.
Za Nikolu je poezija vječna. “Ništa ne dopire do tih dubina duše kao što to radi poezija. Zato poezija ne može da bude lažna.” Piše noću jer se tada dešavaju najljepša čuda. Tada dan lagano dobija na svojoj punini u svojoj iznova rođenoj nevinosti, a Nikola prepisuje neprepisano sa zidova svog srca. Citat koji izdvaja je: “Ako moja poezija teži da nešto postigne, to je da oslobodi ljude od ograničenih načina na koje vide i osjećaju.” S poštovanjem predstavljam ličnost i poeziju Nikole Ćorca iz Podgorice.
.
***
.
Dio sam svake stranice koju sam pročitao
“O sebi nikad nisam govorio mnogo.
Zovem se Nikola Ćorac, rodjen sam 19.12.1991 u Podgorici.
Tu sam završio Medicinsku školu, ovdje i dalje živim i radim.
Možda nekad i završim književnost.
Ne sjećam se kad sam tačno počeo da pišem, a i prve pjesme ne mogu da se sjetim. Negdje je ostala izgubljena, ali sjećam se da sam bio u osnovnoj školi i pisao o psu.
Knjige su me rano privukle pa sam do dana današnjeg, ne sumnjam da je i zauvijek tako, postao dio svake stranice koju sam pročitao.
Osvajao sam nekoliko međunarodnih nagrada za poeziju i objavljivao svoje pjesme u nekoliko časopisa. Ove godine sam zastupljen u zborniku poezije i proze “Slovoslovna vrata” čiji izdavači su: srpski kulturno-informativni centar u Beču i Slovoslovlje, časopis za književnost, kulturu i umjetnost.
Sponzor ovog izuzetnog izdanja je književnik Petar Milatović Ostroški, glavni i odgovorni urednik časopisa Slovoslovlje i predsjednik kulturno-informativnog centra u Beču.”
.
Noću nastaju najljepša čuda
“Poeziju volim jer je vječna. Ništa ne dopire do tih dubina duše kao što to radi poezija. Zato poezija ne može da bude lažna.
Kada pišem, pišem noću, nekad do jutra. Tad sve oživljava. Tad se rađaju čuda, često to ni sebi ne mogu da opišem. Ne tjeram sebe da pišem da bih pisao, onako, samo da ruka radi posao. Nekad prazan papir ostane prazan. Za svaki stih postoji vrijeme i često nisam svjestan pjesme kad je napisem.
Volim jesen. Tad priroda pokaže pravu ljepotu.
U poslednje vrijeme čitam njemačku književnost.
Ako bih imao heroje bili bi to pisci. Dug je spisak onih čija djela i lik volim.
Od pjesnika su to: Branko Miljković, Dis, Mika Antić… Ako bi morao da izdvajam neku pjesmu, izdvojio bih “Uzalud je budim” i “Pijanstvo”. Bilo bi ih tu još mnogo, sve zavisi do trenutka…
Od muzičara koje posebno volim, kako zbog njihovog stvaralalaštva u muzici, tako i u knjizevnosti bili bi to Džim Morisom i Nik Kejv.
Za kraj bih i citirao Morisona. Citat koji jako volim: “Ako moja poezija teži da nešto postigne, to je da oslobodi ljude od ograničenih načina na koje vide i osjećaju.”
Poezija Nikole Ćorca
.
JESEN
Kao da je kiša,
noć miriše na jesen.
Neka:
to su pticama otekla krila
i mjesec kao da je ranjen
nestrpljiv,
i čeka.
Sad vidim sve nijanse tišine
i čujem
njen smijeh.
I sad znam:
dok se miješaju boje
nije mi žao,
što se rađaš da bi umro
i misliš na vaskrsenje.
Sa lica najbrže nestane osmjeh,
u jesen:
tek mali povjetarac
donese oluju.
Lepršaju snovi, i riječi,
tek neka, diskretno,
ostane na usni.
Na licu jecaj, šeširom
pokriješ čelo.
U zglobovima žmarci,
na dlanovima praznina;
i sivilo noći rađa
naivna jutra.
I sad,
na kraju krajeva,
dok zastaje dah, kao da ce kiša,
neka;
to samo miriše jesen.
***
ZBUNJENA
Ne znam.
Ne prepoznaješ boje,
promrzli dodir vjetra,
pogled
na otekle oči i rumene obraze.
Ne prepoznaješ nebo
u ogledalu
jeseni,
izvezen okvir na
koricama Njegoševog parka:
žuto i zeleno.
