Pročitajte: reportaža sa staze koja budi poštovanje. Njome su išli i poznati putopisci i ostavili nam vrijedne i zanimljive podatke. Čovjek ionako ne smije da živi samo za danas… Hum je česti naziv planina, kakvo je značenje…
Vožnju smo na par minuta prekinuli na Cetinju, gdje nas je čekao vodič ture Jovan Ivanišević, predsjednik Planinarskog kluba “Cetinje”. Potom smo svi zajedno nastavili vožnju narednih par kilometara, do sela Bjeloši.
Ovo selo, zajedno sa selima Očinići i Ugnji, čini područje po imenu Konak ili Konadžije. Porijeklo naziva Konak vodi nas u prošlost kada na Cetinju nije bilo hotela. Tada se moglo noćiti u konaku Cetinjskog manastira, a kada ni u njemu nije bilo dovoljno mjesta za sve koji su dolazili u prijestonicu, gosti su bili prinuđeni da noće u okolnim mjestima. Tako je ovom području pripalo ime Konak, ostavši do današnjeg dana.
Prema istorijskim podacima, Bjeloši se smatraju najstarijim stanovnicima uzvišenog Cetinjskog polja. Pavle Rovinski to objašnjava činjenicom da „tada Cetinjsko polje nije bilo pogodno za naseljavanje jer ga je plavila voda koja je u donjem dijelu obrazovala cijelo jezero“. Bjeloši (izvedeno od imena Bjeloševići) se pominju još u sudskoj povelji Ivana Crnojevića 1489. godine.
Pješačeći od Bjeloša stigli smo u selo Poljane, a onda pružajući pogled prema Očinićima i Skadarskom jezeru, hod smo nastavili preko Srednjačke poljane do Siljevičke jame. Naš vodič, izuzetni poznavalac ovog kraja, kaže da su dubinu ove jame pokušali izmjeriti Slovenci 2006. godine. Došli su do dubine preko 300 m i – odustali od daljeg silaska. Kolika je stvarna dubina ove jame i dalje ostaje misterija. Uzgred, jama je dobila ime po vrhu Siljevik (1229mnh) koji se uzdiže iznad nje.
Nedaleko od Siljevičke jame, prošli smo Ogoreline, a onda i Studene dolove sa pogledom na zanimljive “stepenice“ u daljini. Pomenute stepenice, koliko god da izgledaju prirodne, najviše upućuju na činjenicu da su ih ljudi napravili zbog zaustavljanja zemlje prouzrokovane erozijom.
Korak poštovanja
Cetinjske staze su svetije od drugih. Dok čovjek hoda njima dozvoljeno mu je da pouzdano vjeruje da su njima hodala i velika imena naše istorije. Sama pomisao da je preko tih predjela prelazio i najmanji pogled tih velikih vladara i stizao do Jezerskog vrha – budi u čovjeku osjećaj neopisivog poštovanja. I sreće što i mi možemo biti dio tog puta.
Put kojim smo prolazili je dosta dobar za pješačenje, s tim što smo ga mi povremeno prekidali lijepim prečicama koje vode kroz bukovu šumu. Prošavši i dolove, našli smo se ispod samog vrha Hum. Ovdje se zavšava ugodno pješačenje stazom i počinje jači uspon na vrh.
Uspon traje 20- tak minuta (to svakako ne važi za planinare u kondiciji), a onda kada taman pomislimo da smo uspjeli i osvojili vrh slijedi manji spust niz stranu, pa ponovo kraći uspon i… nakon pređenih 8,5 km od Bjeloša – upisujemo još jedan vrh u listu osvojenih planina.
Hum! Visina od 1415m.
Hum je peta planina po visini u masivu Lovćen. Naime, nakon vrhova Štirovnik (i njegove visine od 1749m), Jezerski vrh (1657m), Babljak (1640m), Treštenik (1489m), upisuje se i Hum sa svojom visinom od 1415m.
