Pročitajte: u ovoj bibliteci nema članarine, a knjige se dostavljaju i na kućne adrese potpuno besplatno. Biblioteka izdaje svoj časopis, ima svoj radio, redovno organizuje niz dešavanja iz kulture. Bila sam u posjeti biblioteci za slijepe. Pročitajte o pismu kojim slijepi čitaju, o tome da li u istom smjeru i čitaju i pišu, ko je bio Lav Braj i još mnogo toga donosimo iz intervjua sa direktorom biblioteke Božidarom Dendom.
Aprila 23. se obilježava Svjetski Dan knjige. Želeći da Vam povodom tog dana predstavim nešto novo i drugačije, ali i da sama isto naučim, zakucala sam na vrata biblioteke za slijepe Crne Gore. Razgovarala sa Gospodinom Božidarom Dendom, direktorom biblioteke koji mi je predstavio rad biblioteke, ali i upoznao sa zanimljivim čitalačkim pojedinostima sa kojima se svakodnevno susrijeću osobe sa oštećenim vidom ili pak bez njega.
- Gospodine Denda, kada je biblioteka za slijepe otvorena?
Osnivač biblioteke je Vlada Crne Gore. Biblioteka ima status javne ustanove i otvorena je u septembru 2006. godine, što dalje znači da ćemo za par mjeseci obilježiti sedam godina njenog postojanja i rada.
- Koliko bibioteka ima naslova?
Imamo trenutno nešto preko 12116 naslova u svim formatima, odnosno bibliotečkih jedinica, od čega najveći dio imamo u audio tehnici. To su knjige u mp3, DAISY formatu (prim.aut format zvučne knjige za osobe oštećenog vida) i nešto knjiga u audio formatu na audio kasetama koje se više ne snimaju i ne koriste. Imamo nešto malo manje od 1000 naslova na Brajevom pismu, s tim što je to mnogo veći broj Brajevih svesaka jer prema standardima stotinu stranica crnog tiska odgovara 250 stranica Brajevog materijala, što dalje znači da jedna prosječna knjiga od 200 strana na crnom tisku ima svoj ekvivalent na oko 500 stranica Brajevog materijala i onda to ide u tri sveske.
Znači, kada kažemo da biblioteka ima 1000 naslova na Brajevom pismu, to vam je odmah nekoliko puta više Brajevih svesaka, a mi svaku svesku štampamo u tri kopije, tako da je broj bibliotečkih jedica znatno veći. Imamo i fond knjiga na crnom tisku. To su knjige koje mi kupujemo u knjižarama, na sajmovima knjiga i drugim prikladnim situacijama i te knjige ovdje čuvamo. Prvo ih spikeri čitaju, i na taj način ih mi zapravo iz crnog tiska prenosimo u audio format. Pošto budu pročitani u našem tonskom studio, mi ih čuvamo u posebnom odeljenju naše biblioteke jer nekad ima potreba da se nekom od naših korisnika pozajmi i knjiga na crnom tisku.
Brajeva azbuka se sastoji od šest tačaka, koje su raspoređene u dvije kolone po tri tačke. Kombinacijom ispupčenih tačaka, kojih ukupno ima 63, dobijaju se pojedina slova. Godine 1955. UNESCO je proglasio Brajevo pismo za univerzalno pismo za osobe sa djelimično ili u potpunosti oštećenim vidom u svijetu.
- Koliko članova broji biblioteka?
Mi imamo nešto malo manje od 500 članova , tj 482 člana koliko je moja najsvježija evidencija. Taj broj se mijenja stalno, praktično svake sedmice. Uvijek imamo novog člana koji se učlani a onda sa druge strane imamo nažalost i situacija kada moramo da brišemo nekog iz članstva zbog smrti. Jedan broj članova pripada starijoj životnoj dobi, potom neki se sele i tako se broj članova stalno mijenja. Ono što bih istakao jeste da je taj broj naglo rastao za ovih pet-šest godina tako da smo došli do te cifre od 482 člana koja je za ovdašnje prilike i za neke međunarodne standarde u ovoj oblasti bibliotečke djelatnosti za čitaoce oštećenog vida dosta visoka.
