“Dječak iz vode” postaje drugačiji

Pročitajte: roman koji je 2004.godine proglašen za najčitaniji u Crnoj Gori uskoro će dobiti novu verziju. Pročitajte zašto se obnavlja, da li će čitaoci učestvovati u formiranju knjige, koja će biti naslovnica iste… Roman je objavljen 2004. godine, ja sam ga pročitala nakon devet godina. Kakvo sam pismo nakon čitanja poslala autorki romana, na kakva pitanja su me navele stranice knjige, koja pitanja sam morala postaviti u nestrpljenju da saznam… Gost Plave zvijezde jeste Ksenija Popović, autorka romana “Dječak iz vode”.

 

I kao što za Jelenu Balšić kažu da je prva žena pjesnik u Crnoj Gori, tako i za Kseniju Popović ostaće zapisano da je prva žena – romanopisac u našoj maloj zemlji.

Tokom oktobra je otvorila facebook grupu pod nazivom svog prvog romana “Dječak iz vode” objavljujući da priprema novu verziju istog.

 

• Ksenija, knjigu “Dječak iz vode” ste počeli pisati sa svojih 18 godina. Na početku iste piše: ”Ako za ičim u životu treba zažaliti, onda je to izgubljena ljubav.” Da li i sada, sa određenim životnim iskustvom iza sebe, mislite isto?

U novoj verziji nema te rečenice, pa vi vidite. I zaista ne mislim više tako. Često ćete čuti intervjue u kojima novinar pita sagovornika da li za nečim žali, a sagovornik tvrdi da ne, ali ja mislim da je to laž, da je neljudski ne žaliti. Ja lično žalim za izgubljenim prijateljstvima, prilikama, žalim zbog pogrešnih odluka, pogrešno izgovorenih stvari. Žalim ako sam nekoga povrijedila, ili dozvolila da me neko povrijedi, prevari, zloupotrijebi. Žalim za vremenom koje sam potrošila na pogrešne ljude. Jedino ne žalim za izgubljenim ljubavima, jer da njih nijesam izgubila, ne bih imala onu koju imam danas. Treba li žaliti za izgubljenom ljubavlju? Treba, kao za svakim gubitkom. Ali definitivno nije jedina stvar vrijedna žala.

.

Citat iz knjige: “Veliki kameni most sa četiri luka odvajao je grad od guste hrastove šume i brda u pozadini, koja su lomila ravnu crtu horizonta. Ispod mosta je hitro, nečujno, tekla izazovno bistra, zelena rijeka. … Njen most bio je bez slave – istorijske, književne i filmske, pa ipak simbol ovog grada. Mjesto prvih poljubaca, tajnih ljubavnih sastanaka, takmičarskih skokova, ali i onih samoubilačkih. Omiljeni kutak dva dječaka pecaroša, čije su se sudbine, poput udica, splele, i razmrsile upravo tu. Tu je pomućen i tok Mininog života…”

Za pomenuti pasus Ksenija kaže da je sada kraći i da izgleda ovako:

Veliki kameni most sa četiri luka odvajao je mali grad od guste hrastove šume i brda u pozadini. Ispod mosta je hitrila bistra, zelena rijeka, a on se u njoj ogledao, stvarajući sliku četiri ogromna oka. Rijetka je bila ljepota te prozirne vode pod kojom se prostirao zlaćani pijesak, prošaran vlatima trave i jatima mladice, klijena, skobalja, potočne pastrmke. Bila je to čudesna rijeka, dostojna pjesama kojima su je slavili. Pogotovo s proljeća, kad su negdje uzvodno bagremovi cvjetovi pokrivali njene obode, a ona ih nosila sve do mora.

.

Most “Dječaka iz vode”

Kroz čitav roman, grad u kojem se dešava radnja ostaje neimenovan. Znamo da je u Crnoj Gori a da nije ni Podgorica, ni Nikšić. Željela sam da se sretnem sa Ksenijom na tom mostu i da mi potpiše mog “Dječaka”. Ipak, to ćemo ostaviti za vrijeme kada “Dječak” dobije novo ruho i posebnu reportažu, a Kseniji ću postaviti sljedeće pitanje:

• Neka grad ostane i dalje misteriozan, ali da li zaista postoji most koji ste opisali u romanu s tim da pristajem da i on ostane tajna u cilju da ga čitaoci sami traže?

