Poezija je moja religija

slika 2Pročitajte prilog o Bilseni Bećirović. Ona je student. Voli pokrete svoje duše i svojih osjećanja, pjesme poklanja ne zadržavajući ih za sebe, a kroz svoje stihove vjeruje u treći život i tvrdi da: “Sve ono što preko dana biva može biti ljepše kada čovjek sniva.” Bilsena kaže: “Lako je naći religiju koja će nas spasiti na onome svijetu, treba naći onu koja će nas spasiti na ovome, a ja sam je našla.”

Bilsena o sebi: Student sam prve godine Novinarstva na Fakultetu Političkih nauka u Podgorici. Imam 18 godina, trenutno živim u Podgorici, a rođena sam u Bijelom Polju gdje sam i odmalena živjela.

.

Od pokreta do stiha 

“Još u Osnovnoj školi sam se pronašla u pisanju i od tada je pisanje postalo sastavni dio mog života.

Izričito volim i imam najviše inspiracije za pisanjem u nekim teškim trenucima, koje svaki čovjek ima, a to je za mene neki vid unutrašnjeg sazrijevanja. Takodje, pronalazim inspiraciju i upoznavajući ljude tako što pokušavam da doprem do dubina njihove ličnosti, kako bih to pretočila na list hartije. Mene zanima svaki pokret moje duše i mojih osjećanja, zato žurim da to sve zapišem jer tada se ogledam u najboljem svjetlu.

Najviše volim da se družim sama sa sobom, i uvidjam iz dana u dan koliko je svaki čovjek kompleksno biće. Puno tajni postoji u nama, koje ja želim da otkrijem.”

.

Pjesmu na poklonslika 1

“Pisanje mi na neki način predstavlja smisao, jer lako je naći religiju koja će nas spasiti na onome svijetu, treba naći onu koja će nas spasiti na ovome, a ja sam je našla.

Moje druženje sa inspiracijom je najčešće uz muziku kiše i uz sivilo dana.
Jako sam emotivna, što je još jedan od podstreka mog pisanja, jer velike riječi ne nastaju toliko od velikog uma, koliko od velikog osjećanja.

Slobodno vrijeme najčešće provodim sa sebi dragim ljudima tražeći što mirnije mjesto ne bi li na miru razgovarali o temama koje su svakako izvan okvira svakodnevnice.

Svi moji radovi su završili u rukama drugih kao poklon od mene, nisam ih sakupljala na jednom mjestu jer nisam smatrala da je to nešto što bi moglo da mi zatreba u budućnosti.

Mi i ne znamo koliko snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje, i ne slutimo šta sve umijemo. Ljudi budu i prođu a ne saznaju šta su sve mogli biti i šta su sve mogli učiniti. To se valjda otkriva u izuzetnim trenucima.”

.

Poezija Bilsene Bećirović

.

SIVILO U NAMA

Večeras nije samo nebo sivo
I samo napolju tama,
Večeras vlada i neko sivilo u nama.
Noć je tiha, tek što pomalo vjetar piri,
Samo u nama nikako razbuktalost da se
Smiri.
Gledam u prozor i samo sjenke vidim u njemu,
Kovitlaju se, kao da traže izlaz u svemu.
Kao da u sjenkama vidim ljude kako lutaju,
Tražeći lijek, s dušama umornim,
I kao da ga nalaze, upoređujući duše s noćima
Sumornim!

***

KO ČUJE NAS

Na putu dugom, upoznah mnoge ljude,
Ljude koji vole sebe da hvale, a drugima da sude!
Pomislih u sebi, zar nam svima
Ne sudi onaj koji nas stvori,
I zar postoji neko ko sebe ne voli
I za bolji život se ne bori?!
Negdje tako sretoh i one bez stida koji nikog se ne boje,
Idu naprijed, grabe, vuku, da ostvare namjere svoje,
I svako svoju publiku imade,
Za aplauz jedan ono najvrijednije dade!
Prodadosmo riječi, obezvrijedismo dušu za šaku slave,
Ne uplašismo se da će nam sve to, jednog dana, doći glave!
Nekad prijetnje ljudima bjehu zvjeri i vremenske nepogode,
A danas nas stihije besmisla pogrešnim putem vode!
Ovaj svijet, okovan tehnologijama, ja zovem ropstvo,
On ne spozna više riječi kao sto su solidarnost, jednakost i bratstvo!
Trebamo izmisliti druge, koje će voditi do nekog cilja,
Treba naći neke, koje neće postati znamenje nasilja!
Oglašavamo se mi, koji želimo nazad vrijeme, dižemo ruke, tražimo spas,
Ali ko čuje ljude, od kojih profita nema, ko čuje nas?!
Pišimo, posmatrajmo, zauzmimo mjesta fina,
Jer šta drugo možemo u ovom svijetu bučnih mašina…

