Šekspirova Julija koja stvara lijepo

10604740_471460802997207_2948430238014711264_o

U prvom razredu srednje škole je recitovala “Opomenu” Desanke Maksimović. Od tada je uvijek na stazi književnosti. Često i voditeljka u kulturnim programima, a oprobala se i kao glumica. Piše kratke prozne tekstove, ali i poeziju. “Ona se smije oblacima, kroz stihove miješa boje, živi kao kroz san…” Ipak, Maričini stihovi koji su mi se posebno dopali: “…sve dok dišem, živjeću,/dok postojim, griješiću. A na velikima je da oproste”. Topla preporuka da pročitate njene radove koje smo izdvojili!

Pisanje je moja potreba

.

10801660_494927823983838_4599060228039881895_n

Veče posvećeno Vitu Nikoliću, održano u restoranu “Radovče” , 27.11.2014. godine

Njeno ime je Marica Bulatović. Rođena je 17.12.1996.godine i pohadja JU školu za srednje i više stručno obrazovanje „Sergije Stanić“,u Podgorici.

Marica o svojim književnim počecima: Želja, a sada već i potreba za pisanjem javila se već u osnovnoj školi gdje sam rado prisustvovala svakoj organizovanoj dodatnoj nastavi iz oblasti književnosti. Učestvovala sam na takmičenjima recitatora, pjesničkim sekcijama i kreativnim radionicama.
Polaskom u srednju školu, za mnom je pošla i moja želja za pisanjem i recitovanjem.

Učesnik sam programa pripremanih na nivou škole i šire, a sve je počelo „Opomenom“ Desanke Maksimović koju sam recitovala na programu Dana škole u prvom razredu.

.

Slova puna misterije

“Sada se jako često pojavljujem i kao voditeljka u već pomenutim programima, ali i kao glumica gdje bih, kao posebnu ulogu, izdvojila Juliju u Šekspirovoj drami „Romeo i Julija“.

Iz nekog, meni jako čudnog razloga, mnogo volim elegije, hermetičke i na prvi pogled nerazumljive knjige i uopšte prozu, konfuznu i zbunjujuću. Mogu reći da sam, prateći i čitajući takve romane, svojim “djelima” poklonila notu hermetičnosti. Uživam u misteriji, pričama poput Braunovih. Jednostavno, ja uživam u svemu što pročitam.

Pišem kratke prozne tekstove, inspirisana događajima iz ličnog života, a uživajući u ljudskoj emociji, mojim hartijama prođe i po koja pjesma. Skorije napisana je i jedna o ženi, koju ponosno doživljavam kao svoj uspjeh.”

.

Radovi Marice Bulatović

.

NEZNANI POGLED

Sakrivala si ga,
ženo,
kao svaka kad tugu sakriva.
Pogled mračan i oštar,
pun ljutnje i bijesa,
što pod kaznom pliva rijekama nemira.
Sakrivala si ga sebično,
igrala se crnim zenicama,
što kao u tihoj noći šapat
prolazi mračnim ulicama.
Pogled tajanstven i magičan,
pun nade i očaja,
što prevari mladog čovjeka velikih godina.
Nisi znala,
ženo,
da pogled govori naoružan ćutanjem.
Nisi znala,
jedina,
da poznam riječi balavice,
i prozreh te crne zenice
što pod svjetlom mraka pokazaše pravo lice.
Nisi znala,
dražesna,
da sjenkama tvojim tiho koračam
poput konjanika,
i da si smrtnik kog upoznah vječno.
I u tvom neznanju
izgubih misao.
Izgubih sjećanje.

Izgubih tebe,
ženo.
I ko ovdje zaista nije znao?

***

PRKOS

I postoji u meni nešto što pokušavam da sakrijem,
nešto zbog čega me pitaju šta mi je,
i plašim se da potraje,
pa skupim snagu tek da kažem: Dosta je!

U sebi vrištim sve ono što zaboli,
na sebi nosim ono što život mi dozvoli,
pitam se, zašto me lomi?
Zašto gubim lako što se najteže zavoli?