Naravno da postoji. Evo ga u sred Danilovgrada. I ja sam izjavila nekoliko puta da je u pitanju Danilovgrad, ali u nekoj izmijenjenoj, mojoj verziji. Da ste prije godinu došli prekoputa vrtića, vidjeli biste kuće Petrovića, Šćepanovića i Vukčevića. To bi u stvari bila moja kuća, u kojoj živim sa porodicom; do nje mala kuća moga prađeda koja više ne postoji, i na čijem se mjestu sada gradi kuća koja će sigurno biti najljepša u Bjelopavlićima, i desno kuća dragih komšija Bozzola. Rijeka nije tu tik iza nas, kao u romanu, već nešto dalje, ali su tu igrališta, škole, i put do centra i mosta.

Razlog zašto to nijesam ekplicitno pomenula u romanu je što nijesam htjela da ljudi pokušavaju da prepoznaju po kojim je to danilovgradskim porodicama pisana priča, jer nije ni po jednoj. Dječak nije autobiografska, niti biografska priča, ja sam bukvalno sjela i izmislila likove i događaje. Smiješno mi je bilo i to što su se neki uvrijedili zato što se glavni negativac preziva Vukčević, to su doživjeli kao napad na Vukčeviće. Ja sam tada živjela u Italiji i cilj mi je bio da odaberem prezimena koja su se meni činila kao najčešća, baš da se ljudi ne bi prepoznavali. Tako sam i odabrala Petrović, Vukčević, pa i Šćepanović koje nije toliko često, ali ih ima. Međutim, uzalud. Crna Gora je Crna Gora, pa su ljudi odmah identifikovali ko su doktori po kojima je priča pisana, ko su porodice koje su napadnute, iako ja niti poznajem te ljude, niti znam bilo što o njihovim životima.

Sa Ksenijinog bloga “Nedovršena rečenica”, o novoj verziji Dječaka iz vode: “Otkako sam objavila da pripremam novu verziju Dječaka iz vode, nekoliko ljudi mi se javilo da pita zašto to radim. Nekima to djeluje glupo, jer smatraju da treba da se okanem već napisanog i da pišem nešto novo. Drugima je to suludo, jer računaju da ću svakih nekoliko godina htjeti ponovo da pišem. A neki su čak uvrijeđeni jer hoću da mijenjam roman koji su oni voljeli takav kakav je.”

Radnja romana je vremenski određena godinama od 1988. do ’98.

• Dragan Radulović, autora romana “Auschwitz Cafe” i drame “Propast kuće Marinkovića”, inače predsjednik Matice Crnogorske, je rekao da: “Izbor mjesta i godina nije nimalo slučajan za tumačenje simboličke ravni djela.” U čemu se nalazi simbolika mjesta i godina radnje romana?

Upravo u onome što je napisao Dragan Radulović: to je bilo vrijeme kad je čitav jedan narod bio zatvoren u kavez od strane onih kojima je ukazao povjerenje. Meni je smiješno da upoređujem moju generaciju, koja je stasavala 90-ih, sa pravom ratnom generacijom iz Drugog svjetskog rata, jer su oni stvarno masovno davali živote za slobodu, dok su ovo bili ratovi iz ludila, iz obijesti. Ali je činjenica da je moja generacija upala u kavez jednog užasnog nemorala, kulturne dekadencije, folka i šunda, i da se još iz toga nijesmo iščupali. Ja se na mom blogu ne bavim politikom, to znate, ali sam se jednom usudila da se na blogu zgrozim nad pojavom i popularnošću Svetlane Ražnatović, i za to dobila toliko uvreda da sam bila primorana da blokiram komentare, jer nemam namjeru da tolerišem bilo čije uvrede. Ona je direktni simptom našeg odrastanja u devedesetim godinama. A što je dijagnoza – to je već šira priča.

.

