Pročitajte: Poetesu koju danas predstavljam zove Turukalo Anđela. Ima 22 godine, samostalnu zbirku, sestru koja je glavni izvor inspiracije i smisao da se raduje zbog tuđe radosti. Ona je djevojka koja stihovima slikovito opiše današnjicu, te kaže: “Ne koračaju ljudi već vreće pune plastike / I djevojčice u korsetima igraju lastike.” Kod nje “zvijezde pletu korake” a “ljudi bi mogli biti oblaci samo kad bi…”Anđelina pjesma je takođe jedna od prvih deset najboljih pristiglih na naš konkurs pod temom Obilje besplatnosti.
Ko je Anđela Turukalo?
Rođena sam u Podgorici 21.11.1990. godine. Student sam Sociologije, na Filozofskom Fakultetu u Nikšiću. Pisanjem poezije se bavim od djetinjstva; prvu pjesmu sam napisala sa šest godina i posvetila je sestri Andrijani, koja je najčešće moj glavni izvor inspiracije za sve u životu (osmijeh).
Plava zvijezda je imala čast i radost da pročita Anđelinu prvu samostalnu knjigu Marioneta. Prateći razgovor sa njom izdvojićemo par pjesama po našem izboru.
MOJA SESTRA I DRUGE ŽIVOTINJE
Moja sestra.
Pa, nema smješnijeg i dražeg bića na planeti!
Zlobno se smije, spletkari
I baš uvijek se sveti.
Drska je.
I u toj drskosti je savršena.
Dijete je
I njena glava je orošena.
Te prodorne oči, bistre kao jezera.
Mačije oči.
Već 16 godina je moja lutka,
Najslađe ispada iz kreveta, poslije ponoći.
U njoj je života više nego na cijeloj Zemlji.
Takva je kakva je, previše tvrdoglava.
Hiljadu boja na njenoj kosi,
A nekad je bila meka i plava…
Lakše će neko ukrotiti tigra
Nego natjerati nju da bude poslušna.
Lakše neko može dresirati lava
Nego ubijediti je da jeste zdrava.
Starija je nego što jeste.
I, više je divlja od drugih živih bića…
Zato kažem- moja sestra i druge životinje.
Ona je puna najljepših sitnica.
Pjesme su mi objavljivane u časopisima, zatim u zajedničkoj zbirci “Cetinju s ljubavlju” a prije dvije godine sam objavila i prvu samostalnu zbirku. Knjiga je dobila ime po isteimenoj pjesmi koja govori o ženama, o simbiozi krhkosti i snage koja obitava u ženskom biću i koja ga čini drugačijim od svega.
***
Dragi Gospodaru,
Žena daje sve:
Ljubav, želje, težnje, sve svoje sne
Ali u sebi čuva jednu stvar.
Jedinu pred kojom drhtite!
Sve što vam daje ima svoju čar,
Ali ono što krije čini da je volite.
Zarobite me.
Popravite. Otmite.
Zatim čekajte da robinja
Postane boginja.
Dragi Gospodaru!
Zar nisam bila obična marioneta na pozornici vaših želja?
Sad se rađam kroz ljiljan. Svijet biće mi postelja.
Žena čuva moć.
METAMORFOZA
Gaziti i nije tako teško.
Zašto ne obojimo grad?
Obojimo ga bojama ljudi
I unesimo neki poseban pečat.
Lutati i nije tako čudno.
Lutamo uvijek, kroz sjene i tijela.
Zašto ne bismo lutali nekud
Gdje je nebeska plahta sjajno bijela?
Bode oči ovaj svijet.
Šaren, drugačiji od svega što znamo.
Kad odemo dovoljno daleko
I vratimo se na početak, onda shvatamo.
Haos oblika, boja, zvukova…
Najljepši plod umjetnosti.
Svi koračamo ustaljenim putem
Prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Živjeti i nije tako loše.
Živjeti. Mijenjati se uvijek iznova.
Kad bismo uvijek uspijevali da rastemo,
Da postajemo ruže od nametljivog korova…
Ljudi bi mogli biti oblaci.
Kad bi umjeli.
Mogli bi biti srećni.
Kad bi smjeli.
Po prirodi sam radoznala, pa imam širok spektar interesovanja. Raduje me mnogo stvari, posebno: radost moje porodice i prijatelja, muzika, sunčani dani, knjige i čokolada.
LjILjAN
Bila sam narcis
U dvorskoj bašti.
Rasla sam,
Uživala u mašti
Dok čuvali su me, hranili,
Krili od vjetra, pazili.
Život bješe divan
Dok kraj mene nisu posadili ljiljan.
Savršeno naslikano nebo
I boja koja je zračila iz mene,
Sve je prestalo tog trena
Kad je ljiljan uspio kišu da pokrene.
Ljubav koju gajih prema samoj sebi
Pretvorila se u divljenje prema njemu.
