Dođoh da Te nađem (iz godišnjeg Biltena za 2011.)

Pročitajte: u prethodnoj 2011.godine u Planinarskom klubu Gorica su sklopljena tri braka i sva tri između planinara i planinarki koji su se upoznali baš u našem klubu. Priča o njima (nama), ljubavi, planini…

U nekom od ranijih godišnjih Biltena “Gorice”, ponešena poezijom i svježinom vjenčića od planinskog cvijeća, upisala sam kao najavu za period koji predstoji: “Rađaće se nove ljubavi, čiste i lijepe… Tako je to kada si planinar.”

A onda je evo došla prilika da napišem najnoviji rad za isti Bilten i u njemu se prisjetim te rečenice. I desila se ljubav, jer tako je to kad si planinar! Naime, prethodne 2011.godine u Planinarskom klubu Gorica su sklopljena tri braka i sva tri između planinara i planinarki koji su se upoznali baš u našem klubu.

Brakove su, po redosledu, sklopili: Saša Petrović i moja malenkost, Jana Antošova i Darko Perović, Olja Vujović i Nenad Vuletić. Ne znam da li te ljubavi bijahu zbog čistog vazduha, posebnih mirisa po vrhovima ili nečeg trećeg, ali neka je (neka nam je) svakom paru srećan i dugovječan brak. Ako je do vazduha i mirisa planine, neka se isti šire i ubuduće i neka se ovaj niz sklapanja srećnih brakova nastavi i dalje i dalje… Jer, opet i iznova – tako je to kad si planinar. I tako je to kad u planini sve ima pravi smisao.

A planina, uvijek joj se vraćamo. O njoj mi jednom naš čika Bato reče: “Ljudi koji ne planinare i ne idu u visine, gledaju svijet iz žablje perspektive. Na njih se spušta talog smoga i gradske prašine poput oklopa, a oni sami se pretvaraju u kornjače.”

Toga se sjetite kad se nađete među planinske vrhove. Gazimo ka njima. Tada povremeno pogledam u svoje cipele. Teške su, pomalo i grube za moja nježna stopala. Neobično je kako te dvije noge prave korak za korakom, lagano i stameno. Pokorno, pod vlašću duše i ostatka tijela, po kamenjaru i siparu, po stazama i bogazama, vode nam sve ono što imamo gore u visinu.

A ne idu svi planinama. Nekad je naporno. Umori se čovjek na tim padinama i onda zažali za svom udobnošću doma koji je ostavio dolje u nizini. Ali gore je i Gospod išao. Zato možda i ima toliko posebnog na planinskim vrhovima. „I reče Gospod Mojsiju: popni se k meni na goru…“(Izlazak 24,12). I pođe Mojsije, još onomad, četrnaest vjekova prije rođenja Isusa, i ostade u planini 40 dana i noći. Sijalo mu je lice pri silasku. Možda zato sija i planinarima kada rumeni i čistog duha napuste posjed gdje se i sam Gospod, vjerujem, rado moli za nas. I Isusu su noge išle ka visinama. Iz Maslinske gore, snagom iste je otišao i pobijedio zlo. U planinu se i vratio, da se pokaže čovjeku i da se od tada opominjemo Gospodnjeg Preobraženja.

Krenuli su i smrtnici u želji da spašavaju svoj Duh. Krenuli su pjesnici slikari, naučnici… Otkad je svijeta, prirodno je da čovjekov pogled ide ka više. A onda, u hrabrosti duše, za pogledom krenu i stopala. Čisti se duša od svakodnevne truleži. Vraća se u čistinu, približno onoj iz koje je i potekla. A kad dođe gore sjedne na travu i pogleda oko sebe. Tada, kao da je neko uzeo najljepši kutak od čitave Zemlje i nas pojedince ubacio u to mjesto. Ponekad nema pokrivenosti signalom mobilne mreže. Nema buke, soliteri su daleko. Možda je i čitava planeta daleko, jer možda je ovo zaista posebno mjesto. Uzorak najboljeg. I miruje pojedinac gore na vrhu, u tišini uma kada se Božansko ispoljava. „Smjeran sam i krotak dušom svojom, kao dijete kraj matere; kao dijete duša je moja u meni.“

Kad izađem iz tog kutka, možda mi budu smiješne sve ove misli. Smijali bi se i drugi, posebno oni sa pogledima iz žablje perspektive. A planinar se ponovo vraća gore.

– U ovoj tišini, zamoliću te da zapjevaš.

– Oprosti mi, ali ovdje mogu jedino da pjevam Onom koji nas je Svojom milošću i doveo ovdje.

– Te pjesme sam i željela.

Hrlilo se visinama od početka svijeta.

Hrli se danas, hrliće se i sjutra.

Apostol Pavle je rekao: „Ili ne znate da su tjelesa vaša crkva Svetoga Duha koji živi u vama“. Tijelo je hram Gospodnji. Neka se u milosti Gospoda, naš hram podiže planinama. Ka ljubavi, s ljubavlju…

Tekst: Jelena Aleksić-Petrović
Objavljeno:  Bilten Planinarskog kluba Gorica, februar 2012. godine