Ja sam ono što moje oči vam pokažu

Vjerujte im, one nikad ne lažu.

jelena3Jelena pleše uz vjetar, njiše se uz orhideje. Na jednoj stanici Amor je pogodio strijelom od koje su joj stihovi pustili boju (na sreću nas koji volimo njenu poeziju). Njene riječi joj klize niz prste i lijepe se za papir, a jednim krilom stiže u neslućene visine ljepote. Zovite je Čupko, zovite je Jelena, “ali radite to sa osmijehom”. Ovo je prilog o mladoj poetesi Jeleni Đurović iz Danilovgrada

***

“Ne tražim da me volite,
ne tražim da me shvatite,
da me ne mrzite ili prihvatite,
Ali ako me zavolite,
ako me prihvatite il’ shvatite,
pokažite to,
ove ruke će biti vaš prijatelj,
neko kome možete uvijek da se vratite.

.
Moje rođenje? Hm, pa davno je to bilo, čak se više ni toga ne sjećam. Davne 1993 i to 14 decembra.

Kažu da sam bila ljupko stvorenje, a i dalje sam, nije da se hvalim. Student sam Pravnog fakulteta u Podgorici, a kako bi rekli naši profesori, moje prebivalište je u Danilovgradu.”

.

Stihovi u bojamajelen

“Sanjar sam, plešem uz vjetar, moju pasiju, njišem se uz orhideje.

Od osnovne škole sam počela da pišem poeziju. Nijedna pjesma nije ugledala svjetlost dana pod mojim imenom, dok je mlađi brat za te pjesmice pobrao simpatije profesora. Ali to nije poezija kojom je disala duša.

Za jedan dan se, prije nekoliko godina sve promjenilo. Stanica, on i ja, jednom željom počelo je sve. Tog dana kao da me je dotakla Amorova strijela udahnuvši mi stihove prožete bojama.”

 

Živ si sve dokle pišeš

“Koliko pjesama, toliko suza, pomješanih osjećanja. Svaka moja riječ je bježala kroz prste, lijepila se za papir, tako su i nastali prvi crteži. A onda, srušila se ta slika i ostavila olupinu od srca. Tada je nastala moja prva, meni najmilija – Haos. Srećom našle su se nove boje, poklonile mu zaborav, hvala im na tome.

Porodica i prijatelji su mi poput sigurne luke, koliko god nevrijeme bilo, tu su da me dočekaju. Srećom, dok je ljubav zabila u jedno krilo nož, njihovo prijateljstvo je ojačalo drugo. I evo me, sad letim i sa jednim.

I oprostite mi što dosta pričam, izbjegavam duža ćutanja, bojim se da ne namami tišina dušu i zarobi je mislima.

Zovite me Čupko, zovite me Jelena, ali radite to sa osmjehom. Opraštam sve osim ćutanja. Hoćete da me upoznate, pogledajte u moje oči, hoćete da vas shvatim, dopustite mi da vam se približim i pogledam u vaše.

I s svakim trzajem žice,
srce zadrhti poput male uplašene ptice.
A sudba je kleta,to znaš,
živ si sve dokle pišeš, dok se njoj ne predaš.”
jelena 1

Poezija Jelene Đurović

.

DA UČINI POKRET

On to ne zna!
Pravim se, a ne znam ni ja.
A toliko mi znači to neznanje.
On to želi!
Da učini pokret,
da mu se omakne koja riječ više,
ispiše kradom, no drhtaj ga obriše.
Ko je uklonio znake?
Ne priznaje, vješto izbjegava,
ćutanjem me kupuje,
daleko od očiju čežnja ta spava.
Naše ruke, daleko od dodira,
grle tu daljinu,
vraćaju karte,
način se ne bira,
lažju kopaju tupu istinu.

***

PONOVO

Predio moje duše,
korake tihe prave stopala bosa,
sliva se vatrena lava,
u paperje tone nemirna kosa.

Navika izgubljenog dana,
ruka klizi niz obraze sama,
okupano tijelo, vodom prošlost sprana.
Hladnoća zida svijeću odbija,
probija se zračak sunca,
ošine oko, glava se savija.

Ponovo je mjesec sam,
Prolazi još jedna noć od dana razvedena,
davi se gutljaj u vrtlogu bijesnog plamena.
Plešu svici, sjenka kolo vodi,
po klizavim stepenicama,
težak je prilaz prodatoj slobodi.

