Bez svojeg “ja”, čovjek ne ide nigdje

Slika1

Odlučila je da isproba kako je biti ,,skriven” pa postade biser. Sa 12 godina napisala je svoj prvi ljubavni roman, koji je još neobjavljen. Naja Muković za sebe kaže: ,,Predstavljam nešto drugačije: anđele, nebo, zvijezde, raj… vodim vas do pustinje i njenih melodija, upoznajem vas s kulturom islama.” A ja Vam iskreno preporučujem da pročitate Najin “Medaljon” u nadi da će se on jednog dana naći u školskim čitankama.

slika1 (2)

***

Njeno ime je Naja Muković.
Rođena je 26. juna 1990. godine u Rožajama.
Po zanimanju je diplomirani politikolog.

,,Ako se politikom želi pokazati moć , onda sam ja promašila profesiju, jer čovjek je nemoćan sve dok misli da je moćan.”

,,Zlatnim velom isplivala sam iz najdublje tmine : tmine svoje duše i njenih proroka. Odlučih da isprobam kako je biti ,,skriven” pa postadoh biser. Moj hiđžab je moje ja, ono bez čega čovjek nigdje ne ide.”

Interesovanja za književnost:

“Počela sam da pišem sa 12 god. kada sam napisala svoj prvi još uvijek, neobjavljeni roman. Inspirisana vilama, zmajevima, nadprirodnim čarolijama nastao je ljubavni roman ,,Strijela hrabrosti”.

Djeca pišu iskreno i iz srca!

Za pjesme sam se zainteresovala u srednjoj školi, gdje sam pisala za školske časopise i festivale. Nakon srednjoškolskih dana, prestalo je i pisanje.

Pisanje je prestalo a čitanje počelo.

,,Pero nije moglo da zapiše ono što je misao htjela da kaže, pa se udružih s riječima Uzvišenog Allaha i njegovog miljenika Muhammeda i pronađoh sebe.”

,, Ja vam predstavljam nešto drugačije: andjele, nebo, zvijezde, raj… vodim vas do pustinje i njenih melodija, upoznajem vas s kulturom islama.”

slika4

Proza Naje Muković

 

MEDALJON

Putovali smo duž neke šume kojom se prostiralo dugačko višegodišnje drveće. Mislim da nikada veće drveće nijesam do tada vidjela. Stabla su bila dugačka po nekoliko metara, debela siva stabla nosila su tamnozelene ogromne grane koje se međusobno pozdravljale i dodirivale. Neko drveće je bilo toliko isprepletano, tako da se nije moglo razlikovati kojem stablu pripadaju. Bila je to gusta šuma, mračna i hladna. Pomislila sam, da li u njoj ima života? Djelovala je tako hladno da vjerovatno, nije dozvolila nijednoj ruži da procvjeta. Baš me podsjetila na moj grad. Pun zgrada, ulice su prekrivale zelene površine, u njemu je bilo više smrti nego života. Pa sam pomislila, zar je i priroda tako surova kao i čovjek? Izgleda da nema razlike, čovjek i priroda nijesu ništa drugo do ubice. Kada bih samo mogla poći do nebeskog svoda da vidim je li gore stanje drugačije. Kažu da se vrata nebesa otvaraju kada nebo zarumeni i da tada sve naše želje i molitve nosi k sebi. Tada neobični cvrkut ptica, njihovo bježanje i skrivanje navodi čovjeka da pomisli da li i on treba da se skriva od mraka? Mada, kod ljudi je to drugačije, život tek počinje kada padne tama. Noćima smo iskreni mi, tada možemo raditi ono što preko dana ne smijemo ili pak što skrivamo od drugih, kada bi se na tren noć zamijenila za dan a dan za noć, tada bi smo bez maski svi ostali pa bi se ukazalo ono naše pravo lice koje volimo da skrivamo.

