Putovanje na kojem uvijek porastem

Možda je mene najbolje upoznati u planini. Tamo sam osvojila i supruga, pronašla djevojku koja mi je vremenom postala kuma, upoznala sjajne i vrlo inspirativne ljude... Poklanjam vam iskrenu priču o meni iz planine u želji da je tih dana tamo što više...

0
675

Naiđu tako nestvarni dani. Naiđu takva i putovanja. Jedno od njih je putovanje koje meni jednom godišnje pokloni moja porodica a podrazumijeva odlazak sa planinarima u inostranstvo u organizaciji Planinarskog kluba Gorica i predsjednice Edite Files Bradarić. Znam da joj se neće dopasti ovih narednih par rečenica, ali moram ih dopisati: Edita je srce ovakvih putovanja! Ona godinu dana ranije obiđe sve staze i bogaze da bi nas povela istim putevima nekoliko mjeseci kasnije. Kod nje je sve organizovano u minut, kod nje nema slučajnosti i nemara. A putovanje traje između tri i četiri dana. I nije to obično putovanje za mene, ono koje bi podrazumijevalo da tumaram tamo nekim planinama i vratim se kući sa pričom. Daleko od toga su ta putovanja, ne samo za mene već za sve planinare naše grupe.

Grupa Planinarskog kluba Gorica na Lastovu

PoklonI sebi od mene

Poklon meni od mene … Neko mi je negdje rekao da su u ovoj posveti najbolja ova dva spojena srca…

Ja se za taj put pripremam danima, pa i sedmicama unaprijed. Prvo izaberem sebi poklon i do sada su to bile knjige poezije. Biram ih danima. I kada ih izaberem i kupim, tada napišem sebi posvetu i upakujem sa jasnim dogovorom sa sobom da neću ni jednu stranicu iz knjige pročitati dok ne dođem u to mjesto gdje smo krenuli. Prošle godine smo išli na Lastovo i sebi sam poklonila poeziju Rupi Kaur. Čitala sam je na vrhovima planina, tvrđavama, kod svetionika, u zalascima sunca i svitanjima. Po jednu pjesmu ili pak stih. I upišem uz nju datum i mjesto gdje sam.

To su putovanja na kojima nikada ne doručkujem. Moj suprug mi pred put pripremi koštunjave plodove i da nemamo jedno ili dva organizovana zajednička jela u nekom restoranu, ja bih dane provela na bademima, kikirikuju i suvim grožđicama. Zašto? Da ne gubim vrijeme na spremanje hrane! Ko će raditi oko toga kada ja ranom zorom hitam da ispratim izlazak sunca iz mora… i to mi često ne bude dovoljno nego onda trčim na drugu lokaciju da bih vidjela izlazak tog istog sunca ali tada iza brda. Kad se vratim u smještaj imam vrijeme samo da uzmem ranac, ne zaboravim kupaći kostim i krenem sa planinarima. I uzmem činiju sa koštunjavim plodovima.

Poezija Rupi Kaur na Lastovu i tvrđavi Kašćel

To su putovanja na kojima pišem. I ne mogu da se zaustavim. Zapravo zaustavim se na sred staze i onda stojeći upisujem u rokovnik taj stih, dva ili pjesmu. Moji prijatelji iz grupe su već navikli na mene takvu. I cimerke su navikle.

Na tim putovanjima se pješači između 25 i 30 km dnevno, u jezeru ili moru se spere umor, popne se na tvrđavu i potom hita da se sa ponte Sv. Mihaila isprati zalazak sunca. Noću se uz ručnu lampu penje na obližnje brdo da uz pomoć mobilne aplikacije proučavamo zvijezde, pa se vratimo u sobu, odspavamo tek malo i onda hitamo na ono isto brdo od sinoć da dočekamo sunce. I ne, ne pretjerujem: uvijek nas ima raspoloženih za sve.

Mjesto u uvali Svetog Mihaila na Lastovu, sa kojeg smo nakon dugog pješačenja gledali zalazak sunca… Sjećam se, bila sam beskrajno tužna što sunce zalazi …
5.28 ujutru. Izlazak sunca posmatran sa Napoleonovog brda u Lastovu… Sjećam se i koliko sam bila zahvalna što ono sunce od juče opet izlazi i daje mogućnost da budem dio još jednog dana.

Na Mljetu imam svoju klupu sa koje sam gledala izlazak sunca. Na Lastovu imam pontu… Imam i mape. Mnogo volim sa kupim mape tog mjesta gdje sam, pa da crtam puteve kuda hodamo. U istu tu mapu prepišem pjesme nastale na tim stazama i čuvam ih kao svoju zaostavštinu nasljednicima.

Moja zaostavština nasljednicima: iscrtane mape kuda hodam/hodamo

Kažu mi da samo mame sa malom djecom kod kuće znaju u tolikoj mjeri cijeniti to putovanje. Ne znam jesu li u pravu, ali meni je žao i da spavam mada me slatki san svakako dograbi. Srećom, u planini organizam sam zna šta bi trebalo i u tome nema pogovora pa i to bude sreća u mojoj ludosti.

A sve ovo zato što naiđu tako nestvarni dani. I naiđu tako nestvarna putovanja…

Ove godine idemo na Vis.

grupa planinara na Lastovu, svetionik Struga

***

Svjesnost

Ja svako jutro radim
gimnastiku:
podignem šešir da pozdravim sunce
a zapravo istegnem kičmu
da idem pravo.

Ja svako jutro i dalje radim
gimnastiku:
naklonim se do poda da
čašću Zemlju učinim većom od sebe
a zapravo savijem kičmu
da osvijestim da sve
prolazno je.

***

Naposljetku te još i
molim:
Zemljo planeto,
nemoj stati!
Nemoj još.
Vrti me, vrti
još dugo
zahvalnu na obroncima Tvojim.

Lastovo, maj 2019.

Napisala: Jelena Petrović
objavljeno u Biltenu PK “Gorice”, februar 2020

Ostavite komentar