U novoj verziji više smijeha

“Ja sam pošten čovjek, i za mene je bruka da pozajmljujem pare, posebno ako ne mogu da ih vratim! Ne mogu to da radim! Nijesam ja kriv što se tata razbolio! Ja, doktore, nemampara da kupim nove cipele. Sad že jesen i kiše, a moje su prsle. Ljudi svašta pričaju. Pričaju da nemam djece jer moja žena ne može da rodi. Ali to nije tačno. Ja nemam djece jer nemam čime da ih hranim. Spavam na dvosjedu jer me stid da legnem pored nje. Htio bi da joj kupim nešto fino, neki poklonči, ali ne mogu. Nemam. Mučenica, zaslužila je. Tako je vrijedna i poštena. Ona to ne očekuje i ne traži, znate? Ali ja nemam para. A htio bih, jer je volim.”

 

• Ja sam izdvojila ovaj citat, ali Ksenija kaže da ga u novoj verziji nema! Ovo mi je jedan od vrlo emotivnih djelova u knjizi. Ksenija, kakav je osjećaj imati svega 18 godina i osjetiti i opisati ovoliku tugu i očaj jednog čovjeka?

Ja sam u novoj verziji ipak odlučila da ga napravim drugačijim. Surovijim, tipično crnogorskim. Nova verzija ima dosta surovog sarkazma na račun raznih kontradiktornosti našeg mentaliteta. Ljubišin sin je sada postao oličenje tih kontradiktornosti, a evo kako to izgleda:

Šćepanović je smatrao Ljubišinog sina prvoklasnim uzorkom crnogorskog besposličara, koji ne želi da se muči za pišljivih dvjesta maraka, pa u kafani troši očevu penziju, a za higijenu ne mari. Posljednja knjiga koju je pročitao je bio bukvar, ali ga to nije sprječavalo da odlučno iznosi političke analize i autorativno dijeli savjete i stavove o svemu i svačemu. Šćepanović nije mogao da ga smisli, ali kako je volio njegovog oca, trudio se da bude što srdačniji. No, ovaj je uspijevao da ga iznervira i prije nego što bi stigao da ga pozdravi, jer je imao običaj da nekoliko puta kašljucne, nekoliko puta pročisti grlo, pa nos obriše rukom prije nego što mu je pruži.

„Dobar dan“, procijedio je Šćepanović i rukovao se.

„Doša sam da vas molim za uslugu ka brata najrođenijeg. Viđite, ja ne bi da ispadne, ne daj bože, da neću da brinem o ocu.“

„Daleko bilo.“

„Bolest je svačija.“

„Apsolutno.“

„Ali doktore, svatite me da ne mogu više.“

Još jednom je ponovio iritirirajući ritual sa kašljuckanjem, čišćenjem grla i nosa, pa konačno izgovorio ono zbog čega je došao: „Mora li tata dolazit doma vikendom?“

„Samo se jedno mora“, rekao je Šćepanović s usiljenim osmijehom. „Ali ovo je za njegovo dobro.“

„A moje dobro?“

„Ne sumnjam da je teško.“

„Pa kad ne sumljate, vi lijepo prestanite da mi ga šaljete.“

„Plan je da mu pomognemo da se ponovo, polako uklapa u domaći ambijent.“

„E pa tome vam planu nešto fali, doktore, jer svaki put kad dođe – utekne.“

„A vi ste sigurni da se ništa ne dešava kući zbog čega bježi?“

„Nema kad da se desi. Dok se obrnemo, njega nema. A vazda je bio ka mačka.“

„U svakom slučaju, smatram da Ljubiša mora da ide kući vikendom.“

„Doktore, super je što vi to smatrate, ali aj malo smatrajte i to da ja nemam žute banke. Znate li vi kolicka je tatina penzija? Ako je potroši svu na sebe, što ću ja? Znate li đe je sve bio?“

„Ne.“

„Prvo Žabljak. Ukrcao se na autobus i pravac Žabljak. Uzeo sobu u hotel, odmorio dan-dva, opet se ukrcao na autobus i pravac Sutomore. Tamo je opet uzeo sobu, odmorio nekoliko dana, i eto ga doma. Veli more čisto, toplo, još nema turista, milina.“

Šćepanoviću se oteo osmijeh.

„A plaćanje ostavio meni.“

„Pa kad je penzija kod vas“, nije izdržao da ne kaže Šćepanović.