- Našla sam podatak da je članarina besplatna i da korisnici biblioteke knjige mogu dobiti i na kućnu adresu. Jesam li u pravu?
Nema članarine i iste neće biti ni za ovu godinu. Što se tiče dostave knjiga na kućnu adresu, objasniću Vam kako to činimo.
Mi imamo dva potpuno besplatna servisa. Jedan servis je tzv. servis kućne dostave knjiga i putem njega mi dostavljamo tražene naslove našim čitaocima sa područja glavnog grada svakog drugog četvrtka u novije vrijeme. Ranije je to išlo i češće ali zbog budžetskih restrikcija morali smo to nešto malo da redukujemo. Znači, svakog drugog četvrka, posebnim vozilom, dopremamo naslove našim čitaocima na kućne adrese ovdje u Podgorici.
Što se tiče čitaoca u drugim gradovima Crne Gore, kao i čitaocima u inostranstvu, knjige otpremamo besplatno po njih redovnom poštom, u posebnoj ambalaži gdje se na prednjoj strani kožne futrole nalazi jedan džepić providni i u njemu jedan mali karton. Na jednoj strani kartona se nalazi adresa biblioteke, a na drugoj adresa čitaoca. Kada čitalac dobije knjigu na svoju kućnu adresu, tj. kada mu je poštar uruči, on je pročita a potom je vrati u istoj ambalaži, tj, disk stavi u kutiju, kutiju u futrolu, a onaj karton iz providnog džepa okrene i stavi adresu biblioteke. Pošiljku ostavlja na poštu i ista putuje do nas, naravno, opet besplatno.
Sve naslove u audio formatu, u mp3 i daisy mi imamo u tri primjerka, a neke čak i u pet ili više primjeraka za šta smo se odlučivali u situaciji kada je neki naslov bio jako tražen. Ovakav način dostave knjiga za osobe oštećenog vida postoji i u regionu i šire.
Luj Braj je rođen 4. januara 1809. godine nedaleko od Pariza. Nesrećnim slučajem je izgubio vid. Među svojim drugovima se izdvajao po lakom i brzom učenju, tako da je sa deset godina dobio stipendiju od Kraljevskog udruženja za slijepu omladinu u Parizu, gde nastavlja školovanje.
- Biblioteka za slijepe ima i svoj časopis, jesam li u pravu?
Da, istim putem dostavljamo i naš časopis koji ovdje mjesečno izdajemo u DAISY formatu, koji čitaju naši spikeri isto kao i knjige, ali časopisi imaju puno i audio materijala koji prikupljamo iz raznih medija – sa radia, televizije… Časopis ima sedan rublika, zove se Glas i u potpunosti je posvećen temama iz kulture i umjetnostii i tu objavljujemo i djela iz ozbiljne muzike, radio drame, književnu kritiku, prozu i poeziju, zatim razne novosti vezane za kulturu i umjetnost. Tu se obilato i pomažemo prilozima za kulturu objavljenim u dnevnoj štampi u Crnoj Gori. Imamo rubliku iz filozofije i relgije, a imamo i rubliku kojom počinje časopis a koja se tiče novih naslova koje snimamo ovdje u biblioteci a i novosti vezane za rad biblioteke. To su sedam rublika toga časopisa koji je dosta čitan i omiljen i prihvaćenm u Crnoj Gori i šire. Mi imamo čitaoce i u zemljama u okruženju, čak i u nekim zapadno-evropskim držvama. To su naši ljudi koji su otišli da žive i rade u inostranstvu i oni žele da dobiju iz naše biblioteke i knjige i časopise.
- Ko uređuje časopis?
Mi imamo redakcioni odbor sastavljen od nekoliko angažovanih lica. U tom redakcionom odboru je jedan novinar i dva službenika biblioteke i taj redakcioni odbor na čelu sa urednikom priprema sadržaj svakog broja našeg časopisa.
