“Ono što drugi bojom, Sava Radulović to objasni stihom”. Bilo je dovoljno da njena nastavnica prvi put izgovori “zdravstvujte” i da se Sava zaljubi u sve što je rusko. Pročitajte njen intelektualni recept za skidanje suvišnih kilograma i kako djevojka može biti neoženjena…
Sava u Nikšiću
Sava je rođena u Nikšiću. Korača kroz nikšićke ulice, preko nikšićkog korzoa, pored hrama Svetog Vasilija Ostroškog, pa oko Trebjese ka Krupačkom jezeru. I onda iznova. Nikšić joj je ušao u krv onomad kada je ona rođenjem ušla u njega.
Nikšić joj je ušao i u prvu zbirku poezije “Pjesmom te ćutim”, gdje čitavo jedno poglavlje nosi naziv Nikšićanizam.
Sava kaže: “Svako ko je prohodao na nikšićkom korzou, ne može više bez tih dugih šetnji, bez klupice pored Robne, jednog stola do prozora u Noris pabu, bez “hvatanja kruga” oko Trebjese pored manastira, putanja stara – nova pošta, bez krupačkog ljeta a zime na Vučju, čekanja ispred Onogošta, bez stadiona i tog uzavrelog navijačkog duha, parka u kome svako ima po klupu sa par potpisa i nepar ljubavi, kulturnih okupljanja a boemskih rastajanja.”
Pa onda doda da se u Nikšiću drugačije i pati. Da, pati se i u drugim gradovima, ali u Nikšiću je to drugačije. “Boli i ovdje, ali poetičnije. Ovdje je i patnja lakša.”, kaže mlada poetesa a kako to izgleda kada se pjesmom objasni, napisano je u njenim stihovima pod naslovom “Mali gradovi veliko bole”.
- Postoji jedna fotografija gdje leptir vuče kamen i vidjela sam je baš kod Vas. I Vaša misija mi izgleda upravo takva, ali da ne prejudiciram. Koji je krajnji cilj Save koja učestvuje na brojnim kulturnim manifestacijama Nikšića, koja neumorno pokreće mlade Nikšićane i literarno ih otrežnjava?
Pa upravo taj, poput leptira koji vuče taj ogroman kamen kao publiku uz sebe koju je teško pokrenuti, probuditi, uvjeriti da sve može bolje i da riječ pokreće i ono što nam se čini da je nemoguće.
- Da li imate osjećaj da se Nikšić mijenja, da se instutucije u kojima bi se trebalo rađati kultura polako otvaraju, ali i da ljudi, postaju drugačiji u pozitivnom smislu?
Nikšić se čupa, pokušava da se trgne, da tako kažem, makar na tom kulturnom planu. Moja misija i jeste od početka da ih probudim, vratim im u ruke knjigu a ne guglanje po pola stiha sa interneta, da ih zarazim stihovima, pa i dolascima na književne večeri, kao što je to bilo nekada. Rano je reći da sam uspjela, moji drugari pjesnici i ja, ali krenulo je.
- Nedavno ste objavili svoju prvu zbirku a recezent knjige Obrad Nenezić vam je na rekao: “Nemoj da dižeš olovku u ime grada. Diži je radi sebe, jer u ovom gradu strada sve što je od članske karte pismenije. Ne budi usnulo. Ne galami molim te. Budi ako misliš da se ‘usnulo probuditi mora’, ali ti reći moram da se neće, kao što kažeš, ‘ono što treba desiti sada’”… Save, šta je u vama više: hrabrosti ne poslušati ga ili slabosti pa predati se?
Jesam krajem februara objavila moju prvu zbirku “Pjesmom te ćutim”. Obrad je samo malo glasnije galamio od mene. Ono u šta ja ne želim da vjerujem on vjeruje da može da promijeni, ali i dalje stojim iza tih svojih slova i poručujem opet da se usnulo probuditi mora. Hrabrosti imam, predati se nikad neću. Ja ne galamim, već samo tražim svoje mjesto pod suncem na neki zdrav, zaslužen i pošten način.
- Jeste li inače takvi u životu: borac za ono u šta vjerujete?
Mislim da jesam iako možda ljudima tako ne djelujem. Negdje sam poput onog Snupija iz crtaća koji kaže: „Govorim tiho i nosim psa sa sobom” samo što umjesto psa ja nosim olovku.
Sava toliko voli svoj Nikšić da mi se čini da i onaj koji pretenduje da bude njen mladić mora ličiti na Vita ili Šobića.
