Isidora Dankan je voljela. Svakog ljubavnika, svom snagom svoje umjetničke duše.
Govorila je: „Svaki put kad mi se desi neka nova ljubav, kad mi priđe novi Demon ili Anđeo, ili Običan Čovjek, ja svaki put povjerujem da je to onaj jedini na koga sam dugo čekala, i uvijek se ponadam da će baš ta ljubav biti konačno vakrsenje moga života. Sigurna sam da, u stvari, svaka ljubav izaziva to uvjerenje. O svakoj ljubavnoj vezi u mom životu mogao bi se napisati roman i svaka se završila loše. Ja sam oduvijek čekala da dođe ona prava, ona koja će se dobro završiti i trajati uvijek i zauvijek – kao u optimističkim filmovima.“
Protiv braka je bila „svim umnim silama svoga bića, uvjerena da je brak besmislena, ropska ustanova, koja naročito među umjetnicima neizbježno vodi u razvod, na sudove i glupave brakorazvodne parnice.“ Njeno troje djece je rođeno iz tri različite veze. Ali, ipak se udala. Jednom. I razvela. I upravo je ta ljubav privukla najviše pažnje javnosti.
Bila je to ljubav sa ruskim pjesnikom Sergejom Aleksandrovičem Jesenjinom. Upoznali su se nakon što je Isidora 1921. godine prihvatila poziv ruske vlade i otišla u Rusiju. Osnovala je školu, a onda jedne jesenje večeri upoznala i mladog Jesenjina. On je recitovao, a kada je utihnuo Isidora je prva uzviknula iz gomile netremice ga gledajući „Bravo! Bravo, druže! Bravo!“ I to je bio taj fatalni susret. Bilo mu je svega 26 godina, dok Isidori 44, ali „godine i duša nijesu uvijek vršnjaci“. On nije poznavao ni jedan svjetski jezik, dok Isidora nije poznavala ruski. Mada, da li za ljubav mogu postojati prepreke?
Vjenčali su se 10. maja 1922. godine u Moskvi, a potom ju je Jesenjin počeo pratiti po svjetskim turnejama. Nikako se nije mogao uklopiti u svijet izvan Rusije. A onda, pod pritiskom nezadovoljstva u tuđem svijetu, uslijedili su brojni skandali ispunjavajući novinske redove. Ni prijatelji Jesenjina nijesu blagonaklono gledali na tu ljubav. Među njima je i Maksim Gorki u svojim „Sjećanjima“ zapisao: „ Ta čuvena žena, koju su proslavile hiljadu evropskih esteta, prefinjenih poznavalaca baleta, pored ovog čudesnog pjesnika bila je savršeno oličenje svega onoga što njemu nije potrebno.“
Bila je neobjašnjiva Isidorina ljubav prema prevrtljivoj Jesenjinovoj naravi. Često je odlazila od njega i opet mu se vraćala. Kao da je time htjela kazniti sebe za umišljene grijehe. Možda je krivila sebe za pogibiju svoje djece. Jer da je predložila onog dana da ostanu kući, da one noći odu kasnije ili da… ona bi bila živa.
A možda je pak u tog mladića « zlatne glave » vidjela svog plavušana, malenog i izgubljenog sina Patrika. Možda je to bio razlog njene slabosti pred Jesenjinovim udarcima.
[box style=”info”]Njen prijatelj je jednom izjavio : « Zatekao sam je u stanu zajedničke prijateljice, gdje je pobjegla od svog bijesnog supruga, jer ju je zlostavljao. Bila je strašno tužna, umorna kao gonjena životinja. Govorio sam joj da ona više ne smije dozvoljavati tako nedostojan postupak, ali mi je ona odgovorila sa njoj svojstvenim blagim smiješkom: “Vidite, Jesenjin je seljak, a ruski seljak ima običaj subotom da se napije i tuče svoju ženu!”.[/box]
Ipak ga je ostavila. I taj razlaz je bio neminovan. Ona se vratila u Francusku, a Jesenjin je neprekidno putovao po Rusiji, sve dok decembarske noći 1925. godine nije izvršio samoubistvo. Kada je Isidora čula za njegovu smrt, piše u svojim sjećanjima njen brat Rejmond, skamenila se u bolu bez riječi.
Nakon dvije godine od Jesenjinove smrti i Isidora je tragično izgubila svog život. Ta žena puna života, poezije i nadahnuća. Ta žena koja je posrtala, padala i uvijek se iznova ustajala. Ta žena koja je umirala i opet se iznova rađala. Ostajući u životu. Uvijek. Pa i danas!
Za sve koji žele pročitati više, Plava zvijezda je pripremila:
>>>> Isidora Dankan – Život Botičelijeve Venere <<<<
>>>> Isidora Dankan –Umjetnost Botičelijeve Venere <<<<
Jelena Petrović