- Postoji li čitaonica sa računarima i tehnikom koja Vam olakšava rad? Naime, čitala sam da postoje razna računarska pomagala za slijepe osobe, postoje štampači koji proizvode vrlo kvalitetnu Brajevu štampu, skeneri koji čitaju i govore… Imate li vi nešto od ove opreme?
U svijetu postoje savremena, sofisticirana pomagala koja su napravljena da bi ovoj kategoriji čitalaca, tj. osobama oštećenog vida, olakšali i omogućili pristup knjižnoj građi. Medjutim ta pomagala su izuzetno skupa i nažalost mi za sad u biblioteci ne raspolažemo takvim pomagalima. Imamo jedino na računarima instaliran govorni program na engleskom i srpskom jeziku. To je JAWS® for Windows i imamo program iz firme AlfaNum iz Novog Sada koji su napravili anReader. To je govorni program, odnosno čitač ekrana koji omogućava ljudima koji imaju oštećenje vida ili su bez vida da se samostalno koriste računarom na način što sve što se vidi na ekranu prenose u zvuk. Na taj način ljudi oštećenog vida mogu samostalno da pretražuju internet i da čitaju knjige u elektronskom formatu. Taj program koji je proizvela novosadska kompanija košta 350 eura i mi imamo u našoj čitaoni od opreme jedino taj program instaliran na nekoliko računara.
Nemamo međutim Brajev displej ili Brajev redak koji košta u jeftinijoj veruiji oko tri do četiri hiljade eura, a u skupljoj oko sedam do osam hiljada eura, a koji bi omogućio čitanje na Brajevom pismu sa računara. Redak ima od 40 ili 80 slovnih mjesta a u zavisnosti od tog broja jeste i cijena (redak sa 40 slovnih mjesta je jeftiniji i ovaj sa više slovnih mjesta je svakako skuplji).
Ono što nama još nedostaje to je jedna profesionalna Brajeva štamparija koja bi nam olakšala i omogućila serijsko štampanje knjiga na Brajevom pismu i časopisa. Mi imamo jedan priručni Brajev štampač koji je za ličnu upotrebu. To je donacija iz Švedske, a njegova cijena je oko četiri-pet hiljada eura. To ipak nije profesionalna Brajeva štamparija nego štampač za privatnu upotrebu a mi smo taj štampač dosta preforsirali u nazad nekoliko godina da bismo svake godine godine imali jedan određeni broj novih naslova na Brajevom pismu. To je skromna produkcija iz razloga što ne možete od tog štampača napraviti ono što on nije. Ta Brajeva štamparija u jeftinijoj varijanti iznosi par desetina hiljada eura ali kvalitetnija Brajeva štamparija košta oko 100 – 115 hiljada eura. Takvu imaju u hrvatskoj knjižnici za slijepe ili u Ljubljani u Savezu slijepih Slovenije, što im omogućava štampu u većem tiražu na Brajevom pismu. Mi za sada nemamo ni jedan Brajev časopis, a godišnje imamo oko 7-8 novih naslova na Brajevom pismu. Kada bismo dobili takvu profesionalnu Brajevu štampariju onda bismo mogli da imamo i Brajeve časopise i nove naslove u većem broju na Brajevom pismu.
Dvadesetogodišnji Sumit Dagar pronalazač i industrijski inžinjer iz Indije osvojio je nagradu od 50.000 dolara. Mladi pronalazač je uspio da napravi prototip smartfon telefona za slijepe. Ovaj telefon ima tastaturu sa Brajevom azbukom i taktilni ekran osjeljiv na dodir.
- Da li čitaonica zaživjela u biblioteci?
Moram reći da čitaonica nije zaživjela iako smo mi imali u početku želju da je koriste naši članovi. Naime, naši korisnici ipak više da vole da u komforu koji imaju kod kuće čitaju knjige u audio formi i na Brajevom pismu, a ovdje to čine znatmo redje ili gotovo nikako. Moram da kažem i da je to problem za lica oštećenog vida koja se ne kreću samostalno a takvih je nažalost veći broj da nađu pratioca odnosno asistenta koji će im olakšati kretanje i dovesti ih ovdje u biblioteku. To je praktični razlog zasto oni manje i rijetko dodju u biblioteku. Najčešće funkcinišemo tako što im knjige opremamo kroz ranije pomenuta dva servisa.