Rekoh da joj je Nikšić u krvi, ali i u stihovima:
“Dosta Nikšića ima kroz moje stihove baš zbog toga. I da je čak najgori posvetila bih mu stih, jer nenormalno je da čovjek ne voli ili se stidi mjesta u kome je rođen, to bi značilo sebe da se stidi, a mi nemamo čega. Vi ste sve ono što Vam je dalo rodno mjesto i vrlo lijepo to možete pokazati, još ako se ponosite njime zdravo ste odrasli i dorasli svemu čemu težite.”
Zdravstvujte Save
Sava je završila studije na Odsjeku za ruski jezik i književnost. U ruski jezik se zaljubila kao slučajno, premda u te slučajnosti niko više ne vjeruje a kamoli pjesnik.
Sava to objašnjava ovako: “Zaljubila sam se u njega još u četvrtom razredu osnovne kad je nastavnica ušla u učionicu i prvi put izgovorila “zdravstvujte!” Od tad volim sve što je rusko.”
Sava voli u šali reći da pri nedostatku roditeljskog vaspitanja sjajna zamjena su djela ruskih književnika, zato je pitam:
- Šta pomisli pjesnik kada prođe pored okamenjenog Puškina ili Visockog u Podgorici? Neko drugi ih i ne registruje, ali poetesa zaljubljena u sve ono što je rusko – zasigurno ne prođe tek tako.
Proći pored starog prijatelja iz klupe a ne pozdraviti ga, to nije moguće. Šalimo se malo.
A šta da pomisli nekadašnji student ruskog jezika prolazeći pored Puškina nego da je prevaren, iznevjeren, nadajući se da će se jednom završiti teški studentski dani i donijeti neko bolje sjutra. Eto, i dalje nema posla ali ipak na neki način podjoh Puškinovim stazama. Izgleda da sam morala nesto naslijediti od njega, ako ne školski dnevnik onda ljubav prema pisanju.
Sava je preko fakulteta 2006. godine boravila u Rusiji.
Dvadeset jedan dan ste bili u Moskvi. Kakav je osjećaj naći se među kulturom koja je prirasla srcu, među ljude koje ste do tada samo izučavali a voljeli? Kakvi su Rusi, po čemu slični nama a šta je ono što ih čini drugačijim?
Da, bili smo taj kratak period preko fakulteta u Rusiji. Dok smo šetali Moskvom izgledalo je kao da smo upali u udžbenik ruskog jezika. Zaista, sve ono što smo listali po udžbeniku tada nam bilo pred očima.
Izvanredan je osjećaj iz prljavog podzemlja odjednom izaći na Crveni trg. To vam je kao ulazak u najljepšu bajku sa unikatnim hramom Vasilija Blaženog. I uopšte, cijela Moskva je najljepša slikovnica koju listate cijelog svog života u glavi i nikada joj se ne prestajete diviti. Narod, po svemu, veoma sličan nama, jer neko ko je rusofil tamo će se osjećati kao kod kuće – zaboravite da ste u stranoj zemlji.
Sava je kao zamjena na mjesec dana radila u Plužinama kao profesorica ruskog jezika. Poslije toga je odradila pripravnički staž u srednjoj Ekonomsko-ugostiteljskoj školi, gdje je nekada I sama učila.
- Šta je ono što je važno prenijeti mladima kao pedagog, znajući da u njihovim rukama ali i na leđima ostaje budućnost?
Nekada su profesori bili drugi roditelji i to je bilo dobro, ali sada nailaze neke „glasnije” generacije i ne dozvoljavaju vam toliku bliskost. Mislim da moraju u meni prepoznati nekog ko voli svoj posao i to šta ja radim da bih svoje znanje mogla prenijeti na njih na pravi način. Nadam se da sam im makar unekoliko prenijela tu ljubav prema svemu ruskom kao profesor. Sa te neke pedagoške strane poručivala sam im i sada im poručujem: da se bore za svoja prava, budu glasniji od nas i da na toj budućnosti koja ih čeka rade upravo sad.
Borba Čovjeka sa čovjekom
- Save, naišla sam na podatak da od 2000-ih godina počinje erupcija u vašem biću od svega “naučenog, pročitanog, zapamćenog i proživljenog”. Od tog perioda se sve to “preliva na papir”. Ali zašto tek nakon gotovo 16 godina prva zbirka?
Pa uvijek sam nesto zapisivala, bilježila, još od studentskih dana i nekako sumnjala u sve to, prosto kao da nije bio trenutak da se to pojavi tad nego baš sada. A sada se toliko toga nagomilalo da ne znam gdje ću sa svim tim, ali eto dani su pred nama pa ćemo tražiti nove korice.