***

IZGUBLJENO LICE

A odjednom ništa.
Ni sjećanje, odavno ga nema,
Ni zaborav, glad ga drugom sprema.
Kamen goli ljubi skriveno,
zenica bježi, blizine se boji,
lomi se korak dok tijelo uspravno stoji.
Čije je ovo lice?
Krv tvoja, rana njena,
suza moja, tvoj plač,
ledeno srce,
probode ga mač.
Poskakuje prevara,
ljuto cvili,
Drugom željeli,kod sebe dobili.
Gdje je ?
Gdje je nestala?
Dal’ to ćuti il’ je disati prestala?

***

SAMO ZA TEBE

Držim ga,
pustim ga,
stegnem ga,
a ono i dalje kuca,
samo za tebe.

Uzmu ga,
izdaju ga,
vrate ga,
a ono i dalje kuca,
samo za tebe.

Zagrliš ga,
paziš ga,
zgaziš ga,
a ono i dalje kuca,
samo za tebe.

Osladilo mu.
Poželjelo da prenese to breme,
da rukama razbije gole stijene,
al bolje da je stalo,
zaćutalo na vrijeme.

***

INSPIRACIJA

Inspiracija,
Stoji izvišena, ljupka gracija.
Odajem Vam čast,
poljubiti vaše stope,
najveća je slast.
Kidam trenutke u plesu beskraja,
u mojim ste riječima
i dok duša nemirna spava.
Rijetko ste tu,
tako malo vašom puti obojenih dana.
Navratite,
ne dozvolite da ova ruka piše sama.

***

BUNDEVA

Glava,
Za jedan dan.
Spava.
Gasi se posađeni san.
Prazna,
Uhvaćena u plesu, sama u divljini,
Pojedena,
Kosti nikako da dodaju na težini.
To nije njena,
Guši se crvena.
Usne krvare, nigdje krvi,
Tuđom rukom sebe mrvi .
Uhvaćena u plesu, sama u divljini.
Spava.

***

PALI HEROJI

Nekad prvi u boju,
spremni na sve što treba,
sada ubogi, sami,
željni kore hleba.
Zar tako posle svega?
Slomljene dane sad vezuju strune,
dok sviraju gradom narod ih kune.
Te čvrste ljuske polako se lome.
Gdje odoše svi?
O slatki dome!
Hodaju pognuti, zemlja ih vuče,
mjesto srca kamen tu tuče.
Poređani, okupani prašinom,
glave ostale u prošlosti, očarane daljinom,
ukočene grudi, bore se broje.
Ne, to nisu lutke,
pali heroji tu stoje.

***

PONOVO ČOVJEK

Stranica na dnu rijeke,
ispisane riječi prekrile su mrlje.
Mastilo je upijalo suze,
neuredni tragovi,
prikrala se tuđa ruka,
kradom sjećanje uze.
Zar stojiš i dopuštaš?
Nemoj!
Uzmi svoje i nestani,
mjesto prašine ponovo čovjek postani.

***

NIKAD, MOŽDA NI TAD

Korijatida,
vitkost tvoga stuba,
obavijena crvenilom tvog nevinog stida,
Strastveno,
žudnim pogledom prevare skida.
Lotus,
tek procvjetao u vodi punoj žaba,
spremaju svoje ljubomorne jezike,
vuku tijela ko teška stabla.
Slučajno je hera dotakla tvoje ruke,
zašto su tako hladne,
meni daleke, prodane.
Voda nikako da se povuče,
čekaju kišu da podave pruće.
Nikad, a možda ni tad,
biraju da grle taj ponor i jad.
Eukaliptus,
komadić sjenke potonuo u travu,
gura se juče preko reda,
povlači obarač, pucanj tjera dan.
Krivi uči pravog ko je u pravu,
java sladi prste, miriše na san.

***

ZAŠTO OBOJE?

Kaplje, kap po kap,
Sliva se, nestaje,
Uzima dah,
iskrivljena skica,
Ostaje obris od prosutog lica.
Prožima,
Kost vene, pod kožu uzima,
Natočena mlijekom stopala gola,
Odjekuje dodir, šunja se smola,
Zašto?
Da nije prekasno?
Zašto oboje ?
Pune šake praznih prstiju stoje.

***

HAOS

Te oči što bezobrazno sjaje,
duboka varka što ljubav odaje,
naprave haos, ništa ne ostave.

No, možda tu ljubavi nije ni bilo,
al’ srce vidi što je njemu milo.
Ipak, plešu noge, glas izdaje,
srce zaćuti, disanje prestaje,
u snu živim, na javi mrem.

Ah, te proklete oči,
Ne mogu da ustuknem.
Čak i tren, tren što taj haos daje,
srcu dovoljan je da nastavi i potraje.

Čekati boli, čarolija vene,
živjeti tako, nije za mene.

“Plava zvijezda”

Leave a Reply