Sama riječ Hum znači oblo, kamenito uzvišenje. Postoji par planina u Crnoj Gori sa istim imenom, s tim što svaka od njih stoji uz sopstvena imena: Hum očinićki, Hum orahovski u Kučima, Hum na Vučjem između manastira Morača i Kolašina…
Stojeći na vrhu, pred očima nam je dostupna čitava teritorija stare Crne Gore. Lijevo se uzdižu i vrhovi Štirovnik i Jezerski vrh (crnogorski Olipm). U podnožju ova dva vrha je neširoka dolina Međuvršje, na kojoj se nalaze izvori koji ljeti presušuju. Stariji ljudi iz ovih krajeva kažu da ovom dolinom stalno duva vjetar zbog čega su noći i u sred ljeta dosta svježe. To objašnjavaju time što se na tom mjestu ukršta cetinjska umjereno kontinentalna i sa primorja mediteranska klima. Kažu da kombinacija tih dviju klima pozitivno utiče i na odličan kvalitet njeguškog pršuta.
Pred nama je u daljini i grad Cetinje – mali po veličini, a veliki po značaju. U našoj pozadini je vrh Batrićeva glava (1344mnv) sa telefonskim repetitorom, pa Koložunske grede (1424mnv) u čijoj blizini je najviše selo na Lovćenu Majstori (1150mnh), kao i vrh Babina glava (1474mnh) preko kojeg prolazi Primorsko-planinarska transverzala Orjen-Lovćen-Rumija i odakle se pruža jedan od najljepših pogleda na cijelo Crnogorsko primorje. Potom slijedi vrh Kolovijera (1315m) koji je, pored svoje ljepote, značajan i po tome što je na njemu bila prva vjetrenjača za struju u Crnoj Gori koja je napajala okolni kraj. Na ovom vrhu je bio i radar za tivatski aerodrom. Na sat vremena hoda od Huma je i polje Konjsko (1100mnv) kroz koje takođe prolazi Primorsko-planinarska transverzala.
Porodice u okolnim selima Huma su se nekada izdržavale od stočarstva i poljoprivrede, ali i od sječe i prodaje drva u planini Hum. Ona je tim ljudima uvijek ulivala sigurnost.
Nakon duge i prijatne pauze, nakon poziranja i fotografisanja, počeo je silazak. Vraćamo se istim putem do Bjeloša. Ali sada ispunjeniji jer današnji cilj je ostao iza nas osvojen.
Od Bjeloša smo se stazom prošaranom bijelim stijenama spustili u Cetinje (Pavle Rovinski je pisao da su Bjeloši dobili svoje ime upravo zbog svog bijelog kamena). U ovom kraju smo prošli i lijepu crkvu u čijoj blizini je i ogromni hrast, a onda nas je dalje put vodio preko nevisokog predjela koji se zove Borovik odakle se, kako kaže naš vodič, pruža najljepši pogled na Cetinje.
Put od Bjeloša do Cetinja je dug 2km, što dalje znači da je današnja grupa planinara prepješačila 19 km. Za pohvalu, dragi planinari!
I eto nas – izašli smo u Cetinje. Umorni. Veoma umorni!
Ali i srećni. Veoma srećni jer bili smo dio istorijskih staza.
Priča iz naroda zabilježena na pauzi:
Kada je knjeginja Milena trebala da se po peti put porodi, knjaz Nikola je otišao u Čevo blizu Cetinja da tamo sačeka vijest o najnovijoj prinovi, nadajući se da će se nakon četiri kćeri roditi sin. U tom selu je živio i čovjek kojeg knjaz Nikola bješe osudio na smrtnu kaznu. Sin tog nesrećnog čovjeka, kada ču zašto je Nikola tog dana u Čevu, pohita u Cetinje da sačeka vijest o prinovi u dvorcu Petrovića. Kada bješe nadomak Cetinja dječak ču da se oglasi zvono Ivana Crnojevića na Cetinjskom manastiru, kao i veliku pucnjavu. Bilo je jasno – knjeginja Milena je rodila sina. Tada je i perjanik na konju, starim putem, pohitao u Čevo da javi gospodaru radosnu vijest. Vidjevši ga dječak, i on pohita prečicama pa sav izmoren od puta i trke stiže pred knjaza Nikolu, pade pred njim i saopšti radosnu vijest. To se zbi samo par minuta prije nego je stigao i perjanik. Knjaz Nikola, u znak zahvalnosti, oslobodio je dječaku oca.
tekst: Jelena Petrović
Objavljeno: Pobjeda, 23. april 2007. god.