Zbog toga i volim što se pojavio taj Književni klub „Poenta poetika” koji podržava mlade i talentovane stvaraoce i ne dozvoljava im da odrastaju bez „Poente” i podrške koja je važna u tom uzrastu, niti da čekaju kao ja nego da koriste olovke da oboje papir.
- Zašto je nekom pjesniku teško odlučiti se da ukoriči svoje stihove? Šta to koči Čovjeka u čovjeku koji hoće da iznjedri svoju suštinu, s tim da zanemarimo finansije?
Pa ja dugo vremena nijesam srela nekog ko bi pročitao moje pjesme i dao savjet, mada dosta razloga tu može da postoji. Vi se na neki način ogolite bacajući na papir svoj život, mada ni to ne mora da znači, ili se ulijenite, ili sumnjate u svoj rad ili konačno, kao što sam već rekla, osjetite kad je pravo vrijeme da se to sve pojavi u javnosti.
Pročitala sam da ste na promociji izjavili da su htjeli da vam “potkrešu krila”, da vas natjeraju da zaćutite, ali nijeste se dali. Njima u inat riješili ste da grad “zarazite” poezijom, prepisujući mu, na svoju ruku, terapiju – poetsku kapsulu, uz dnevnu dozu slova. Zašto ljudi kidaju krila?
Nije se to u stvari niko ozbiljno usudio da mi zabrani da ja pišem. To je bio moj prvi kritičar koji mi je onako kroz šalu rekao kako država treba da mi zabrani da pišem stihove i da treba da prestanem da pišem. Ali kao i uvijek iz nekog inata, vi baš onda naoštrite olovke. Inače, zašto vam ljudi kidaju krila? Pa iz hiljadu razloga, ali vi i bez njih možete daleko stići samo kada imate cilj.
- Save, sada znamo odakle ruski jezik kao ljubav. Ali vi ste „po vokaciji pjesnikinja”. Šta se to dogodilo onog maja, blizu Vitovog šetališta kada ste “izgubili nevinost sa poezijom”?
Tada sam imala prvi javni nastup i pročitala svoju prvu pjesmu. Tada sam počela.
- Kada se ugase svijetla “Zahumlja”, sve utihne i pjesnik ostane sa sobom, šta je ono što se zakovitla u njemu, u Vama?
Tad baš kad bi trebalo da se osjećate sjajno, vi ste najslabiji jer ste na neki način dio svog života podijelili s drugima i nekako Vam nerijetko teško padne to izbacivanje otrova iz sebe. Poput bolesnika koji je uzeo trenutnu terapiju, odete kući da saberete utiske.
Dijetalne intelektualne poslastice
Odlučila sam,
želim konačno da smršam.
Izbaciću makar dva slova iz azbuke.
Izjutra,
malo pretrčavanja preko riječi,
a predveče piti dosta ruske literature,
malo dijetalno njemačkog dodatka.
Ima da se stešem samo tako,
da se ograničim,
dok se ne vratim na staru intelektualnu kilažu.
Od slatkiša,
samo aforizmi.
I to ti je to.
Laganica.
.
Neoženjena djevojka
- Imala sam priliku da pročitam da ste zbog svog imena imali zanimljive situacije. Hoćete li nam ispričati neke zanimljive anegdote vezane za to.
Jeste, priznaćete da moje ime nije baš karakteristično za djevojke. Sjećam se, prof Dragan Koprivica na prvoj godini se iznenadio kada me prozvao i vidio da sam djevojka, odmah mi je rekao da se dobro pripazim jer me mogu pozvati u vojsku.
Kada su konkursi za posao razmatraju moj profil često kao profil muškarca sve dok me ne vide uživo, a kada su nam prevodili ljekarsko uvjerenje zbog putovanja u Rusiju uredno su naglasili da sam neoženjen. Kao što svačiji pubertet ima neka lična nesviđanja, tako je meni bilo nesimpatično moje ime, a danas ga ne bih prodala ni za milion rubalja.
I za kraj da dodam, Tebi Save koja si “ime dobila po svecu”: nemoj se “vješati još o stih” jer želimo da ti poklonimo još puno “buketa grafitnih olovaka” da bi pisala, da bi nas radovala…. Kada čitam tvoje stihove nema “besposlice i kalendar svakako da čine dani”… (komentar je sačinjen od Savinih stihova iz njene zbirke koju najtoplije preporučujem!)
I dodaću na kraju ono što joj je i Savin recezent knjige rekao: “Hvala ti što pišeš!”
Pripremila: Jelena Petrović
