, ponekad bacim pogled na dnevnik moje kćerke. Majke uvijek nanjuše gdje se takve stvari sakrivaju.

Naposljetku ovog priloga mogu samo da dodam:
neponovljiva i jedna – Olja Knežević.

Iskreno sam joj zahvalna za ovaj intervju i svu divnu prepisku koju smo razmijenile! Olja, srećno dalje!!!!

Pripremila: Jelena Petrović
fotografije: privatna arhiva Olje Knežević

Ostavite komentar