Čovjek ne može da živi bez sopstvenog neba

11056707_10203581943004625_1073747832_nNjenim venama teče topla hercegovačka krv i poezija. I poezija joj je takva: topla, nježna i tanana da golica dušu. Svojom izjavom mi je pogled iznova upravila ka nebu, a takvi ljudi uvijek vrijede više: “Smatram da čovjek ne može da živi bez neba, ovog zajedničkog plavog ili nekog sopstvenog. U suprotnom je samo živi leš ili marioneta ograničenog društva.” Ane, na sreću svih ljubitelja poezije, želim Ti da Tvoja poezija “ugleda svjetlost dana i prestane da žive u mraku rokovnika”.

.

Tananost hercegovačke duše11063297_10203581953244881_645463167_n

“Zovem se Spahić Ane. Rođena sam 14.05.1994. u Novom Sadu. Od svoje pete godine živim u Podgorici.

Podgorica mi je podarila prijatelje i inspiraciju za prve pjesme, odrasla sam na njenim ulicama. Ali i Trebinje je moj grad. Trebinje mi je dalo ime, izmamilo prvi osmjeh i ono je moja vječita inspiracija.

Mojim venama, pored tople hercegovačke krvi, teče i poezija. Pišem od svoje desete godine ali, na moju veliku žalost, većinu pjesama sada više nemam. Želim da jednoga dana moje pjesme “ugledaju svjetlost dana i prestanu da žive u mraku rokovnika”.

Pišem “njemu” stvarnom ili izmišljenom, zavisi ko prije uspije da se ušunja u moje srce i probudi inspiraciju.”

.

Dobrota i ljubav opstaju do kraja

“Volim fotografiju, cvijeće, knjige, tišinu, noć, kišu i zimu. Volim da upoznajem nove ljude. Istina je- ne pamtim brzo imena, likove nekad zaboravim, ali nikada ne zaboravim osjećaj koji neka osoba probudi u meni.

Vjerujem samo u dobrotu i ljubav. Jer na kraju, kada prodje sve, samo nam to ostaje.
Smatram da čovjek ne može da živi bez neba, ovog zajedničkog plavog ili nekog sopstvenog. U suprotnom je samo živi leš ili marioneta ograničenog društva.

U medjuvremenu želim da završim ekonomiju koju sam poćela prije dvije godine, ali sam ubrzo, iz opravdanih razloga, morala privremeno da prekinem.”

.

Poezija Ane Spahić

.

KRAJ

Čini mi se kraj je našeg puta.
Eto, ne viđam te već mjeseci par.
Kako si? Patiš li? Voliš li opet?
Ako sam kriva – reci mi bar.

Misliš li na mene ikada?
Toliko sam se za nas borila.
Evo i sada bih, ako mi dozvoliš,
Nisam se još umorila.

Ako mi kazeš gdje je puklo
Dići ću ruke od nas istoga trena.
Ali ne možeš zar ne?
Misli ti je zauzela pojava njena.

Srce moje razbio si,
Emociju svaku u meni ubio.
I kako ti je sada kraj nje?
Da li se kaješ što si me izgubio?

A na kraju ti sve oprostih.
Ljubavi, nije me sramota riječi tih.
Ekselencijo ovo je Vaš akrostih!

***

NISAM TI REKLA

Nisam ti rekla koliko mi značiš,
nisam ti priznala svoja osjećanja.
Toliko toga ja ti nisam rekla,
a prva moja suza zbog tebe je potekla.

Nisam ti rekla da si moja patnja,
moja prva sreća, radost, a i bol.
Nisam ti rekla te čarobne riječi dvije,
a bio si jedini koji je mogao da me nasmije.

Nisam ti rekla da sam često
zbog tebe plakala, al’ i srećna bila.
Nisam ti rekla sve ono što se reći treba,
a bio si dio moga neba.

Nisam ti rekla da ostaće uvijek
jedno sjećanje na tebe malo kao mrva.
Nisam ti rekla ništa od toga,
a bio si moja ljubav prva.

***

ANĐELE

Anđele, noćas sklapam oči misleći na tebe.
Nedostaješ mi, znaš li, i srce mi zebe.
Otišao si rano, nisam stigla ni da te poljubim,
Nisam bila spremna da te tako rano izgubim.

Anđele, otišao si u nevrijeme, kad lile su kiše,
željela sam tada osmijeh tvoj i ništa više.
Kako preživjeti bez tebe ovu noć dugu,
kada svaka sekunda donosi sve veću tugu.