Kako čitaonicu skoro da i ne koriste, mi smo sticajem okolnosti istu transformisali u radnu prostoriju u kojoj se štampaju knjige na Brajevom pismu , gdje se radi i DAISY obrada i neke druge aktivnosti, s tim da ta prostorija je jednim dijelom i dalje ostala u onoj formi kakvoj smo je i zamišljali kada smo počinjali rad biblioteke. Mi ćemo nastojati da ta čitaonica ipak zaživi.
- Naišla sam i na podatak da Vaša biblioteka ima i svoj radio. Jesam li u pravu i ako jesam kako isti funkcioniše?
Da, imamo i svoj radio što je neobično za biblioteke ovog tipa , ali mi smo se odlučili da pokušamo i sa takvim projektom. Naš radio se za sad ne čuje na nekoj FM skali, tj. nemamo svoju frekvenkciju, ali može da se prati preko interneta na dvije adrese i preko EXTRA TV servisa Crnogorskog Telekoma. Mi smo dobili licencu za emitovanje programa našeg radia u maju prošle godine a u junu je počelo emitovanje.
Naš radio je bezmalo volonterski projekat grupe entuzijasta okupljenih ovdje u biblioteci za slijepe i u kulturnom centru Homer koji kao nevladina organizacija koja je oformljena prije dvije godine iz razloga da bi pokrenula kulturni aktivizam ljudi sa oštećenim vidom i njihovih prijatelja koji se takodje bave kulturom. Pri realizaciji ovog projekta biblioteka je ustupila svoje tehničke i prostorne kapacitete a kulturni centar Homer svoje kadrovske i to za sada dobro funkcioniše.
- Koji su sadržaji radia Homer?
Radio Homer je u potpunosti okrenut sadržajima u domenu umjetnosti i kulture. Troškove realizaije radia Homer smo do sada finansirali iskljucivo iz finansija koje smo dobili od Komisije za raspodjelu djela prihoda od igara na sreću. To su skromna sredstva i ista nikako nijesu dovoljna za neki ozbiljniji profesionalniji angažman i upošljavanje većeg broja saradnika.
Nemamo klasično novinare, niti tonske realizatore programa rasporedjene po smjenama, nego program emitujemo sa jednog servera, tj. sa jednog računara na način što se prethodno pripreme i izmontiraju emisije i onda se tako izmontirani sadržaji skladište na hard disk i potom poseban softver emituje te emisije u odredjeno vrijeme.
Imamo emisije kao sto su Radio roman, Radio pripovjetka, Radio drama, emisije klasične muzike. Imamo kurseve stranih jezika. Imamo i četiri autorske emisije koje su pokrenute prije dva mjeseca, dvije od njih idu subotom, a dvije nedeljom, repreziraju se radnim danima.
Autorske emisije su tematske. Prva se emituje subotom u 10 časova, zove se Homerova radio odiseja i govori o životu i radu osoba sa oštećenim vidom i uopšte osoba sa invaliditetom i aktivnostima njihovih matičnih organizacija. Druga emisija je Homerov paraolimpijski klub, emituje se subotom u podne i bavi se problematikom vezanom za olimpijski sport u Crnoj Gori. Nedjeljom u podne je Homerov kulturni retrovizor koji se bavi temama vezanim za aktuelne događaje na kulturnoj sceni Crne Gore i u inostranstvu, a nedeljom u 15 časova slijedi Iz Homerove vizure koja prati dešavanja iz kulture i kulturno umjetničkog stvaralaštva osoba sa ostećenjem vida pa i sa invaliditetom uopšteno.
- Imate i svoj sajt…
Da, imamo i svoj sajt na adresi www.bzscg.net kojem takodje poklanjamo jako puno pažnje. Na istom se između ostalog nalazi i link preko kojeg može da se pristupi i slušanju programa radia Homer uživo.
