Ono što drugi izražavaju govorom ili poezijom, Isidora je iznosila pokretom. Imala je svoje ideale, zastupala svoj pravac, borila se za isti i onda kada je niko nije razumio.
Plesala je u tanašnim tunikama, često bosa, bez nakita i stega. Plesala je slobodu, plesala i ostale podsticala na isto. Jer „čovjek i čovječanstvo i čitav svijet moraju da igraju. To je tako bilo i biće“. Izvlačila je iz svog tijela energiju, „a potom istu kanalisala na dalji razvoj tog istog tijela“. Podučavala je tome i druge. Govorila je: „Tijelo samo po sebi mora biti zaboravljeno, jer ono je samo usklađen i dobro podešen instrument, čiji pokreti ne znače kao u gimnastici samo pokrete tijela, već se pomoću njih izražavaju osjećanja i dubine duše“.
Osnivala je škole, selila ih i zatvarala. Živjela bi danas u bogatstvu, a sjutra u bijedi. I to je bilo nebitno. Zapravo, njeno duhovno bogatstvo je poništavalo sve njene finansijske krahove. „Mi u našoj školi nemamo ni kostima, niti ikakvih drugih ukrasa, osim ljepote koja zrači iz nadahnute ljudske duše i tijela koje je njen simbol“.
Ljudi koji su je poznavali ili su je iskreno voljeli ili iskreno antipatisali. Ti odlasci iz krajnosti u krajnost su je pratili još iz školskih dana – i u školi, i to malo godina u koju je išla, su je smatrali ili „zapanjujuće inteligentnom, u samom vrhu odjeljenja, ili beznadežno glupom, daleko na njegovom dnu“. I kritičari su bili takvi – jedni su ređali opširne natpise u novinama kojima su je slavili kao genija novootktivene umjetnosti. Pisali su da je „ona vratila ljudima božanski lik”, da je „njen ples pobjeda svjetlosti nad tamom”. Ali bilo je i onih koji su je optuživali za uništavanje prave klasične igre, to jest baleta. Ali ona sebe i jeste ubrajala u neprijatelje baleta, govoreći „da je to lažna i besmislena umjetnost“, dodajući potom, „da balet po njenom mišljenju uopšte i ne spada u umjetnost“.
Tražila je nadahnuća u filosofiji, poeziji, treperenju prirode.
Jutra je često dočekivala stihovima najvećih pjesnika poput Dantea Aligerija i Volta Vitmena.
Ili bi satima plesala trudeći se da iz igre i pokreta izvuče ono što do tada nikada nije postojalo. „Možda stvar i nije bila u tome da sam ih ja učila kako da igraju, već sam prosto otvarala put Duhu igre, da može da dođe i da ih uznese.“
Borila se za svoje snove „prezirući one čiji život prolazi u čekanju da se stvari same od sebe odvijaju“. Njen cilj je bio „da izvrši obnovu religije kroz igru, da postigne punu spoznaju ljepote i svetosti ljudskog tijela kroz izražavanje pokretom“. Borila se da joj život bude umjetnost. I bio je. I njena sahrana je bila takva. Naime, dva dana nakon pogibije kremirana je u Parizu uz zvuke, po sopstvenoj želji, Bahovog d-dur konceta.
Da bi razumjeli Isidorin ples treba plesati.
Da bi razumjeli njenu želju za čitanjem treba čitati.
Da bi razumjeli Isidorin smisao za umjetnost, treba biti umjetnik. Barem pokušati.
Pripremila: Jelena Petrović
