Nije to bilo tako davno: dogovarala sam intervju sa jednim intelektualcem i moja (neopoziva) želja je bila da priču uradimo na mjestu, prostoru/u ulici gdje je stanovala žena o kojoj razgovaramo a koja je preminula. Rekao mi je da nema toliki stepen oduševljenja nečijim djelom da bi šetao pored njega kao pored Sagrada familia.
Počela sam tada da se preispitujem: možda ja zaista pretjerujem. Ako želim da pišem o nekome, bio on živ ili ne, zašto moram toliko duboko da ulazim u materiju, da idem u njihove ulice i sa ushićenjem šetam pored njihovih djela?
Da skratim, rezultat preispitivanja je bio: ja ne umijem drugačije!
“Da li je kreativan čovek motivisan željom da postigne, ili željom da pobedi druge?”
Na ovaj natpis sam naišla u jednoj beogradskoj ulici. Gledajući ga, kroz glavu mi je prošlo koliko puta sam se zavukla u neka mračna mjesta da bih našla barem malo energije o onome što pišem i šta istražujem. U tim trenucima ništa ne postoji oko mene bez ta želja i taj poriv da saznam, zaokružim svoje istraživanje ili barem dodam malu kockicu toj građi proučavanja. Nije mi nimalo strano da odem u prostore gdje su ta lica nekada živjela ili žive, gdje su sahranjena, da kopam, istražujem… i ne, to nikako nije da bih pobjedila druge. To je kao duhovna hrana, prijeko potrebna, pa ako se još nekome to dopadne – odlično!
Da skratim opet, rezultat preispitivanja je iznova: ne umijem drugačije!
Hvala Vam što svojim čitanjem podržavate moj rad.
Jelena Petrović