Kreneš i staneš.
Dječački zbunjeno
sa strahom, što diše u potiljak
obiđes pun krug.
Ne pitaj me.
Šarena sjećanja već odavno nisu sjećanja.
ruke više nisu ruke
prsti su postali
trube.
Ne znam.
Ne razumijem .
Stoti kilometar nek bude
prvi korak
kad se otvori srce.
Sad ispočetka.
Ponovo rodjen iz čuda.
***
OSUDIĆE NAS
Osudiće nas oni
što gledaju na nas
očima gladnih zvijeri,
kao grešnike
i nevjernike.
Bez straha
jurišaće na nas
na osedlanim kokoškama.
Prljavim će jezicima
palacati,
bez strama i stida
osudiće naše duše.
Lažima će hraniti svoj ego
mali ljudi
sa osmijehom hijena.
Misliće da su bolji
da znaju sve.
A ne znaju, da su im kratke ruke,
da dok šire šire prljav veš
jedna duša I srce
postala su naša tijela.
I izlaziće im para na nos
od bijesa
što nas dotaći ne mogu…
***
PRIZNANJE
Tebi ću priznati
da sam širio ruke ka nebu
praveći se hrabar
tražio izgovore.
Razapet kao zastava na vjetru
danima
čekao.
Tebe, u haljini od cvijeća
I mirisom kiše.
Čekao na nešto,
nešto, što podjseća na
poljubac,
neki ugriz usnama.
Pod kožom, u grudima ,
nekakvo sam kucanje čuo:
cvrkut ptica I
plač i
smijeh.
Na mom licu,
ogledalo se nebo,
kao da spava:
možeš li da zamisliš
kako je bilo dok čekam?
Dok u mjesecu tražim tvoju zenicu.
I slušam žuborenje odlazećih rijeka.
Danima je dolazila tuga
nečujno,
na prstima:
pa te sa njom sanjam.
Morao sam da izmislim nešto da izdržim.
U starom smetnutom džemperu
krio sam stihove,
Ja plasljivac, tvrdio da sam hrabar
tebi ću priznati
pa reći da se kunem u sve one noći
kojima se
molih za sreću.
Sad čekam zoru
uzalud i žalosno,
i osjecam glad
I zimu što kroz roletne se šunja: sama, promrzla I otekla;
a vjetar pjevuši
žalosno i tužno.
Volio bih da večeras vidiš
veličinu moje
boli.
***
PORED TEBE
Kad hoću da pobjegnem
dodje mi da se sklonim
medju tvoje
dlanove.
Da se smirim u tvom pogledu.
Da umirim ovaj
drhtavi skelet
toplotom tvog tijela.
Da progledam na tvojim dlanovima,
da prohodam tvojim prstima.
Da pored tebe budem sve djetinjastiji,
da u noći upijam svjetlost
filozofiram, izgovaram
rijeci antičkih mislilaca
prekriven samo čaršavom.
Samo lezi pored mene.
Ma gdje bili, na bilo kom mjestu
u bilo kom gradu,
kao one noći u Baru,
pusti da vjerujem da ću živjeti vječno,
I neka nam se upletu kovrdže.
Nek se izmiješaju kao zrna u pješćanom satu:
zajedno se okrenimo naglavačke.
Da te volim poput ptica.
Da se pored tebe pretvorim u vjetar
i uznemirim ti kosu
i pomutim misli.
Da pored tebe oživim
sve neostvareno.
***
VEČE
Umorni zraci Sunca
nestaju na horizontu.
Noć,
nam prekriva
staze,
pod ugašenim svijetlom
tražimo san.
Hodnicima naše mašte
na krilima želja.
Lutamo
kroz sjenke
žudeci za
jutrom,
budjenjem
svjetla.
***
MOŽDA ZNAŠ
Zar misliš da u ovoj noći
ima nešto više osim mraka?
Možda ti znaš
šta je učinilo praznim prostor oko mene
šta mi ove noći
sate,
vrti u krug
odnosi u nepovrat?
Kakva je ovo rupa bez dna koja mi proždire dušu
luta sa njom,
tužno bez cilja?
Možda ti znaš, koliko još imam vremena
dok me
ne uguši zadah
raskomadanih snova:
gdje se završava granica iluzije I maštanja,
isprekidan put
straha I
suza,
godina što nose prazninu:
umrtvljen podstanar vremena.
Sad znaš
pridji, prije nego se prepustim snu.
Još malo pa gotovo…
“Plava zvijezda”