Krenem koracima mašte,
a stojim na liniji sa stvarnošću,
toliko misli prodje u jednom trenu,
I dok očekujem sudbonosni dar ,
dobijem samo stvarnost ledenu.
Iskrenu.

I sve dok vrijeme ne čeka,
kasniću,
sve dok dišem,
živjeću,
dok postojim,
griješiću.
A na velikima je da oproste.

***

frgggg

Marica Bulatović

Marica o sebi:

Moja proza nije objavljena, a svakodnevno pisanje kratkih priča budi u meni želju da započnem roman.

Najbolje o meni govori djetinjast tekst koji sam napisala ničim izazvana:

“Ja sam iskrenaa, šaljivaa, mnogo vjerujem ljudima što me često dovodi u situaciju da se razočaram. Mnogo volim košarku i knjige. Životni mi je san da postanem profesor književnosti. Učim od najboljih.

Volim šalu i uvijek se prvo našalim na svoj da bih kupila pravo da se šalim na tudj račun, volim svoju Ljubicu, Andju i porodicu, i mnogo volim i poštujem sebe, da bih očekivala poštovanje od drugih, pokazujem poštovanje prema sebi.

Ne volim osvete, nikada se ne svetim, jer se sve vrati, kad -tad, ne volim laži i izdaje, a najviše od svega prezirem foliranje!
Takav si kakav si, ne možeš se promijeniti, niti bih dozvolila sebi da se zbog nekog mijenjam.
Dobro učim, volim da se nalazim u svim projektima, situacijama, da sam svudaa, da se moj trud i rad cijeni, i najbitnije – ne težim savršenstvu, niko nije savršen, pa takva nisam ni ja. Slažem, smastim, kažem i lupim, ali sve je to karakteristika čovjeka:)
Pišem, i nadam se uspjehu kroz par godina, voditeljka sam,i glumim. 
Kuhinja mi i nije jača strana.
Za sve imam razumijevanja i vodim se parolom – kako prema tebi, tako ti prema njima.
I upravo sada očekujem pohvale za ovo, jer u današnje vrijeme nije svejedno biti jednostavno – DOBAR ČOVJEK!”

***

VEČERAS

U čije li snove večeras odlaziš?
Čijem li se osmjehu raduju te crne oči pune žudnje?
Čijem li se pogledu privržavaju?

Čega li se večeras plašiš?
Čiji strah s poda željno piješ?
Čuje li ona uzdah koji ispustiš svaki put kada se bolno sviješ?

Čije li se ruke s rukama tvojim dodiruju?
Čije li laži u tihoj savjesti tvojoj miruju?
Dal’ osjeti djevojka
medna usta tvoja,
ukusom kiselih trešanja?

Čije su riječi tvoju pažnju zaslužile?
Čije li su oči život ti produžile?
Osjeti li ona ples prstiju po koži u večernjoj javi igrajući tango?

Čega se verečas plašiš?
Ti,
neustrašivi,
nadmoćni,
prevareni Sultanu?
U čije li snove večeras odlaziš
I otvaraš zastarelu ranu?

Čiji glasić te kao cvrkut u jutro
radosno sada budi?
Po čijim li nedrima
prosipaš grešne svoje bludi?

Nasluti li žena ta
drhtaj srca dok se kreće,
Kao u ljeto ono kad pomislih
da osjećanje tvoje nikad prestat neće?

Na čije li grudi večeras
prislanjaš grešne usne?
Čije li se tijelo s tvojim spaja
formirajući opekotine gnusne?

Čemu li se večeras nadaš,
crni moj labude?
U čiji zagrljaj polako padaš,
dok ti časi moji sude?

Pozna li djevojčurak taj
lice ožalošćeno, pokoreno I posramljeno,
ispod lažnih naslaga tvoga smijeha?
Pozna li ushićenje dječaka spremnog da nastrada
u vrtlogu sopstvenog grijeha?

