Rodjena u familiji “umjetnički nadarenih” duša.
Obogaćena ljubavlju i naklonošću njenih bliskih i dragih ljudi.
.
Očarana prirodnim ljepotama svog rodnog ” Gorskog kraja”
.
Obilježena nemaštinom – krenula je u “svijet” i tražila svoje mjesto u njemu.
.
I na kraju ožalošćena gubitkom voljenih osoba.
.
Predstavljam poetesu iz Umaga, Hrvatske, Božicu Marjanović.
.
Poezija je od mojih mladih dana bila moj glas , kojeg sam samo mogla napisati , ali ne i izgovoriti glasno.
Smatrala sam da su ti moji osjećaji koji dolaze iz dubine, i koji se pojave nenajavljeno i uzbude moje srce kao da me posrame, samo dio moje osjetljive duše. Vremenom sam uvidjela da sa tim mogu i druge obradovati i da ne smijem biti sebična , te da to zadržavam samo za sebe.
Tako sam dozvolila srcu , taj drugi izraz – bola , gubitka , tuge , sjete , čeznje , sreće , ljubavi …
.
Gospođa Božica nam je dostavila dirljivu pjesmu za svoju majku:
,
Nemir i neimaština u svijet me gurnula.
I tako sam otišla , i tebe ostavila
majko moja mila.
Sretno sam živjela
svoju sam obitelj osnivala
kuću gradila
ali , tvoja blizina mi je nedostajala
i daljina me nagrizala.
A i najtežu obavezu sam ispunila
Tebe sam u hladni grob ispratila
oprosti mi , majko mila !
I sve što još mogu za tebe učiniti
Ružu donijeti i kamenom označiti
da si nekad bila
moja majka voljena !!!
.
.
Pjesma kojom se ova poetesa predstavila na konkursu Plave zvijezde jeste:
.
VJETROVI ŽIVOTA
,Tko je imao ideju
da zvijezdi dadne plavu boju ?
Tko to traži da ja dadnem
neprocijenjivu “besplatnost” moju ?
Reći ću vam što me tišti
reći želim zašto vrištim
reći moram, o čemu sanjam
reći smijem u što se nadam !
Kad vjetrovi hladni zapušu
sjeta stegne malaksalu dušu.
I sve drage uspomene iz djetinjstva davnog
sve su sada blizu tebe, i čine te djetetu ravnog.
Ne želiš se više puno truditi
i ni sa kim uspoređivati,
ne želiš više ništa postići
jer sve što ti treba , to i imaš
al’ ne možeš u tome uživati.
Sada samo kao dijete, želiš bez brige da živiš
te sav teret koji vučeš
želis na svoju djecu da natovariš.
A kod toga zaboravljaš,
da su oni kao i mi nekad,
vrtlogom života zaneseni
više , nego mi smo bili ikad.
A što sada ??? pitaš sjetu
postadoh li sentimentalan
ili sam prezahtijevan ?
Što dozvolih hladnom vjetru
da me zgura u krletku !!!!
Božica Marjanović, Umag Hrvatska
