Pročitajte: zimskim putevima do Bukumirskog jezera. Posjeta bukumirskom groblju, plemenu iz predhrišćanskog perioda. Vilini kameni, gorske oči, planinarski koraci… sve u 17 km hoda…
Kako do polazne tačke:
Tokom vožnje kučkim asfaltnim putem za nama su ostajali Medun, Kosor, Ubli, Kržanja. Nakon 45 km od Podgorice stigli smo do nadomak katuna Bljuštura, odakle smo zbog visine snijega morali nastaviti pješke. Pješačili smo par kilometara sa pogledom na lijepo selo Brskut koje se prostiralo pod nama i vrhovima Planinice i Treskavca.
Uvijek je lijepo čuti da je današnje selo Brskut nekada bilo veoma razvijeno. Još sredinom 19. vijeka imalo je svoju školu, dok im je telefon prvi put zazvonio još za vrijeme Austrougarske, 1917. godine. Nekada je imao 300 domaćinstava, a danas svega 20-tak. Mnogi su napustili ovo selo, ali vjerujem da ima i onih koji ljepotu njegove prirode i njegovih 60 izvora ne bi mijenjali ni za jedan grad.
Snijegom do jezera
U Bljušturinom dolu smo sišli sa puta i počeli uspon ka katunu Momonjevo. Hodali smo uskom stazom na strmoj padini prekrivenom snijegom. S obzirom na klizavost, na pojedinim mjestima je neiskusnim planinarima dobro došla pomoć u vidu sigurne ruke iskusnijih planinara, pa povremeno i cepina. Zahvaljujući njima brzo je savladan taj dio puta i nastavljeno dalje.
Svakim korakom prema katunu otvarali su se pogledi na vrhove prekrivenim snijegom. Pred nama je bila bajka, a mi smo svakim korakom više postajali dio nje. Hodali smo ne osjećajući umor već samo želju da što duže budemo dio te čarolije.
Naši prethodnici
Na putu kroz katun Momonjevo smo nailazili i na tragove iz predhrišćanskog perioda, doba Bogumila (Bukumira). Pleme Bukumiri su prethodili današnjim Kučima, a mjesto kroz koje smo prolazili čuva sjećanje na njih i njihov tragični nestanak. Naime, predanja navode da su se oni baš na tom mjestu, u katunu Momonjevo, međusobno obračunali i poubijali. Legende prepričavaju da je to posljedica prokletstva vodenih bića iz obližnjeg Bukumirskog jezera koje su Bukumiri istrijebili. Svejedno, o Bukumirima danas svjedoče veliki broj kamenih ploča (kiljani) koji štrče prema nebu i podsjećaju na njih. Treba dodati i da Bukumiri nijesu sahranjeni ispod tih prirodnih ploča, već u njihovoj blizini a ovi postoje u znak sjećanja na taj tragični događaj.
To nije jedina grupa kiljana na terenima u masivu Žijovo, već istih, i iz hajdučkih vremena, ima dosta i po Komovima.
Nedaleko od tzv. Bukumirskog groblja, stigli smo do podnožja vrha Treskavac i na visinu od 1773m. Tu su se napravile dvije grupe – jednu je činila sedmorica jačih planinara spremnih da tog sunčanog dana osvoje sami vrh Treskavca (2024mnh), a druga da ode do Bukumirskog jezera (tada se nije znalo da će toj tzv. lakšoj grupi biti zapravo teže). Ali, prije nego se grupa podijelila uslijedila je najnovija legenda o tzv. Vilinom kamenu.
Naime, u daljini ispred nas je zanimljiv kamen prkosio surovosti vjekova i svjedočio o nekadašnjoj vili koja je živjela u podnožju Treskavca. I kao sve okrutne vile, i ova je bila nemilosrda prema momcima – tražila je da ogromni kamen postave na drugi, a koji bi uspio u tome sticao je mogućnost da je oženi. Da je jedan od tih momaka uspio svjedoči upravo jedan takav veliki kamen.
I dok je sedmorica planinara odmicala gazeći snijeg, mi smo uživali u pogledu prema najvisočijem vrhu u masivu Žijovo – Surdupu visokom 2184m, a onda i Štitanu (2172m), Veljem vrhu (1916) i Zagonu (1754). Bili smo ogrnuti planinskim vijencima i zagrijani željom da nastavimo put kroz snijeg sve do jezera.
Neki su po prvi put u ovoj godini gazili snijeg koji je na pojedinim mjestima bio visok i preko jednog metra. Neki su i propadali nogama kroz njega, a onda im drugi pomagali da se izvuku iz istog. Učili smo da hodamo po snijegu, da ne gazimo blizu kamenja jer je tu snijeg rijeđi i lakše se propada, a pokušavali smo i odgonetnuti kojim životinjama pripadaju tragovi u snijegu pored kojih smo prolazili. Valjda zbog ravnoteže, tom teškom putu su i dalje parirali sve ljepši pogledi na snijegom zavejane vrhove. Očaravale su nas padine Magliča, Đebeze, Crne planine, pa vrhovi Torača, Pasjaka i Komova. Pasjak (2020m) mi se u čitavom snopu vrhova činio najzanimljivijim, valjda zato što je i najteži za osvajanje. On, zapravo, spada u alpinističke ture i tehnički je najzahtjevniji vrh. Nažalost, dvije djevojke iz Beograda, Vesna Drakulić i Bojana Tekić – obe članovi Alpinističkog odsjeka Beograda, su 2002. godine nastradale u pokušaju da osvoje vrh Pasjaka.