U čije li snove odlaziš,
bijedni ratniče?
Koja srce tvoje prisvaja?
S čijom li se dušom pronalaziš,
a da to,
večeras,
nije ova slomljena, moja

***

download (1)

Marica: “Za veče Crnogorskog jezika, posveceno Vitu Nikoliću, imala sam priliku da slušam predivne pjesme u izvodjenju sjajnih, mladih ljudi, koji su me još jednom podsjetili koliko je riječ bitna.”

“Pjesme kojima se najčešće vraćam su “Mostarske kiše” , “Noć skuplja vijeka” I “Vera Palvadoljska” , a djela koja bih izdvojila kao omiljena (mada ih ima mnogo): “Stranac”,”Crna lala”,”Na Drini ćuprija”,”Digitalna tvrdjava”,”Prokleta avlija”, “Derviš I smrt”, “Rimljanka” I “Sidarta”.

Često citiram Andrića: “I bilo je u životu stvari kojih sam se bojao, a nije trebalo. Trebalo je živeti.”

***

SUŠTINSKA PJESMA

Nasmij se oblacima,
pokloni suncu sjaj.

Nek niko ne osjeti
tuge tvoje trag.

Obraduj se sitnicama,
osjeti njihovu čar.

Nek primijeti voljena,
radosti tvoje dar.

Pomiješaj sve boje,
ispuni svoj dan.

Pomjeri granice kontrole,
živi kao kroz san.

Koračaj sa sigurnošću,
pokaži svoje kvalitete.

Nek osjećaj te vodi,
ponašaj se kao dijete.

Iskoristi ono sto ti život nudi,
dok se samoća nije pojavila.

Nemoj da te starost pita
gdje li ti je mladost bila.

***

ZABORAV

Zaobilazeći najgore djelove ove, čini mi se, beskrajne staze, razmšljam o momentu kada ću ući u očev topao dom. Danas je četvrtak i praktikujemo ga kao dan porodičnog okupljanja u kući gdje je nekada živio moj deda, jednoj maloj u Rovcima gdje je toplota dolazeći iz peći bila sasvim dovoljna da svi, onako okupljeni, osjetimo toplo i oko srca. Uslijedile bi priče i raspravke uglavnom prouzrokovane pomenom prošlosti i dogadjaja koji bi mogli obilježiti veći dio života moje porodice, gdje bi glavnu riječ imao moj otac, a ostali, slušajući onako po stoti put istu dogodovštinu, klimaju glavom u znak odobravanja. Na momenat mi misli prekida tanko svijetlo koje strmo niz desnu stranu dopire sa jedinog prozora nejasno oblikovanog kućerka. Znatiželja me dovodi do nje, i sa prozora spuštam pogled na nejasan prizor ispred sebe. Dječak, koji klečeći ispred ognjišta na kome jedva da se vidi i plamen vatre, privlači ka sebi činiju iz koje vadi parče papira. Izgovarajući meni nerazumljive riječi, primjećujem kako rukavom briše lice. Uspjela sam da čujem samo jednu koja u meni probudi prošlost, a moj do tada zbunjen lik dobio je oblik tuge, a iz mene, kao iz rane krv, potekoše riječi…
Bila je nestvarna,
Neophodna i
Zaboravljena.

Njena narav – strelica,
Pogadjala je one djelove moje neprestižnosti,
Da nekad ni sam nisam shvatao.

Ali je bila potreba.
Bol.
Strah.
Smijeh i suze.
Bila je javna tajna satkana od najsitnijih djelova misterije.

I nešto čega sam se plašio.
Nadao.
Kajao se,
I sa sobom mirio.

I ne govori iz mene strah,
Očekivanje je to.

Prozri ti riječi onog koji ni sam ne zna šta je htio reći.

Ali,
Bila je čarobna,
Neophodna,
I…
Zaboravljena.

Suzom, koju to maglovito veče ostavih na mjestu čiji me trag svjetlosti privuče, iščeznu i dječakova riječ moćnija od mog sjećanja, i tog vremena, i nastade pjesma. Simbol trajanja i zrno nadanja, riječi koje utisnemo sebi u sjećanje i nesvjestan način da kroz njih trajemo.

“Plava zvijezda” 

Leave a Reply