Naslonjenom glavom o prozor auta, gledala sam svijet oko sebe, nije da sam radoznala, ali volim posmatrati svijet u prolazu, tada me podsjeti koliko brzo sve teče, ulazimo iz dimenzije u dimenziju i to tako teče decenijama, vjekovima. Pored mene je sjedio moj brat, nije skidao poglede s mobitela. Majka je sjedela na suvozačko mjesto, nešto je razgovarala s ocem, šaputali su nešto jedno drugome, ponekad bi se glasnije najsmijali kao da bi se za nešto složili. I napokon stigosmo na selo. Već je kasno bilo.

Baka nas je dočekala ispred kuće sva srećna što neće više biti sama. Kako samo ima tople ruke, voljela sam da me njima miluje po kosi nakon čega bi me onda odmah sanak hvatao. Taj posebni miris stare kuće, zidova već porabanih, ispranih boja. Boje svijeća i miris fitilja, taj miris dima koji bi se prostirao duž cijele kuće. Ali takva može biti samo stara kuća, koja u zidovima još uvijek krije one osmjehe višečlane porodice, u kojem se jelo i pilo iz iste ćahije. Sada razumijem zašto je moja majka toliko žudela da se opet vrati u toj kući.

Umorna s puta, pojela sam onaj bakin specijalitet, kolač kojeg je samo ona znala pravo – dobro napraviti kažu, da su taj specijalitet jeli nekada samo kraljevi. Dijelila sam sobu s bratom. On je ležao na krevetu koji je nekada bio moj, odmah ga je san obuzeo, hrkao je. Kako sam mogla zaspati? Čekala sam ga da prestane, par puta i budila, ali najduže pet minuta je izdržao bez hrkanja. Shvatila sam da je bilo nemoguće zaspati, pa sam svoj jastuk i tanki prekrivač uzela sa sobom i pošla do druge sobe, takozvane – gostinjske sobe. Uvijek je bila čistija od ostalih, kako bi se gostu ukazala posebna počast. Ovaj put, valjda kako baka davno nije imala goste u svojoj kući, kao da je zaboravila da pobriše prašinu sa starih polica. Volela sam da razgledavam šta se na policama nalazi. Tu je bilo mnoštva starih stvari. Do dobijenih nagrada za konjske trke, uspomene dedine iz vojske, a zatim sam naišla na nešto zanimljivo. U posebno sakrivenoj kutiji nalazio se neki medaljon, privukao mi je pažnju. Bio je tamnozelene boje, poput dijamanta okružen srebrnim lančićem. Ali, već je bilo dva ujutru i vrijeme za spavanje. Vratila sam medaljon na svom mjestu i legla da spavam.

,,Budite se!” – čuo se umiljati bakin glas. Ja nijesam htjela oči otvoriti kako ne bih razbila san, ali, kako odoliti tako toplim rukama?

,,Mila, uželela sam ti se, budi se!”-  ponavljala je i milovala me po kosi, tad sam odlučila da otvorim oči. Na terasi, majka je već pila kafu, vidjela sam da uživa kao nikada do tad. Brat je ostavio mobitel, vjerovatno još spava ili se nije mogao konektovati na internet, selo je, šuma je oko nas. Otac nije imao nikada mira, uvijek je govorio da je vrijeme dragocjena stvar i da ga treba iskoristiti maksimalno, odlučio je da u šumi gotovi drva za zimu. Baka je sva lebdjela tog jutra, vedra, ma sigurno smo je našim dolaskom podmladili za par godina.

Negdje oko podne, išunjala sam iz kuće kako bih prošetala do rijeke koja se prostirala šumom. Bila je to ledena voda, nikada se nijesam mogla kupati u njoj. Prava izvorska voda puna minerala, seljani su je rado koristili za piće. U blizini je bio vodopad, žubor vode se čuo do kuće. Duž obale, prostirali su se suncokreti, ja sam bila oduševljena njihovim listovima koji su se žutjeli poput sunca. Počela sam da berem suncokrete i tako svoju sobu ispunim mirisom ruža. Uživala sam dok sam se krila među najlepšim mirisima, onda kada sam napunila punu šaku ruža protegla sam leđa i na drugom kraju obale ugledala jednog momka koji je svoje ruke umakao u posudu punu boja i rukama po platnu šarao. U početku to me je zainteresovalo, sve dok se on nije okrenuo prema meni. Ja sam se ponovo spustila među suncokretima, pokušavajući da se sakrijem. On je, sav umazan bojama, prilazio k meni a to mi se nije dopalo.