Anđele, nedostaješ mi i svaki trenutak bez tebe me boli.
Gdje da nađe utjehu ovo srce što te voli?
Otrglo te vrijeme iz zagrljaja srca
i ostavilo ga, od muke, da grca.

Boli me tvoj odlazak, tijelo mi se od bola kida.
Suza više nemam a duša mi rida.
Slomljena od bola, dižem pogled i gledam jedan oblak sivi,
leti,l eti Anđele moj i na nebu živi.

***

OPROSTI MI

Oprosti mi sve noći neprospavane i duge
I svo bez tebe provedeno vrijeme.
Oprosti što moj pogled nije pričao tada,
što su moje usne bile nijeme.

Oprosti mi svu nemoć moju
I što zbog straha nisam mogla ništa reći.
Oprosti mi što sam u važnom trenutku
Postala prepreka našoj sreći.

Oprosti mi sto sam otišla te noći.
Što sam slušala kako preklinješ i moliš.
Oprosti mi što sam te tjerala na to
iako sam znala da me voliš.

Oprosti mi, ljubavi jedina, što sam sada sama,
Oprosti mi i što sam ostala živa,
a tebi je sada mračno i hladno,
A dom ti je grobnica siva.

Oprosti mi svaku suzu svoju,
poslednji izdah i svaku kap krvi.
Oprosti mi što sam sebično opet
ljuta, jer si otišao prvi.

Oprosti mi što tek sada oproštaj tražim,
od tebe, jer Bog prašta greške.
Oprosti mi što bez tebe čekam
Sve dane i godine srećne, a teške.

Oprosti mi jer znam
da u poslednjem trenutku krivio me nisi.
Oprosti mi što ti tek sad govorim
da u svakom mom uzdahu i dalje ti si.

Oprosti mi jer ti ponizno oproštaj tražim.
Sada, iako znam da je u ovom životu kraj.
Oprosti mi, voljeni, svu gordost silnu.
Moja je ljubav umrla s tobom – znaj.

***

ŽENA

Slažem se sa Vama Gospodine.
Mislite da teško je razumjeti ženu,
shvatiti šta želi i osjeća
I šta okupira maštu njenu.

Dugo sam razmišljao Gospodine
šta je žena sama.
I kako sada znam
odlučih da pomognem i Vama.

Žena ti uvijek nudi dvije čaše.
Posmatra šta biraš pa ti onda sudi,
smješka se samo i ćuteći gleda.
U početku ona nit’ hvali nit’ kudi.

U prvoj časi sva dobra stoje.
Sve nade i snovi ružičastog sjaja.
Toplina polja, mirisi ruža.
I ne vidi se toj ljepoti kraja.

Volim te često ćes tu naći.
Trebaš mi, ostani, tebe želim.
Mislim na tebe i tebe sanjam.
Tebi se radujem bićem cijelim.

U drugoj čaši stoje ludosti.
Ljubomora i sve vrste histerije.
Nepromišljeni postupci, oholost, zavist.
I razne druge ženske misterije.

Tu stoji i gordost.
Sve same greške i opake svađe.
Razmisli dobro pa izaberi
šta od toga ti je slađe.

Sada izgleda lako Gospodine,
ali tu ima jedna mana.
Žena ti dozvoljava da
samo jedna čaša bude izabrana.

Ako izabereš pravu čašu
ona će potrčati u tvoj zagrljaj.
No, izabereš li krivu Gospodine
pašćeš u vječiti zaborav.

Vremena imaš koliko želiš.
Sat, dan, mjesec ili pak godinu cijelu.
Odluči, a onda dođi kod nje
i ponosno se pokaži na djelu.

Jesi li spreman Gospodine?
Kucnuo je i taj čas.
Idite kod nje brzo.
Idite, ja vjerujem u Vas.

Šta je sad bilo Gospodine?
Zašto u Vašem zagrljaju nema žene?
Izabrali ste dobro, zar ne?
Izabrali ste pravu čašu iz ruke njene?

Gospodine,nadao sam se.
Nadao sam se da ćete znati.
Ali evo je ona dolazi.
Objašnjenje će Vam dati.

Gdje je Gospodin pogriješio?
Pa pogledajte ga! Ne može da se sabere!
A ona, prolazeći, nasmija se i reče:
Trebalo je, naravno, obje da izabere!

11051179_10203581942324608_1213148871_n

Nagrada za našu Ane Spahić

“Plava zvijezda”

Leave a Reply