Uz kraće pauze tokom koje je svako uzdisao nad umjetnošću ruku prirode, stigli smo do bukove šume kroz koju vodi markirana staza do katuna Jezero. Lišće je bilo klizavo, ali uspjevamo savladati svaki dio puta te se spustiti niz šumu i izaći na malo i plitko Jezero (postoji naziv i Dugo jezero). Planinari kažu da ono ljeti redovno presuši, te je tog dana bilo atrakcija za one koji u ove krajeve ne dolaze zimi. Na katunu Jezero smo zatekli i porodicu Ivanović. S obzirom na njihovo veliko gostoprimstvo, sigurni smo da pored njihove kuće niko ne može proći a da ne svrati na osvježenje. Tako je bilo i sa nama i priznajemo da nam je ta pauza, nakon dugog pješačenja i borbe sa zavejanom prirodom, dobro došla. Osim Ivanovića, u ovom dijelu žive i porodice Petrović, Popović, Rašović…
Bukumirsko oko
Nakon 5 km pješačenja od katuna Momonjevo u podnožju Treskavca stigli smo na Bukumirsko jezero i njegovu visinu od 1440m. Na cilju smo, zagledani u lijepo jezero zaleđeno po sredini i ograđeno planinskim vrhovima najrazličitijih oblika.
Bukumirsko jezero se nalazi u širokoj dolini. Ima nepravilno okrugao oblik i kažu dubinu do 17m (nekada se vjerovalo da je po sredini jezera otvorena provalija i dubina kojoj nema dna).
Ljubitelji Bukumirskog jezera vole da pohvale njegovu jedinstvenost da se u njemu nalazi vrsta rijetkog vodenog guštera Triturus alpestris montenegrinus koji se svrstava u prirodne znamenitosti Crne Gore. Za ovog vodozemca, poznatijeg u narodu kao žmigavac ili triton, najveću prijetnju predstavlja neplansko poribljavanje jezera. I tog dana je bilo par pecaroša na jezeru, iako zoolozi kažu da bi bilo dobro izloviti ribu kako bi se izvršila restauracija populacije tritona. Što se tiče biljnog svijeta, jezero je u ljetnjim danima ukrašeno žutim lokvanjima. U ljetnjim danima ima i kupača, iako predanja opet govore da u tom jezeru niko ne umije plivati.
Naziv jezera podsjeća na Bukumire, narod koji je po predanju naseljavao ove krajeve. Do njega se može doći i automobilom na dva načina – kučkim asfaltom preko Ubala, Kržanje i katuna Kastrat (posljednjih 6km je makadam), a može i preko Bratonožića, Lijeve rijeke i Veruše odakle ide makadam (oko 12km) prema katunu Mokro sve do jezera.
Bukumirsko jezero nije jedino u oblasti Žijova. Osim njega u blizini postoje još dva (jedno od njih smo vidjeli na katunu Jezero, a drugo je Jezerce u podnožju Treskavca), a nešto dalje u kotlini pod Širokarom je i Rikovačko.
Iznad Bukumirskog jezera je početkom ljeta ove godine planirana izgradnja planinarskog doma.
Na katunu Popovića smo napravili pauzu i prikupili snagu za povratak. Plan je da dalje idemo putem, što će biti neuporedivo lakše u odnosu na staze kojima smo došli, i tako zatvorimo krug današnjeg planinarenja. Pozdravljajući se sa okolnim vrhovima uz obećanje da ćemo im se opet vratiti (pa i osvojiti) nastavili smo pješačenje pored Ubogog dola, Debelog brijega i Brskuta. Nakon 6 km od Bukumirskog jezera stižemo u Bljušturin do i time ostvarujemo naš plan – zatvorili smo krug planinarenja i prešli čitavih 17 km.
Sat vremena prije nas stigla je i grupa sa Treskavca spustivši se niz katun Guzovalja. Oni na svom putu nijesu imali propadanja u snijeg, ali zato jesu jak uspon koji su bez problema savladali. Po silasku, nijesu nam uspjeli opisati ljepotu pogleda na snijegom ušuškane vrhove Šile, Surdupa, Magliča, Komova, Bjelasice i Sinjajevine. Ali zato je njihov sjaj u očima odavao da i oni jesu bili dio bajke.
I eto nas na mjestu odakle smo započeli današnju turu. Umorni ali i ispunjeni. Iscrpljeni ali i zahvalni što jesmo bili dio čarolije koju jedino priroda može da podari.
tekst i fotografije: Jelena Petrović
Objavljeno: Pobjeda, 2. april 2007. god.