,, Hej!” –  uzviknuo je, a ja sam se tada uplašila i počela da trčim put nazad. Mislila sam da sam uspjela da pobjegnem sve dok ga nijesam čula iza sebe.

,,Stani!” . vikao je. Tada sam od straha pobacala sve suncokrete koji su mi smetali da trčim brže, sve dok nijesam pala i razbila koljeno. On se približavao a ja od bola nijesam mogla ustati. Ugledala sam kamen pored sebe, uzela ga i uperila prema njemu.

,,Upozoravam te, ne pravi korak naprijed!” zaprijetila sam mu a on se nasjmešio.

,,Trčiš brzo!” – uzdihano je rekao, a ja sam ćutala.

,,Reci mi, hoćeš li dozvoliti da te naslikam?” – pitao je ljubazno, što me je začudilo.

,,Da li si ti normalan!?” – pitala sam ga, a on se tome glasno nasmijao.

,,Kod mene je sve normalno sem mojih očiju!” –  tužno je izgovorio.

,,Zašto tvoje oči?” – pitala sam ga.

,,Ja ne vidim, ali zato čujem bolje od tebe.” – kazao je.

,,I zbog toga si me jurio!” naljutila sam se, ali će me njegov sledeći odgovor podstaknuti na razmišljanje

,,Čuo sam kako suncokreti vrište, neko ih je nemilosrdno iz zemlje čupao!”

Pomislila sam da sam zaista čupala ruže ne razmišljajući da možda i one žele da žive.

,,I cvijeće zna da plače.” –  nastavio je ,, to možeš ispraviti tako što ćeš ih zaliti vodom kako bi nastavilile svoj rast!” Čudan neki lik, pomislila sam, ruža plače, vrišti, ma šta li još? Odglumela sam da me zovu od kuće.

,,Zovu me, jaoj moram ić!” ustala sam, boljelo me je koljeno.

,,Ne zove te niko, ali vidjećemo se mi opet!” smijao se a meni je to bilo strašno.

,,Vjerovatno i to čuješ!” – uzviknula sam ljuto i požurila kući.

Već su svi bili zabrinuti za mene.

,, Mila, gdje si bila?”Pitala je uplašeno majka, nijesam htjela da im pričam za čudaka u šumi.

Ostatak dana je prošao fino i opet je ona jučerašnja tama prekrila selo. Iako sam pokušavala da ne mislim na onog lika iz šume, nijesam uspijevala. Misli su mi se neprestano vraćale na njega.

,,Čudan neki lik!” – pomislih.

Sledećeg jutra, nakon zajedničkog doručka, odlučila sam opet kušati svoju hrabrost i poći do mjesta gdje sam juče upoznala onog lika. I zaista, zatekoh ga na istom mjestu na kojem je radio iste stvari – prljao se bojama. Da provjerim je li zaista slijep, primicala sam mu se s ledja nečujno ali, kad sam prišla bliže on se okrenu prema meni

,,Došla si?” – kazao je s osmjehom.

,,Da došla sam, čisto da pogledam šta ti to radiš!” – odgovorila sam.

,,Onda da ja nastavim započeto?” Osmjehnuo se i nastavio da slika, sumnjala sam da može išta u tom stanju nacrtati, sem nabacati sve boje i govoriti da je nešto dobio. Čekala sam da završi rad. Sjedela sam na nekom odsječenom drvetu i tako gledala kako baca boje na platnu, ali, kada je napokon njegov rad dobio lik, moje noge su se odsjekle.

,,Šta…šta je to?” – mrmljala sam.

,,To si ti!” nasmješio se i gledao u mene.

,,Ali, rekao si da ne vidiš, šta je sad ovo?!” nijesam mogla vjerovati da me je naslikao, hvatala me je jeza dok sam gledala svoj lik na platnu.  Uvjerila sam se da laže.