„Je li vi znate da sam ja na birou?“ uvrijedio se njegov gost. „Nema hotela u Crnu Goru, a da ga on nije testirao. Računi neplaćeni, zovu pa zovu, a ja nemam okle. I onda on veli da bježi od nekoga, vi smatrate da treba da dolazi doma, a ja smatram da odmara i da ga zabolje i za mene i za vas i za cijeli bogovjetni svijet!“

„Dobro“, nasmiješio se Šćepanović i ustao. „Popričaću sa Ljubišom.“

„Samo ga vi meni ne šaljite više, a ja ću dolazit da ga gledam svake srijede, ka što inače dolazim“, rekao je i pobjegao prije nego što doktor stigne da bilo što doda. Šćepanović mu je mahnuo, a onda slegnuo ramenima i zaputio se u kancelariju, gdje ga je čekao mnogo važniji susret sa prestravljenim dječakom čiji problemi nijesu bili ništa manji od bilo kojeg prosječnog pacijenta u dvojci.

 

• “U životu ništa nije besplatno. Čak ni ljubav nije besplatna. I onaj ko te voli očekuje i traži da mu uzvratiš ljubav. A onaj ko te mrzi? On očekuje da propadneš i vreba svaku priliku da ti u tome pomogne.” Ovo je detalj iz knjige koji pripada 1988. godini. Sa Vašim životnim iskustvom, da li na ovakav način i danas funkcioniše svijet?
  

Sad ovo izgleda kao vic, ali ni ovoga više nema u romanu! Dječak iz vode zaista postaje nešto sasvim drugačije od onoga što je bio, iako je osnovna priča zadržana. Odnosi su slojevitiji, i imate Marka Šćepanovića koji je prvim pojavljivanjem divan lik, a onda u Andrejevom prisustvu sasvim drugačiji, zatvoreniji. Sve je to sad slojevitije. Ali da odgovorim na pitanje: definitivno ljubav nije besplatna. Pa ima li ružnijeg osjećaja, nego da volite nekoga ko vam to ne uzvraća? I vjerujem takođe u neprijateljstvo, to se nije promijenilo, premda nikad neću biti od onih koji u svima vide potencijalnog neprijatelja i od svakoga se čuvaju. Uvijek sam bila i biću otvorena i dobronamjerna, a onaj ko to hoće da zloupotrijebi – njemu na čast, a ja ću ga odbolovati kao i mnogo što do sada.

Citat iz knjige: “Svako je na svoj način vodio borbu s vremenom: ona je željela da ga uštedi, a On da ga što prije potroši.” On ostaje i u novoj verziji romana.

Sa bloga: Ja sam Dječaka napisala sa osamnaest godina. Odnosno, tad sam počela da ga pišem, a završila negdje sa dvadeset i dvije. Onda sam sačekala da diplomiram, došla u Crnu Goru i sjela sa lektorkom da ga sređujem. Napisala sam ga veoma mlada, dakle, i to nakon godina provedenih u inostranstvu. Još od šestog osnovne nijesam učila školu na svom jeziku, posljednji čas gramatike koji pamtim su bili padeži, i stvarno mislim da imam svaki razlog da budem ponosna i zadovoljna što sam, uprkos tim teškoćama, napisala roman koji su ljudi zavoljeli i koji je dobio čak i nagradu.

 

Pismo za Kseniju

Kada sam pročitala “Dječaka”, a to je devet godina nakon što je ista izašla, odmah sam se pismenim putem obratila Kseniji. Pismo je bilo iskreno – priznanje da mi je trebalo devet godina da pobijedim vlastitu lijenost i da sam romanom iskreno oduševljena.

U naletima oduševljenja, u pismu sam Kseniji dala i par sugestija i sada je pitam…

 

• Nije mi se dopao kraj glavnog negativnog lika u romanu. U istom postoji mjesto gdje kažete: “Mislim da je najveći strah svakog mučitelja da mu se ne desi ono što je radio drugima.” Iz tog raloga, očekivala sam veću patnju za Petra Vukčevića. Vi ste me obradovali odgovorom. Da li ga mogu iznijeti ovdje za Plavu zvijezdu ili neka i to bude slatko iznenađenje za ljubitelje ove knjige.

I meni smeta to što Petar nije dobio veću kaznu, što je jedna od dvije velike izmjene u samoj radnji. Druga je odnos između Mine i Saše, ali to nikako ne bih otkrivala zato što je jedna od glavnih komponenti Dječaka to što do pred kraj ne znate ko je u toj bolnici, i važno je da ostane tako.

