Za sve su zaslužne ptice

11054434_945693945462811_8742786191276082442_nDjed joj je kao maloj poklonio notes za upisivanje telefonskih brojeva, a ona ga je ispunila prvim pričama. Prvo je pisala o pticama, a danas ima neobjavljenu knjigu “Kad ptićima slome krila”. Ona je Anđela Simonović, studentkinja psihologije

Žuti trbuh prve priče

Njeno ime je Anđela Simonović. Ima 24 godine i studentkinja je psihologije u Niksiču, s tim da je književnost njena “još jedna velika ljubav”.

Anđela o svojim književnim počecima: Počela sam da pišem jako rano, već sa sedam godina. Moj deda mi je poklonio džepni notes za pisanje brojeva telefona. Sjela sam ispred jednog velikog drveta u blizini kuće i posmatrala ptice sa žutim trbuhom. Moja prva priča je bila o njima.

.

Njene priče imaju puls

zablog2Za mene pisanje prestavlja novi život, neprestano obnavljanje, vaskrsavanje.

Inspiracija mi obično dolazi neposredno nakon budjenja i tada imam neobuzdanu želju da pišem, često ne znajući kako će stvari teći. To izgleda kao da uhvatim vrh niti koju vučem iz dubina koje su mi okom nevidljive i nepoznate.

U sve što napišem udahnem jedan dio sebe koji kroz onoga što čita nastavlja da diše i pulsira.

Mogućnost stvaralaštva je i dar i prokletstvo, jer postaje neraskidivo vezan za tebe kao dijete za svoju majku, a opet s druge strane živis i umireš kroz njega i sa njim, jer je gorko sjeme poetskog stvaranja.

 

Odlomci iz proznih radova Anđele Simonović

Anđela nam je za ovu priliku pripremila nekoliko odlomaka iz njene neobjavljene knjige koja se zove “Kad ptićima slome krila” i iz priče “Žena” koju je čitala učesnicima podgoričkog foruma (ne)afirmisanih pisaca.

Napomena “Plave zvijezde”: kada čitate odlomke iz Anđelinog neobjavljenog rukopisa, sigurno će vas u trenutku zbuniti likovi koji se brzo smjenjuju. Ali to jeste problem kod odlomaka. Ono što je važno jeste da se kroz njih upoznamo sa Anđelinim lijepim stilom pisanja, a kada “Kad ptićima slome krila” bude objavljena, tu smo da uživamo u njoj u cjelosti.

.

Kad ptićima slome krila

“Aleksa, baci pištolj! Dolazim po tebe! Molim te, ne čini to…!” – vikale su stijene a starom Harisonu koji je jedva disao izmicalo se tlo pod nogama.

Stavio je ruke na uši, ali glasovi nisu prestajali. Ne tako daleko ugledao je mladića kako stoji na samoj ivici litice. Čim je uspio doći do daha, brzim korakom, koliko su mu noge dozvoljavale, uputi se k njemu.

Ne prilazi!, povika mladić čim osjeti survavanje kamenčića koje je ukazivalo da je neko iza njega. Plakao je. Suze su mu se slivale niz obraze i grcao je poput djeteta gledajući u ponor. Harison ga je samo posmatrao. Najednom mladić povika stežući zube, tako da mu se ukaza žila na vratu i čelu :

Što me gledaš? Zašto stojiš tu ko kameni stub! Bolje mi se sklanjaj s očiju inače ću se raspasti pred tvojim očima!

Starac je održao samrtniški miran stav. Kao da nije ni disao. Zurio je samo u mladog Gorana i kao da je nešto očekivao. U njegovim očima nije bilo straha. Gorana podsjetise na oči ajkule. Nisu sijale nikakvim sjajem. Utišanim glasom kao da moli obrati se starcu:

Odlazi… ne može me niko spasiti.. Ovaj život je prepun zlobe, pakosti. Nikad nisam uspio da se pod naletom poraza promijenim, očelicim i postanem kao oni. Nisu me slomili.. ali metak u mesu je strano tijelo… Ne mogu više… U inat svima njima oslobodiću sebe, oni se na to ne bi usudili!

Starac se nakašlja i pažljivo ga odmjeri držeći ruke prekrštene na prsima:

Zapravo, ja i nisam došao da te spasim. Moram da vidim kako izgleda letjeti ka dnu. Ne padati, momče. Letjeti! Ja ću ti i pomoći, evo nudim se da te poguram, pošto vidim da u neodlučnosti stojiš tako već duže vrijeme. Znaš, jednom mi je jedan mladić govorio o tome kako samoubistvo mora biti suđeno, kako Bog ne može imati ništa protiv toga jer on treba kazniti one koji gurnu u ponor, a ne one koji su gurnuti. Tako da se slažem.

Starac napravi korak naprijed i mladić se trže:

Ne prilazi !!!, ali već biješe kasno jer se zemlja odroni pod njim i on se stropošta, nestade bez traga. Harison se priblizi ivici I pogleda dolje. Mladić se ipak držao za neku granu dok je ponor ispod njega kezio svoje gladne celjusti.

U inat se ne umire, u inat se živi ! Dragi prijatelju… “

***

“…Jednom prilikom, sjećam se, možda sam imao 12-13 godina, padala je kiša, a nekud sam krenuo ili sam nekoga čekao, ne sjećam se najbolje, kada se odjednom ispred mene nesto srušilo u baru, čini mi se tako silovito da me sva ona prljava voda isprskala po licu i odjeći. Srdito ustuknuh. On je mrzio neurednost, znam da bi mi pripisao da sam opet igrao fudbal iako mi je bilo zabranjeno igranje s ostalima posle skole. To je vrijeme kada može samo da se rade domaći zadaci i uči algebra. Opet iznova.

