Kaže da je u prošlom životu bila bliska prijateljica engleske književnice Džejn Ostin (1775-1817) i prva osoba koja je pročitala njen originalni rukopis “Gordost i predrasuda”. Marija Vlaović nam priča o pisanju kao životnoj potrebi, o podgoričkom Forumu mladih pisaca, a posebno Vašoj pažnji preporučujemo i njenu priču o volontiranju u Poljskoj.
Ona je Marija Vlaović, diplomirani pravnik i kako kaže za sebe “djevojka mekog pera koja piše o ljudima oko sebi”.
Marija o svojim književnim počecima: Moja ljubav prema pisanju ima duboke korijene u dalekoj prošlosti. U prošlom životu bila sam bliska prijateljica Džejn Ostin i odaću vam tajnu: ja sam bila prva osoba koja je pročitala originalni rukopis „Gordost i predrasuda“. Često mi u glavi odzvanjaju njene riječi :
„Razmišljajte o prošlosti kao o sjećanjima koje vam čine zadovoljstvo“. (Gordost i predrasuda)
Život na papiru
Marijini dani u rodnom gradu: Moj ovozemaljski život sam započela u zimskom danu u hladnom Mojkovcu, u gradu u kome skrivam pune kofere mojih emocija zapisanih na papiru. Sramežjivo sam pisala neumorno svakog dana dok su sveska na linije i plava hemijska bila moja jedina publika. Živjela sam na papiru u mjestu u kome konfete padaju umjesto snijega, u kome ljudi imaju samo emocije ljubavi i u kome je svijet kutija puna igračaka.
Donacija dijelića duše
“Podgorica me je srdačno dočekala onog dana kada sam postala član Foruma mladih pisaca KIC-a Budo Tomović. Tada su moje riječi dobile krila i kao svici doletjeli u dlan svakog člana i donijele malu lampicu da osvijetle moje srce. Donirala sam dijelić svoje duše a zauzvrat dobila sve ostale komadiće koji su joj nedostajali.”
Pisanje je životna potreba
“Genetika je uticala da ja počnem da pišem. Prvo su to prepoznali članovi moje porodice koji su mi uvijek bili velika podrška, a zatim i profesorica maternjeg jezika. Od ranog djetinjstva neprekidno pišem. Pisanje je moja životna potrebna. Uvrstila sam je između disanja i pijenja vode. Do sada sam napisala tri romana koja i dalje čuvam ispod jastuka. Napisala sam par pjesama u momentima kada otkucaji moga srca krenu da preskaču, a uobičajeno pišem kratke priče od kojih su dvije vidjele svjetlost očiju većeg broja čitalaca.”
Volontiranje u inostranstvu
Dok smo pripremale ovaj prilog, zamolila sam Mariju da za Plavu zvijezdu ispriča svoju zanimljivu priču o volontiranju tokom ljeta 2015.godine. Ovo je inspirativna priča koju trebaju pročitati svi mladi ljudi:
“Jednog dana sam se probudila i poželjela da volontiram u inostranstvu. Našla sam priliku, a onda se zaposlila i godinu dana skupljala novac da bih ostvarila svoj cilj. Nikome nisam otkrivala svoju tajnu, dok sam tiho i uporno radila na ostvarenju svog plana. I eto, našla sam se u Poljskoj sa tridesetoro ljudi iz različitih krajeva svijeta – iz Malezije, Hong Konga, Kanade, Brazila, Meksika, Irana, Egipta, Poljske, Ukrajine i Mađarske.
Svi smo imali isti cilj: da uljepšamo ljeto djeci iz ruralnih krajeva učeći ih engleski jezik i upoznavajući ih sa novim kulturama.
Provela sam dva mjeseca sa ljudima koji su postali moja druga porodica, najbolji prijatelji i shvatila da sve naše razlike nijesu bile bitne naspram harmonije koju smo dijelili u različitim životnim situacijama. Ovo je bilo iskustvo koje me je promIjenilo iz korijena.
Nakon završetka volontiranja mi smo nastavili naš program koji nam je produžio ljeto i drugarstvo. Naime, sa novcem koji nam je preostao obišli smo sve muzeje Berlina, plovili Elbom u Hamburgu, fotografisali se ispred Parlamenta u Budimpešti, gledali super mjesec nad Dunavom u Santadru, posjetili Aušvic, bili na praznik cvijeća u Krakovu, osvježavali se u fontanama u Lođu, posmatrali Vroclav sa najveće kule u gradu, izgubili se u Katovicama, okvasili ruke u moru u Gdanjsku.