Sa bloga: Najveću promjenu će pretrpjeti jedan od dva glavna muška lika. Pošto ne želim ovdje da otkrivam detalje radnje, jer je roman postavljen tako da, ukoliko samo saznate ko je Dječak iz vode, kompletan doživljaj je upropašten, reći ću samo da sada želim da čitalac od početka do kraja navija kako za Sašu, tako i za Andreja. Da voli obojicu, da žali obojicu i da ono što će se desiti na kraju bude stvarno tragedija za sve učesnike.

Upravo tako. Mislim da je u prvoj verziji čitalac od prvog trenutka navijao za jednoga od njih dvojice, a od drugoga zazirao. Sad će ipak biti drugačije.

.

Likovi mojih romana su ipak moja djeca

U Splitu je 2011. godine, novinar Ivo Šćepanović, napisao roman “Facebook kao oružje”. Bila je to prva knjiga u svijetu koja je uživo pisana na Facebooku. Čitatelji su ostavljali svoje komentare, kritike i pohvale i sve je to završilo u knjizi kao njen sastavni dio na kraju svakog poglavlja. Polazeći od tog projekta, Kseniji sam predložila ideju da bi novu verziju Dječaka iz vode mogli pisati i svi ljubitelji ovog romana. Svako svojom sugestijom, kritikom, idejom… mogao bi formirati roman na drugačiji način i na kraju bi potpisnik istog bila Ksenija Popović i prijatelji.

• Ksenija, kako Vam se čini ova ideja? Uostalom, Vi ste na facebooku formirali grupu pod nazivom romana i već čitaoce uključili u odabiru nove naslovnice. Hoće li zaista ljubitelji romana imati udjela u odabiru naslovne strane?

U odabiru naslovne strane svakako. U odabiru sadržaja ipak ne, jer to je svijet koji ja stvaram i ljubomorno čuvam. Upravo zato sam se zaklela, nakon ekranizacije Dječaka, a zatim dramatizacije Vuka, da nikad više neću dozvoliti da se bilo koji moj tekst pretvara u drugi medij, a da ja nijesam ta koja piše adaptaciju. Trenutno intenzivno učim da bih to mogla da radim. To su moji likovi, koje sam ja osmislila, čije sam sudbine ja ispisala, i možemo o njima da diskutujemo, da razmijenimo mišljenja, ali odluke o njima ću uvijek donositi ja. Ipak su to moja djeca.

Sa bloga: Uviđam da je, tokom rada na prvoj verziji, lektorka puno uticala i na neke sadržaje svojim senzibilitetom (opis mosta, na primjer) i to mi danas smeta. Osjećam, odnosno ZNAM da Dječak može da bude mnogo bolji roman, odličan roman, i ne vidim zašto to ne bi postao kad sam ja živa i zdrava i spremna da ga popravim.

• Da li je naporno sam “čistiti” svoje djelo od svega što smatrate da je suvišno ili da bi trebalo biti drugačije? Da li se nekad uplašite da li ste u pravu sa promjenama koje pravite u romanu?

Dugo mi je trebalo da se nakanim, ogroman je to posao. Ja bukvalno sjedim i pišem knjigu ispočetka, umjesto da sjedim i pišem neku novu. Ali osjećam da moram to da uradim i da jesam u pravu, da su mu te promjene neophodne. Jedno od zlatnih pravila pisanja glasi: „Pišite ono što biste vi voljeli da čitate.“ Stara verzija Dječaka nije nešto što bih htjela da čitam. Nova jeste. Vuk jeste.

 

• Otkrijte mi da li “novog Dječaka” možemo očekivati na sljedećem sajmu knjiga u Podgorici?

Ja računam da bi morao biti u knjižarama do sajma, ako ne i do sljedećeg Zimskog salona knjige. Knjige više nema u štampi, izdavač nije oduševljen čekanjem, a ja zaista svakodnevno pišem, tako da zaista ne mogu da zamislim da se to toliko oduži. Moj plan je da završim u narednih mjesec dana, ako ne i kraće, pa neka dva mala projekta obavim u decembru, a od januara da krenem sa pisanjem nečega novog.