Sredinom marta je održana promocija knjige “Pjesme žrtve o žrtvama – duhom kroz mrak” Vukašina Vuka Vuksanovića. Tada je Gospodin Denda medijima rekao da je “Vuko Vuksanović i kao slikar i kao književnik ali i kao čovjek živopisne prošlosti koji je izgubio ruku i vid spašavajući porodicu koja je bila u životnoj opasnosti, zaslužio veliku pažnju i poštovanje te da njegove pjesme, priče i trinaest objavljenih romana kao i njegove slike predstavljaju samo blijedi odraz njegove snažne unutrašnjosti.” Tri slike gospodina Vuksanovića krase zidove kancelarije Božidara Dende i hodnike biblioteke.
- Vidjela sam da Vaša biblioteka je organizator raznih kulturnih dešavanja? Koliko sva ta dešavanja znače Vašim članovima i kakva su interesovanja?
Imamo kulturno umjetnički program svakog mjeseca i u okviru tog programa mi imamo najmanje po jednu projekciju novog filma koji je prilagođen osobama oštećenog vida. Ranije smo imali gotove izmontirane filmove sa sihronizacijom i adaptacijom tako što su naratori upisivali scene koje se vide na ekranu u momentu kada je to moguće da se to uradi s obzirom da ne može ići opis kada traje neki dijalog. U novije vrijeme smo se opredijelili da idemo sa filmovima domaće produkcije i prilagodjavanje tih filmova vrši naš saradnik Igor Tomić koji radi adaptaciju uživo na način što tumači sadržaj ekrana praktično u hodu između dijaloga i govornih sekvencija.
Takodje svakog mjeseca imamo najmanje po jednu a nekad i više književnih večeri, poetskih večeri, javnih tribina i drugih skupova gdje ugošćavamo eminentne pisce, kulturne i nučne radnike kao i stvaraoce oštećenog vida koji se bave literarnim stvaralaštvom. Na taj način smo ovdje imali zaista reprezentativne i eminente goste i zanimljive programe kao što su recimo pjesničke večeri koji su bile posvećene znamenitim pjesnicima kao što su Vito Nikolić, Leso Ivanović i drugi, gdje su govorili književni kritičari i drugi kulturni poslanici.
Pored toga, imamo u okviru našeg programa i razne koncerte, izložbe skluptura i druge prikladne umjetničke programe gdje moram da kažem da se odazove veliki broj naših korisnika, ali ne samo korisnika biblioteke već i građana Podgorice koji ovdje dolaze. Na taj način smo uspjeli da u posljednje vrijeme pored nekoliko kulturno eminentnih adresa u gradu i ovu ovdje adresu Radosava Burića 9 gdje se nalazi naša biblioteka proklamujemo kao jednu od važnih adresa gde građani mogu da dođu i isprate jedan zanimljiv, sadržajan i kvalitetan kulturni program. To nam čini čast i zadovoljstvo, jer naša želja je da ovo bude otvoreni kulturni prostor a ne samo prostor gdje će osobe bez vida zadovoljavati svoje kulturne potrebe nego i jedan prostor integracije tih ljudi u društvo gdje će se jednako družiti osobe oštećenog vida kao i oni koji imaju normalan vid. Tu je znači knjiga koja nas okupila. Sve drugo je manje važno i te razlike medju ljudima koje postoje po svim osnovama pa ipo tom da li je neka osoba sa invaliditetom ili ne. To ide u drugi plan a knjiga kao knjiga je svojevrstan prozor koji nas okuplja i omogućava da kroz njega bolje sagledavamo i svijet oko sebe i sami sebe i jedni druge, i da se družimo ravnopravno i beu ikakve diskriminacije. To je bila naša želja i ja mislim da smo mi na dobro putu da to i realizijemo.
- Kakva je saradnja sa drugim bibliotekama u regionu?
Imamo dobru saradnju sa drugim biblitekama, sa bibliotekom u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Banjaluci, kao I bibliotekama u regionu. Mi smo inače kao ustanova članica IFLA-e i DAISY konsorcijuma. To su međunarodne organizacije koje su usko vezane uz djelatnost biblioteke.