***

ONA

Jos uvijek je čekala da se raziđu oblaci,
Još uvijek je čekala da joj lice obasjaju sunčevi zraci.
Pomjerala je lagano zavjesu sa prozora,
Ponavljala u sebi: “Mora sjutra doći, mora!”
Tog dana kada izašla je sama,
Napolju ne bješe nista manja tama.
U kaputu pepeljastom uputila se tamo gdje je “voljena bila”,
Pognute glave hodala, pogled je krila.
Malaksala i umorna osvrtala se često,
Kao da se pitala zašto se vraća na to mjesto.
U sjećanjima tumarale su maglovite scene,
Htjela je nazad da se vrati prije no što suza krene.
“Volim te draga”, odzvanjalo je u njenoj glavi,
Željela je bar još jednom neznanac da se pojavi.
Na drugoj strani svijeta jedan je muškarac sjedio u hladu,
Razmišljajući kako je jednoj ženi ulivao uzaludnu nadu.
Nije znao ko je ona, a ni ona ništa o njemu znala nije,
Znala je samo na istom mjestu kad da ga očekuje.
On je osjećao da joj prija to sto šapatom ponavlja iste riječi,
Znao je da dođe da ih čuje, neće moći niko da je spriječi.
Nekada bi namjerno kasnio po koju minutu,
A onda bi je zaticao slomljenu i ljutu!
Njegove riječi za nju opijum su bile tada, i on, nakon dugo godina, zna da ona za njima žudi i sada.
Iz sjećanja ga trgnu muzika kiše,
Ustaje i kreće, pokušava da ne razmišlja više.
U kuću ulazeći, odgovor daje i sebi i njoj, naglas govoreći: “Ja sam samo vrijeme traćio išavši tamo,
Govorio sam one riječi jer…ma ja sam se šalio samo!”

***

OSTANI

Budi tu kada se ugase snovi,
budi tu kraj mene ili me ne zovi.
Prezri me, opsuj i prokuni,
ali kad te zamolim da ostaneš,
samo se ne buni,

U ime prošlih godina tu budi,
pa me mrzi i ponizi al odlazak mi ne nudi,
samo ostaj ne razmišljaj o sjutra,
ostaj da zajedno mrzimo jutra.

Ne pitaj me što ja nisam ostajala,
ne pitaj me što sam našu ljubav prodala.
Ostaj da zajedno mrzimo dane,
ostaj il neće da mi svane.

***

SNOVIMA KROZ ŽIVOT

Izbor je na nama, a mogućnost tu je
Da li ćemo živjeti snove ili dozvoliti
Da nas java truje.

Sve ono što preko dana biva
može biti ljepše kada čovjek sniva
Nerealni oblici i događaji vanvremenski
Sve je to u snovima odrađeno scenski.

Moja java nije sjajna, nit me vodi sreći
Ne vjerujem ni u neki drugi život
Ja vjerujem u onaj dok snivam,
Ja vjerujem u onaj treći.

***

NOĆ

Još jedna tiha i sumorna noć,
čeka prolaznike čeka susrete,
čeka kad će svitanje doć,
a ja nalik noći sjedim i čekam sama,
večeras mi samo društvo pravi ova napolju tama

Noć je navikla da dočekuje i ispraća,
čeka stalno iznova, ona stari film ne vraća,
a gle mene ne mogu nikako da krenem iznova,
trudim se ali teško mi ide da se iščupam iz davno sanjanih snova.

Noć ne zna za bol i razočaranja gadna,
možda ne bih ni ja
kad bih kao noć znala da budem hladna
Moje srce ne spozna hladnokrvnost i prezir,
ono samo traži neku srodnu dušu i mir.

“Plava zvijezda”

Leave a Reply