Roman Dječak iz vode je bio najprodavaniji tokom 2004. godine. Prema podacima Gradske knjižare u Podgorici te godine, ovaj roman je po čitanosti bio ispred i poznatog svjetskog bestselera “Da Vinčijev kod”, Den Brauna.

Roman je izašao u avgustu 2004.godine i do decembra je bio broj jedan. Da Vinčijev kod je, čini mi se, izašao negdje u novembru. Ta dva mjeseca je Dječak držao prvo mjesto, ali onda je u januaru ili februaru Da Vinčijev kod prestigao i Dječaka i sve druge knjige i držao se na prvom mjestu mjesecima.

 

Dječak iz vode je osvojio nagradu Isidorinim stazama za najbolji ženski roman. Pored njega, Ksenija je autorka i “Uspavanke za Vuka Ničijeg”, objavljenog 2012. godine.

Crnogorska rediteljka Marija Perović snimila je film Gledaj me po motivima iz romana Dječak iz vode.

• Ksenija, za kraj ovog razgovora, izdvojiću naslov jednog Vašeg intervjua u kom kažete: “Talentovani ljudi nikad ne odustaju”. Da li je to poruka koju bi i danas svakom mladom umjetniku punog srca preporučili?

Definitivno da, bez trunke dileme. Nikako ne odustajati, nema razloga za to. Isto kao što nikad nikome ne bih preporučila da napusti svoj dnevni posao i da se bavi isključivo umjetnošću, makar ovdje na Balkanu. Koliko god bila romantična ta zamisao gladnog umjetnika, ja mislim da se ljepše stvara punog stomaka, u kući u kojoj radi grijanje.

.

Još nekoliko citata iz romana:

“Vodio je bitku izmađu savjesti i svijesti, i u tom trenutku, poslije duge besane noći, pobjeđivala je savjest.”

***

“Razbij njegovu tišinu jer ću od te tišine da ogluvim! Molim te, reci mu da ga volim!…”

***

“Nema srećnog kraja. Štaviše, nema kraja… Znam da smo imali filmsku ljubavnu priču, ali filmske ljubavi se ne završavaju srećno u stvarnom životu. U stvarnom životu ljudima su potrebno normalnost i mir. A nama su to oduzeli.”

***

Citat iz knjige koji pripada poglavlju iz 1988. godine: “Na kraju prostrane poljane, preko puta Radio-televizije, izranjalo je novo solitersko naselje “Blok 5”, posljednja arhitektonska katastrofa. Kompleks solitera podsježao je na nevještu dječju igru s “Lego kockicama”, krajnje ružnih i neusklađenih boja. Na poljani i ispred “Radio televizije” mirno su pasle krave, a neke prelazeći ulicu, usporavale saobraćaj i zagonetno vrtjele rogovima pored prolaznika.”

 

.

I na kraju prenosim tekst pjesme EKV koja je inspirisala nastanak romana “Dječak iz vode”:

.

Voda pada u tvoje oci boje meda
Ja sam decak iz vode
Imam trag pod levom miskom
Na tvoje usne boje mesa
Spusticu kap svoje vode
Pusticu glas iz grlaaaaa

Tvoje usne na meni
Tvoje ruke na meni
I guram noz medju zube
I menjam oblik kao vidra
Nosim sablju oko bedra
Skupljam znoj sa cela
Na tvoje usne boje mesa
Spusticu kap svoje vode,
vode

.

Napomena: Kroz neformalan razgovor Ksenija mi je otkrila još nekoliko zanimljivih detalja iz nove knjige. To je onaj poznati osjećaj kada ne možete da iščekate da vidite šta će biti na narednim stranicama knjige pa u nestrpljenju preskačete iste. Bilo je zanimljivo slušati nagovještaje od same autorke koja nam priprema te strane.

“Dječaka iz vode” iskreno preporučujem čitaocima. Dostupna je i u gradskoj biblioteci.

Kseniji Popović se iskreno zahvaljujem na odvojenom vremenu za ovaj intervju u nadi da će nas ubrzo obradovati novom verzijom romana. A onda da krene novim pričama…

.

Intervju: Jelena Petrović
Fotografije: Ksenija Popović, facebook grupa “Dječak iz vode”