- Vjerujem da u sklopu ovako kvalitetne biblioteke, u njenom članstvu postoje ljudi koji se ističu u nekoj umjetnosti. Jesam li u pravu?
Naravno, i njima omogućavamo da u sklopu našeg kulturno umjetničkog programa promovišu svoje stvaralaštvo. Nedavno smo imali promociju knjige Emilije Matić pjesnikinje iz Beograda, inače rodom iz Podbišća kod Mojkovca. Ona je objavila nekoliko poetskih zbirki a njena najnovija zbirka Snaga nežnosti je promovisana u našoj multimedijalnoj sali 9. aprila.
ZAŠTO SE TARA LJUTI
U mome rodnom kraju,
uz lug protiče reka,
rajske ptice pevaju
iznad vrbe i kleka.
Menja Tara putanju,
juri pored fabrike,
na malom rastojanju
da ne ometa radnike.
Voda joj prozirna,
zraci sunca kad rone,
spuštajući se do dna,
svaki treperi, tone.
Ponad kamenja svagda,
ribe su u pokretu,
sjajem čistog smaragda,
u mrežu, kad se upletu.
Tara se uzbudi, ljuta,
talasi zaprepaste,
kad riba mamac proguta
pa se ribari časte.
Imali smo promociju i drugih knjiga i pisaca literata oštećenog vida, a imali smo i koncert gdje smo pružili priliku djeci iz Resursnog centra za djecu I mlade iy Podgorice da se ovdje pokažu i prezentuju svoje muzičko stvaralaštvo. Imali smo i neke druge kocerte kao što su Banja Nikolića, Darka Martinovića, koji su ovdje predstavili sebe i svoj repertoar.
Imali smo i izložbe slika.U biblioteci je stalna postavka slika Vukašina Vuka Vuksanovića, našeg člana, inače lica bez vida koji je ranije sa ostatkom vida od deset do petnaest procenata slikao. Mi smo više puta organizovali i promocije njegovih knjiga, jer Vuko i piše i slika.
- Gospodine Denda, dajte nam priliku da još nešto naučimo. Naime, naišla sam na podatak da Brajevo pismo nije jednoznačno, tj. da se jedan znak na Brajevom pismu može protumačiti na više načina. “Pravo značenje svakog znaka u tekstu na Brajevom pismu zavisi od konteksta u kome se znak nalazi”. Je li to tačno?
Na neki način jeste ali objasniću vam u kom smislu. Prvo moram da kažem da svako slovo u Brajevoj azbuci, kao i u svakoj drugoj, se uvijek piše na isti način. Slova A, B, V… svaki put se pišu na isti nacin. Medjutim, uz predznak to slovo prerasta u broj. U tom smislu se može reći da Brajevo pismo nije jednoznačno i da zavise od kontesta , ali to I znači da svakako ne postoji velika sloboda u tumačenju. Jednostavno se zna kako se piše neko slovo a kako neki broj. Navešću vam primjer, ako se ispred slova A nađe oznaka za broj onda on nije vise slovo a nego broj 1. Ukoliko se ispred slova B nađe predznak za brojeve onda je on broj 2. Slovo V je broj 3, slovo D broj 4 i tako dalje. Samo u tom smislu se djelimično može potvrdno odgovoriti na ovo pitanje, inače do čega bi nas dovelo kada bi se stalno nesto mijenjalo. Dakle, ovo što šte rekli je samo uslovno tačno.
- Slijepi dodirom, jabučicom desnog kažiprsta, čitaju s lijeva nadesno, a pišu zdesna na lijevo. Jesam li u pravu? Jagodica prsta može osjetiti cijelu jednu ćeliju, jedno slovo odjednom.
Da, to je tačno.
Ja sam naišla na podatak da djeca sa oštećenim vidom u školama od trećeg razreda uče savladavanje Brajevog pisma, s tim što me Gospodin Denda ispravio da uče od prvog.