,,Nijesi slijep!” – viknula sam a on me je brzo uhvatio za ruku ne dozvolivši da išta više kažem i stavio je pored svojih očiju.

,,Opipaj moju sljepoočnicu!” ja sam to radoznalo i uradila.

,,Tvrda je poput kamena, s takvom sam i rođen!” – dodao je, onda sam zaista shvatila da je slijep.

,,Pa kako onda znaš kako izgledam?” – pitala sam ga, on se najsmešio.

,,Vidio sam te u snu, ti s i brala suncokrete zar ne? e pa samo sam čekao moment kada će suncokreti da zavrište!” nasmješio se i pokušavao da me pronađe očima, kolutajući njima. Zatim je dodao: ,,Ja sam jedno s prirodom i s njom dugo vremena drugujem tako da se dobro i razumijemo.” Opet se nasmješio, a ja sam gledala u njegove nebo – plave oči, crnu kosu i bijelo lice poput behara. Možda bih ga gledala duže ali me je prekinuo rečenicom:

,,Vrlo si lijepa!” to je u meni izazvalo eksploziju leptirića i  sada sam se ja nasmješila.

,,Ostavljam te u tvojim ludostima sada!” –  kazala sam i tada sam osjetila da mi je strah nestao.

,,Vidimo se onda opet!” – kazao je.

,,Ali ja više neću dolaziti!” – rekla sam brzo, da ne osjeti u glasu da lažem.

,,Hm, suncokreti i ja ne misle baš tako, sada kada si poremetila moju i njihovu tišinu, pa i tišinu cjelokupne šume, moraš to ispraviti!” – odgovorio je.

,,Ja ću ipak ovu sliku uzeti sa sobom, slažeš li se?”

,,Ne možeš je uzeti iz moje glave!” Nasmješilo se, kad ono opet, opet oni leptirići, hoće iz njedara da prolete. Krenula sam sa slikom put kuće, okrećala sam se često put njega a on je gledao put mene. Sada mi je razmišljanje na njega predstavljalo zadovoljstvo, nijesam mogla vjerovati u sposobnosti jednog slijepog čovjeka. Naravno, da mi ukaže još svoje ,,moći” dolazila sam na istom mjestu skoro svaki dan. Dobila sam i ja želju da slikam. Tako da sam jednog dana i odlučila naslikati nešto na njegov način.

,,Zatvori oči.” – rekao mi je dok mi je primicao tablu s bojama.

,,Zašto da zatvorim oči?” pitala sam ga, pomislila sam i otvorenih očiju ne umijem crtati a kamoli zatvorenih, ali sam ga ipak poslušala, mora da mi je to ludilo od njega prešlo.

,,Reci mi šta vidiš?”-  pitao me je.

,,Hm, vidim planinu!” i zaista sam ugledala veliku planinu u svojoj glavi.

,,Nacrtaj je!” – rekao je on zadovoljno i nastavio – ,,Koju ćeš boju uzeti?”

,,Uzeću crvenu, za vrhove!” srećna što sam počela da se razumijem u umjetnost.

,,Pa zar su planine crvene?!” – pitao je zbunjeno.

,,U mojoj glavi jesu!” nasmješila sam se i dodala – ,, Takođe ću nacrtati šumu koju sam u prolazu vidjela, ona u kojoj nema života!”

,,Kako šuma može biti bez života, šuma nikada nije sama!”- kazao je on.  Tada sam počela da razmišljam da sam svijet drugačijim očima posmatrala, previše surovo sam gledala na stvari oko sebe, trebao me je jedan slijep čovjek naučiti kako da gledam na život. On je slikao vedro nebo, sunce, nasmijane ljude. Sasvim nesvjesno uvukao me je u taj svoj svijet i ja sam se zaljubljivala u njega iz dana u dan sve više i više.

***

Pošto svemu dolazi kraj, došao je i kraj ljetnjem raspustu, morali smo se vraćati u grad. Teško mi je to palo. On je postao moje oči, zajedno smo svijet bojali onako kako smo ga doživljavali. Kako sam moje oči mogla ostaviti tu a ja otići?