Ipak nehotično bacivši pogled zaustavih korak na pola. Mala sitna pojava mi privuče pažnju pa se spustih do zemlje. Vrapčić je ležao u bari, beznadežno mlatarajući jednim krilom i pokušavajuci da se izvuče iz vode. Nije mi bilo jasno otkuda se stvorio, sažalih se, te ga ponesoh sa sobom. Tada sam bio siguran da će svi biti ponosni na mene jer sam učinio dobro djelo. Spasao sam i ja nekoga. Posle nekoliko dana ptičica se izliječila, bilo je vrijeme da je pustim. Onda je on došao s puta, kako je volio da kaže svaki put, tačno na vrijeme. Smatrao je tačnost svojom naročitom povoljnom osobinom.

Nisam želio da čuje priču, molio sam majku da mu je ne govori, ali ona nije izdržala, bila je ubijeđena da će biti ponosan na mene i da ću i ja biti srećan zbog toga. Tako da sam ipak ispričao sve do u tančine, s prigušenim entuzijazmom i primjesom nevjerice u glasu.

Pažljivo me saslušao, čak klimnuo glavom kao da se oko nečega slaže, a onda je rekao nešto s takvim ubedjenjem, onim tonom hladnim koji se ne zaboravlja, sa stavom čovjeka s najboljim namjerama:

Zar ćeš je samo tako pustiti? Zavolio si ptičicu..ti si je spasao.. Bez tebe ona sada ne bi bila tu i ne bi tako veselo cvrkutala.. Trebao bi je zadržati. Biće sreća tebi kao sto si bio ti njoj.

Vjerovao sam u to sto mi je govorio, kao i uvijek. Zar je on mogao da ne bude u pravu. Čak sam bio oduševljen tom idejom. Odmah sam napravio kavez i stavio ptičicu unutra. Posle tri dana je uginula.

Naravno, dječaci ne plaču. Ko će još žaliti tamo za nekom pticom, kad ih ima toliko na svijetu. One svakako ne žive dugo. Nekad bih samo sanjao nešto što nam je učiteljica govorila o pticama davno, ponekad i sada to sanjam. Govorila je kako su ptići mali i nejaki, i kako moraju odredjeni period provesti u gnijezdu majke prije nego nauče da lete. Njihova majka sama osjeti kada su spremni da lete i onda ih izgura iz gnijezda. Ali šta ako se to desi a oni su još uvijek nejaki? Šta će biti sa tim malim ptičicama ako prerano odu od majke? Tada bih se probudio u znoju tražeći pogledom stari kavez.
Jednom prilikom u radionici sam mu to pitanje i postavio, mnogo godina kasnije. Zbog istog razloga zbog kojeg se sad moram naći sa njim, a za šta tada nisam imao hrabrosti.

“Gledaće u sunce i dok padaju vjerovaće da lete.”- To je bio njegov odgovor. Oni koji nikada nisu letjeli vjeruju da je padanje i letenje ista stvar. I zaista jeste isto samo ako imaš sunce u koje gledaš. Saznaš da grijesis tek kada padneš, kad se razbijes o tlo. A tada postaje svejedno. I vjerovao sam mu. Zar on može da ne bude u pravu… “

Odlomak iz priče Žena:

“..Stojim sam u magli , u mraku. Preko dana ne izlazim. Plašim se da je ne sretnem na nekom od lica djevojaka što se vječno smiju i žure na fakultet.
Eh, to su ti žene valjda. Pokoriće ti se iz ljubavi, a ti ćeš misliti da je to zato jer si je nadmudrio. Mislićeš da je tvoje vlasništvo, da ćeš joj moći reći – Idi I dodji- kad je tebi volja, kad je odvojiš od svih i postaneš joj neminovan. I baš tada, ona će se došunjati I kleknuće. Ošamariće te pogledom punim milosrdja I poljubiće te . Reći će da ti sve oprašta. A ti ćeš je naravno zgaziti. Odgurnuti. Reći ćeš joj da je lukava mačka, da nećeš pasti na njenu prevaru. Reći ćeš joj da je laka, da ti se tako brzo sva predala, da bi je tako imao i svaki drugi. Oteraćeš je i zatvoriti vrata svog carstva. Pustićeš je da umire na kiši i snijegu. Željećes da pati jer ti je vjerovala. Da, željećeš upravo tako.

A onda, doći će to proljeće. Otvorićeš kapije svog carstva i ugledaćeš cvijeće rasuto po polju. Ugledaćeš malo lane koje slobodno šeta. Ugledaćeš ptice i plavo nebo beskrajno. I sve će disati, i sve će mirisati ljepotom kao da snijega i mraka nikad nije bilo. Ali neće biti nje. Prići ćeš lanetu, pomilovati ga, pripitomiti i tek tada ćeš u njegovim očima vidjeti nju. Vidjećeš da ti negdje iz daleka oprašta sve. Vidjećeš da ti ljubi i miluje sliku. A onda, snažni stisak neke muške ruke odvući će je. I nestaće sjaja. Nestaće neba. Samo ponor i njen detinji smijeh pretvoriće se u vrisak. U vapaj. Potegnuće nož, isti onaj koji si joj ti dao. Ali nikada na tebe. Koga dugo otrovom hrane, ako ne umre, postaje sam taj otrov. …”

 

“Plava zvijezda” 

Leave a Reply