Naišla sam na predivne živote osoba koji su rodjeni slijepi, ili su tokom života izgubili vid. To su vrlo kvalitetni i sadržajni životi. Profesor Brdal iz Zagreba već 17 godina radi kao profesor iako mu je vid u potpunosti oštećen. Profesor ima “uigran mehanizam pri predavanju i ispitivanju učenika, a kako ga njegovi učenici poštuju i ne zloupotrebljavaju njegovu ‘invalidnost’, ovaj sistem iz generacije u generaciju odlično funkcionira.” Vodi šah u školi, a u slobodno vrijeme se uz pomoć prijatelja bavi i planinarenjem, što mu jako dobro ide, “jer ne vidi visine i provalije pa se ne boji”.
- Razgovaramo o Brajevom pismu. Ono što mi je bilo lijepo pročitati jeste da je Luj Braj nakon završetka studija predavao na Kraljevskom institutu u Parizu. Pored toga bio je vrsan violončelista i orguljaš, pa je svirao orgulje u crkvama širom Francuske. Da li su osobe sa oštećenim vidom muzički talentovanije od osoba koje imaju to čulo?
Ne, niti su više niti manje talentovana. Naime, kada se nađe neki talenat onda je to talenat i tu se ne mogu praviti neke kategorije. To mora da se posmatra isključivo individualno kao i bilo šta drugo. Osobe bez vida vole muziku i mnogi od njih imaju ispjeha u tom muzičkom polju jer muzika ima čarobnu moć da univerzalnim jezikom koji ne poznaje granice ljude integriše. Zahvaljujući muzici mnogi ljudi bez vida su u prilici da se lakše I spontanije uključe I socijalizuju u društvo. Ako neko lijepo pjeva, pa i svira onda je rado viđen član svakog društva u smislu da napravi dobru atmosferu.
Dakle, pogrešno je reći da osobe bez vida su talentovanija ili sposobnija nego druga lica, Ljudi koji ne vide ili imaju puno ili potpuno oštećen vid su u svemu, ali baš u svemu kao i ostali ljudi bez ikakvih dodatnih specifičnosti i karakteristika. Oni niti bolje čuju od ostalih, niti imaju veći dar za muziku od ostalih, tako da postoje te predrasude a ponekad i naivna potreba javnosti da ljude koji ne vide proglase ili za super genije gdje apsolutno pretjeruju ili da idu u drugu krajnost i posmatraju ih za nesposobne gdje opet pretjeruju. I jedna i druga krajnost su isključive i pogrešne.
- Ovo sam Vas pitala na osnovu novog istraživanja koje je sprovedeno u Kanadi pokazuje da deca koja izgube vid veoma rano, razvijaju muzičke sposobnosti bolje nego oni koji oslijepe kasnije tokom života, ili od ljudi koji sasvim dobro vide.
Istraživanje koje ste naveli je uslovno tačno u smislu da osobe koje se rode bez vida ili ranije izgube vid, imaju tu prednost da pažnju ne usmjeravaju na vid već se skoncentrišu na ono što čuju što je jako važno kad je muzika u pitanju. Ako vi svoju potpunu koncentraciju usmjerite ka jednom spoljnjem izvoru, onda ste vi u boljoj poziciji nego neko ko pažnju rasipa na više stvari. Njegos je rekao: “Pogled smeta misli i jeziku”. Čak vi često možete vidjeti ljude koji govore pa onda i zažmure želeći da svoje umne potencijale sažmu u jednu tačku o kojoj se govori. Kod osoba bez vida postoji ta prednost što mogu svoju pažnju da usmjere ka onom što čuju.
Djevojčica iz Kenije Iren Ntambi (10) je slijepa od rođenja, stim da pored toga što ne može da vidi, Iren nema ni čulo dodira. Zbog dodatnog gubitka čula dodira, Iren nije mogla da prstima čita Brajevu azbuku. Ipak, učiteljica djevojčice je našla rješenje. Jednog dana, Iren je jela supu, kada je odreagovala i rekla da je supa baš vrela. To je njenoj učiteljici dalo ideju da bi Iren mogla da čita Brajevu azbuku jezikom. “Sada mi je mnogo lakše jer jezikom mogu lijepo da pročitam sva slova i da učim zajedno sa svojim vršnjacima – rekla je djevojčica.