Probudio je nešto za šta nisam znala da postoji!
U stabljici strijelu plamenu.
Otrov lukovice je počeo da me ždere
A ljiljan, nastavio je sporo i bolno da me bere.
Otrov iz lukovice me ubija
I sunce, sunce u meni tinja!
Da li je bol sličan smrti?
Časovnici se tope
A ljiljan me ruši, suši i vrti.
Naravno, raduje me i pohvala upućena mojoj poeziji, baš mnogo (osmijeh). Inspiraciju nalazim u svakodnevnim stvarima, okolini, snovima i događajima.
[box style=”info”]Milica Kralj je za Anđelinu knjiga rekla: “Rukopis pesama mlade pesnikinje Anđele Turukalo naslovljen intrigantnim naslovom «Marioneta», otkriva zanimljive relacije u kojima se kreću njena interesovanja i način na koji ona proživljava svet oko sebe. Oslanjanjem na neposredne doživljaje koje nalazi u svagdašnjem životu i u svetu, koji se na vrlo očigledan način reflektuju u nizu stvarnosno – snevnih prizora, ona stvara neobične pesničke slike.”[/box]
Za Plavu zvijezdu citirala bih Prevera: “Poezija je ono što se sanja, ono što se zamišlja, ono što se želi i ono što se često dogodi. Poezija, to je stvarnije i korisnije ime života.”
A Plava zvijezda izdvaja još jednu Anđelinu pjesmu, jer joj se sviđaju njeni stihovi. Kod Anđele “zvijezde pletu korake”, a njen pogled na svijet je čist i djetinji. Anđelino biće me podsjeća na nedavno pročitane stihove Enesa Kiševića: “Znaš li što ću ja postati/ kada odrastem,/za tvoju ljepotu, svijete?/Ja kada odrastem/ jako velika, /ja ću postati dijete.” Pa i dodaje: “Ma nosila ja u glavi / i sve fakultete, / kad odrastem jako velika, / ja ću ostat’ dijete.” Anđela, neka bude tako, na radost svih nas koje tvoja poezija raduje!
DOBA
Ime.
Tetovaža.
Tijelo.
Ambalaža.
Ne koračaju ljudi već vreće pune plastike
I djevojčice u korsetima igraju lastike.
Gdje je onaj svijet
Gdje žive ljudi puni mana?
Postoji li više prirodna smjena
Noći i dana?
Gdje je vrijeme kad smo sanjali
I vjerovali,
Voljeli i živjeli
Prirodno i naivno?
I za kraj Anđelinog profila slijedi pjesma koja je ušla u deset najboljih na temu Obilje besplatnosti:
Džep
Jedan pogled umije okrenuti svijet u ruci.
Jedan pogled čini da u pjesmu metamorfoziraju jauci.
Pogled nema cijenu,
Kao ni
Kiša na koži- gomila bezbojnih paukova
Koji pletu mrežu mirisa i zvukova
Kroz hladan dah na koži od paperja
Što sluđuje do nekontrolisanog smijeha;
Dodir usana- mističan i svet- prelijep i dok izvikuje kraj; Zvuk tapkanja razdraganih koraka koji zelenom širinom žure u raj;
Treptaj- suv tren smrti i rezurekcije koji miri trulež beživotnosti i živost disanja Harmoničnim mirom na umornom tijelu koji obuzima u toku sanjanja;
Spajanje dva dlana u misao koja vlada nedokučivim kosmosom I petljanje prstiju kroz divlju kosu dok je vole neopisivim zanosom;
Treperav sjaj izvijenih usana- čujan dok je sasvim tih; Slana kap što dokazuje čovječnost ispisujući licem slomljen stih;
Eksplozija atoma koji golicaju nozdrve zasmijavajući organizam; Prijatan napad na umorne zjene- ples prirode- osjetan i izvjestan;
Planeta- izobilje sreće,
Pobunjene krvi koja navaljuje
I –rušeći nametnute potrebe-
Vještačko u nama spaljuje
Budeći životnu strast i radoznalost zaboravljenog djeteta, Čineći da život opet procvjeta.
Pod zubima halapljivosti
Koja navire u pomućenim umovima
Gazeći duh i uzdižući materiju
Ostaje samo prepustiti se nebu
Spaljujući živu tu sumornu stihiju.
Sve ljepote- ni iz džepa ni u džep-
Dahom siju sjeme osjećaja koji je sasvim lijep.
Svijet je zabavan a ni iz džepa ni u džep.
Ako ga zavolimo, može biti nevjerovatno lijep.
[box style=”info”]Ukoliko neko želi da kupi knjigu Marioneta, može se obratiti Anđeli na mail andjelaiandrijana@t-com.me. Plava zvijezda je iskreno preporučuje kao knjigu koja će obojiti Vaš svijet![/box]
Pripremila: Jelena Aleksić- Petrović