A onda…
Pozdravili smo jedni druge a ja sam nastavila svoje ljeto u rodnoj Rusiji moje mame gdje sam slavila 868. rođendan Moskve, udišući kulturu u umjetničkim galerijama, šetajući Arbatom i štrikirajući na papiru da sam posjetila sve najljepše metro stanice. Trčkarala sam satima po Crvenom trgu i meditirala ispred crkve Vasilija Blaženog. Nijesam stala tu, nastavila sam svoje putovanje ka sjevernoj Veneciji, kraljevskom gradu Sant Petersburgu gdje sam puna dva dana provela u Ermitažu a ostale dane u posjeti svakom kulturno-umjetničkom zdanju.
Vrijeme za odmor sam provela u gradu u kojem sam živjela dvije godine kao djevojčica sa svojih četiri i pet godina- Astrahanju. To je topao grad poznat po lotosima, lubenicama i bakinoj ukusnoj hrani.”
Nakon svega, Marija za Plavu zvijezdu poručuje otvorenog uma i srca: “Život je lijep!”
Proza Marije Vlaović
Juče, danas.
Danas, juče.
Zalutam ponekad i u neko sjutra.
Sjutra će u KIC-u Budo Tomović biti odigrana predstava Krug. Ulaz je besplatan.
Sjutra će Nina braniti master tezu. Konačno će se naspavati.
Sjutra na TV prognozi najavljuju četrdeset stepeni. Ma, u stvarnosti će biti pedeset.
Pa eto, ni to sjutra nije loše.
Možda mi sjutra daju kredit, i sa primljenom četvrtinom od obećane svote odem u salon automobila. Ne, prije će biti na auto pijacu da kupim neku retro krntiju iz osamdesetih sa pokvarenom ručkom, ali savršeno očuvanim motorom, jer je poslednji vlasnik bila starija gospođa koja automobil nije ni vozila. Pa se ja zapitam zašto ga je onda uopšte i posjedovala. I prodavač masnih šaka i dalje nastavlja da hvali tu grudvu gvožđa kao da prodaje izbrušeni dijamant, a mogao bih se zakleti da je zalupio šoferšajbnu sekundu prije mog dolaska, još mi zvuk para uši.
Da li zaboga i on živi u sjutrašnjem danu?
Možda će i on prodati automobil sjutra.
Ali malo sjutra da ću ga ja kupiti.
Prozreo sam prevaranta.
Možda će se on sjutra razvesti, vidio sam da već ima čađavu burmu.
A šta li je sa urednom vlasnicom? Možda više nije ni živa, pa joj sjutra ništa ne znači. I tako ja u mašti dođoh do sjutra, a šalterska radnica me vrati u juče.
„Juče, juče niste donijeli rešenje o stalnom radnom odnosu! Rok za prijavu kredita je istekao juče! Juče ste bili potpuno izgubljeni!“
I tako ja izađoh i u jučerašnjem duhu sjedoh na trotoar. A vjetar je bacao na sve strane moje potvrde, zahtijeve, rešenja. Pa pomislih da je dobro što danas nije sjutra, jer bih se odavno pretvorio u sluzavu materiju koja bi potekla u kanalizacioni slivnik. Sjedio sam dobrih deset minuta na mom pijedestalu dok nije došao službenik iz komunalne policije i ljubazno mi uputio par toplih riječi „Gospodine, ovdje nije dozvoljeno parkiranje,ovaj oću reći sjedjenje.“
Samo sam ga pogledao sa naoštrenim obrvama, pokupio svoje nepotrebne papire i produžio pravo. Ugledah centar grada i shvatih da idem u pogrešnom pravcu. Okrenuo sam se i krenuo nazad dok me je pogledom pratio službenik i s osmjehom rekao „Danas ste nešto pogubljeni.“
Prođoh nekoliko ulica dok sam bistrio misli od jučerašnje nesmotrenosti, i stiže mi poruka od žene. Smatram je ženom, iako nismo vjenčani, jer živimo zajedno već pet godina, živjećemo i sjutra sigurno. Pod uslovom da platim kiriju, naravno.
„Pod hitno danas kupi test za trudnoću!“
Neka neopisiva sila me je presjekla preko stomaka, na trenutak sam se osjetio kao junak sajns fikšn filmova kome pokušavaju da prerežu trup laserskim mačem. Ovaj danas je baš opak tip. Sa kreditom u vjetru i bebom na putu imam rešenje za bolji život. Nalijepiću na fižideru ceduljicu „Živim od preksjutra!“ i pričvrstiću je onim magnetom iz Grčke sa ljetovanja koje još uvijek otplaćujem.
“Plava zvijezda”