- Ko je Božidar Denda? Šta Vi koristite da bi sebi olakšali život? Otkada ste direktor u biblioteci, kakva su Vam interesovanja?
Ja sam u biblioteci od njenog osnivanja, znači od 2006. godine. Zanimam se za književnost i kulturu, volim da slušam radio, a na radiu volim da slušam ne samo muzičke blokove već govorne dokumentarne emisije.Volim tehnologiju, novitete u oblasti tehnologije i tehnike, između ostalog i zbog toga što tehnologija i tehnika danas puno olakšava život ljudima bez vida. Ja imam oštećen vid u velikoj mjeri tako da praktično ne mogu samostalno da funkcionišem bez pomagala pri čemu mislim isključivo na govorne programe koje koristim na računaru i mobilnom telefonu i to mi olakšava rad i obezbjeđuje samostalnost.
Pokušavam i trudim se da ovdje u biblioteci i u Kulturnom centru Homer doprinesem svojim idejama I pogledima na svijet kulture i umjetnosti. Mislim da osobe sa oštećenim vidom, bez vida i uopšte osobe sa invaliditetom ne treba samo da očekuju pomoć od društva nego da treba da razmišljaju na koji način i oni sami mogu da doprinosu boljem i bržem razvoju tog društva. Ne može biti njima dobro a društvu u cjelini ne, ili obrnuto. Ako smo dio tog društva onda dijelimo istu sudbinu.
Ja želim jedno bolje društvo u Crnoj Gori u kome ćemo svi biti više zadovoljni i to ne samo u nekom ekonomskom i finansijskom smislu, nego i u pogledu kulturnih sadržaja koje će nam biti na raspolaganju. Naši kulturni sadržaji u Crnoj Gori su na nivou koji nije zavidan a osobe sa invaliditetom odnosno osobe vez vida imaju skromne mogućnosti ili bolje reći, velika ograničenja da ih tako nazovem, tako da jedan mali dio kulturnih dobara uživaju. Samo pet posto svjetske građe je prilagođeno osobama koje ne vide. Znači devedesetpet procenata knjiga, časopisa, steručna naučna literatura je nepristupačna osobama koje ne vide. I zato je misija biblioteke kakva je i ova više nego humana, previsoka i nedostižna, ali mi ipak imamo tu ambiciju I cilj da prilagodimo što više knjiga ljudima koji ne vide, polazeći od Andrića da su “sve Drine ovog svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti; nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo”. Tako i mi vjerujemo da svaki novi naslov, da svaka nova knjiga na Brajevom pismu ili audio formatu, naročito kad su u pitanju đaci, studenti i intelektualci bez vida, znači jednu novu pobjedu i mi se tom uspjehu i toj pobjedi uvijek radujemo. To je ono što mene ispunjava.
Za kraj intervjua postavljam još jednu pjesmu Emilije Matić, pjesnikinje bez vida, iz Beograda, rodom iz Mojkovca. Pjesme su iz njene najnovije pjesničke zbirke:
BLISTAVI TREN
Ti si moj blistavi tren
i velika tajna,
na mesečini sen,
moja muzika bajna.
Dotičeš me pogledima
i tako dušu mi greješ,
duhovitim rečima
uvek me nasmeješ.
U postelju kada legnem
za tvojom ljubavlju žudim,
ipak moram da izbegnem
noću da te budim.
Nek’ te ne dodirne moj glas,
volim te bez nade, tajno,
govorim u ovaj ponoćni čas:
želim te, zalud, beskrajno.
Napomena: Iskreno se zahvaljujem Gospodinu Božidaru Dendi i zaposlenima biblioteke na vremenu koji su izdvojili za ovaj intervju. Radost je što postoje ljudi sa tolikim entuzijazmom da mijenjaju svijet nabolje! I radost je što smo mi dio njihovog svijeta i oni našeg!
Intervju: Jelena Petrović
Fotografije: Saša Petrović