Ujutru, pred moj polazak nazad, trebali smo se vidjetit. Trčeći sam stigla do mjesta sastanka ali, ne zatekoh ga po prvi put u ova tri mjeseca. Šta god ga je spriječilo da ne dodje tog jutra, pitam se zašto je to moralo biti baš tad, zašto ne neki drugi dan?! Kao da sam se samoj sebi ljutila, ali bila sam nemoćna da zaustavim vrijeme. Na istom mjesu ostavila sam suncokret koji će mu reći da sam otišla…

Na rastanku, baka mi poklanja, gle čuda, zeleni medaljon koje sam prve noći pronašla među starim policama u gostinjskoj sobi. Skoro sam na njega i zaboravila. Bilo mi je jako žao što baka ostaje ponovo sama, možda sledećeg puta Bog nju uzme k Sebi, pa i ne bude prilike da se opet sastanemo. Plakala sam i na samu pomisao da nje sjutra ne bude, a još više sam plakala kada bih se sjetila njega, mučilo me je pitanje gdje li je mogao biti? Možda nije htio da se pozdravi sa mnom, samo sam mogla da nagađam, ništa više.

Opet ona šuma, i dalje tamna, bez života…

Tinejđžersko doba se privodilo kraju, roditelji su željeli da studiram  medicinu i postanem doktor, ponosno su tu ideju širili među poznanicima ali, ja sam sve više ruke prljala bojama. Tako da ipak ja pobjeđujem i upisujem umjetnost. Zahvaljujući njemu, ja sam shvatila da imam jako čarobne ruke, a kada zatvorim oči, svijet postaje moj! Među ostalim kolegama umjetnicima sam bila drugačija, svi su me čudno posmatrali kada bih slikala, ali meni to nije smetalo, uživala sjećajući se njega. Bio je zaista poseban. Nijesam više nikada čula za njega, kao da nije ni bio stvaran, ponekad se zaista zapitam da li je on uopšte postojao ili je to bio neki andjeo koji mi je pokazao čarolije boja i njihovu melodiju. Ubijedila sam sebe da on nije stvaran ali, srce nije prihvatalo to ubjeđenje, tražila sam ga u svakome, pratila umjetnike, nijesam propuštala izložbe, galerije i sve ostalo na što me je trag navodio, vjerovala sam da ću ga naći kada se najmanje budem nadala i tako me je trag doveo do ovoga…

 ,, Sara, ovo moraš da vidiš?! sva uzbuđena sam pokazala plakat sa umjetničkom slikom koja je najavljivala izložbu umjetnika, ali nije pisalo njegovo ime.

,,Jao Mila, zar i to moramo ispatiti?” – pitala je uzdahnuvši jako.

,,Da, ovo obavezno! nastavljala sam ja uzbuđeno ,,To mora da je On!! “ srce mi je jako lupalo, osjećala sam da je to on, čak prepoznala taj njegov stil kojeg na svijetu više niko drugi nema.

,,Ti znaš da ne volim ovaj stil slikanja, nabacane boje na platnu za mene nemaju smisla!” – nastavila je Sara.

,,Molim te, ako ovaj put budem pogriješila, obećavam, neću ga više tražiti!” pokušavala sam da je ubijedim.

,,Ali samo još ovaj put!” nasmješila se a ja sam je sva srećna zagrlila.

Nijesam mogla od uzbuđenja spavati, čekala sam dan tajanstvene izložbe. Znala sam da je to on, prepoznala sam ga.

,,Kako li sada izgleda?” – pitala sam se.

,,Da li će me prepoznati među toliko ljudi?” uf, pitanja su me morila sve dok nije došao trenutak istine. Pošle smo na izložbu. U galeriji je bilo toliko ljudi, više sam gledala u ljude nego u slike. Tražila sam njega, osjećaj je bio nevjerovatan,onaj neopisivi osjećaj se vratio.

,,Da tu je!” –  rekla sam ali me je Sara brzo povukla.

,,Pogledaj u onu sliku!” šokirala sam se kada sam je ugledala.

,,To je isti medaljon koji nosiš na vratu, ovo postaje uzbudljivo!” – kazala je Sara, a ja sam gledala u sliku i zaista, to je bio moj medaljon. Kako li je samo to uspijevao nikada nijesam mogla da provalim. Kako li je znao moj lik a sada i medaljon? Da li je opet sanjao? Ovo sam shvatila kao znak, sada sam znala da je to on, ali…gdje je?  – pitala sam se.

,,Mila, hajmo, svi odlaze!” rekla mi je sva umorna Sara.

,,Zašto ga nema, ne razumijem ga više?!”  suze su mi kanule.

,,A šta ako je to neki medaljon koji je poznat pa je mogao bilo ko naslikati?” – pitala je Sara, ništa nijesam odgovorila na njeno pitanje, jednostavno sam željela izaći. Uzela sam joj ruku i povukla prema vratima. Razočarana sam izašla, sada sam bila ubijeđena da sam poludjela. Na internetu sam čitala o medaljonu, uspostavilo se da ovaj moj medaljon i nije jedini na svijetu, bila je to samo puka slučajnost.

Prošla je cijela nedelja od kako nijesam otišla na fakultetu, ponekad sam se pitala, šta bi bilo da sam pristala na prijedlog svojih roditelja da budem doktor? Ovako sam slikala,ali vraćale su se tamne boje na mom platnu, gubila sam svoje sunce. I što je najgore od svega bilo, baka je preminula. Nijesam mogla da se pomirim s tim da su se moje sumnje obistinile, da je sada zaista nema. Sada je kuća na selu ostala sama, vjerovatno će njeni zidovi i dalje da kriju naše osmjehe, ali, tamo sam ostala bez svojih očiju a sada i bez ruku, najtoplijih ruku koje me ikada maziše.

slika3Ne znam da li je u životu dobro to što smo ,,primorani” da ga živimo. Moja majka je patila za bakinim odlaskom na drugom svijetu, a ja sam morala biti ta koja će polako vraćati osmjehe na njenom licu tako da sam morala ustati i boriti se iako mi je bol razjedao utrobu. Medaljon je bio blizu mog srca, sada razumijem zašto mi je baka baš njega poklonila. Željela je da mi stalno bude pored srca. Nijesam bila spremna za iznenađenja, nijesam željela da me život više iznenađuje, htjela sam samo odraditi ono što ,,moram”. Na hodniku od fakulteta, ugledah je, ona ista slika koju sam na izložbi vidjela, sada je slika mog medaljona visila na zidine ovog fakulteta izluđivalo me je to!

,, Zašto mi je još ovo trebalo?” – pitala sam se.

,,Ne mogu više da čitam između redova, odustala sam od traženja!” – pomislila sam ali me je neki čudan osjećaj istog momenta obuzeo, počela sam da mrzim taj osjećaj kao da je on tu, znam da je i sada laž. Nijesam htjela da se okrenem i da se razočaram opet i opet iznova.

 ,, Bila si u pravu, šuma je baš bila bez života!” do mojih ušiju je stigao glas kojeg se toliko uželjeh koji je istog trena pokrenuo suzu iz mog oka. Okrenula sam se put njega i ćutala, željela sam se nagledati njegovog lica opet. Stajao je ispred mene, pokušao se smijati ali mu suze prve kanuše. Shvatila sam da me je vidio.

,, Ali, ti vidiš?!” – pitala sam ga.

,, Ljudi u bijelom ipak uvidoše da u mojim očima ima života! Iskreno, izgubio sam se u svijetu nakon toga, da sam mogao povratio bih slepilo nazad.”

,, Ali još uvijek možeš zažmurjeti!” – rekla sam osmjehnuvši se blago.

,, Bila si u pravu, svijet zaista bolje izgleda kada žmuriš, ali ono meni najdraže je ostalo isto!”   Tada mi je prišao i rukom pomilovao moje lice a zatim dodirnuo medaljon. Shvatila sam…

“Plava zvijezda”

Leave a Reply