Muzikom možemo mijenjati svijet

Pročitajte:  Milena Kaluđerović je pijanistkinja rođena 1985. godine u Podgorici. Starija sestra je (ne)svjesno uvela u čaroban svijet muzike. Pročitajte kako izgleda prijemni ispit na muzičkoj akademiji u Austriji u odnosu na prijemni kod nas? Kako Austrija utiče na umjetničku dušu mladog čovjeka, njihov odnos prema umjetnicima, sadržaj koji nude na fakultetima. Šta je muzika za Milenu, kakve pouke i kao profesor klavira Milena prenosi svojim učenicima? Da li i za ljude u zrelijoj dobi ima nade za muzičko obrazovanje…

Porodica – Milenin temelj

• Milena, Vi ste u svijet muzike ušli preko starije sestre koja je takođe svirala piano, “iz čiste znatiželje”, jesam li u pravu? Kako je to izgledalo?

  

Da, u pravu ste. Naime, u periodu mog ranog djetinjstva, moja starija sestra bila je učenica niže muzičke škole i već uveliko svirala klavir. Nisam bila u prilici da te zvuke čujem kod kuće, budući da tada nismo imali instrument. Ali, odlasci na interne časove i koncerte muzičke škole, na mene su ostavljali izuzetan utisak i stvarali neodoljivu želju da i sama pokušam da proizvodim muziku. Tako sam, zahvaljujući neposrednom uticaju svoje sestre, zakoračila u taj čarobni svijet.

.

• Potičete li inače iz muzičke porodice?

Iz muzičke ne, ali iz muzikalne da (osmijeh). Naime, moji roditelji su u potpuno drugim profesionalnim sferama, ali su jako nadareni za muziku. Obije moje sestre su pohađale i završile nižu muzičku školu, starija i srednju. Imaju izuzetan pjevački dar (majka i mlađa sestra pjevaju i u crkvenom horu). Trenuci u kojima se našom kućom neobavezno i spontano zaori pjesma, često praćena i klavirom, za mene su izvor  neizmjerne sreće i radosti.

• Da li se sestra, koja je (ne)svjesno izvršila uticaj na Vas, i danas bavi muzikom?

Ne, sestra je uspješan profesor engleskog i italijanskog jezika.

Milena je u Podgorici završila nižu i srednju muzičku školu „Vasa Pavić“ (klase prof. Irme Marković i prof. Dragice Perović).

Studije klavira započinje na Muzičkoj akademiji na Cetinju, u klasi prof. Borisa Kraljevića. Tri godine kasnije, diplomira u klasi prof. Vladimira Bočkarjova, sa najvišom ocjenom.

Iznad crnogorskih zidina

“Muzika prati naš duh, nosi nas kroz život, dijeli naše tuge i radosti, sreću i nesreću.
Ona je svjedok naše sreće, blizak rod u našoj bijedi.” Halil Džubran

.

• Na Cetinju ste diplomirali, ali i u Austriji? U Austriji ste i  magistrirali? Kako izgleda prijemni ispit na njihovoj akademiji u odnosu na prijemni kod nas?

Tako je. Nakon završenih osnovnih studija na Cetinju, nastavila sam svoje školovanje u Austriji. Tamo sam diplomirala na izvođačkom (pijanističkom) smjeru, kao i na odsjeku za instrumentalnog pedagoga. Pored svoje uske specijalnosti- klavira, specijalizovala sam se i za kamerno muziciranje, kao i za sviranje na starom instrumentu- hamerklaviru, koji je preteča današnjeg modernog koncertnog klavira. To je bila jedna od brojnih mogućnosti i neobičnosti  koje studiranje muzike u inostranstvu pruža.

Što se samog prijemnog ispita tiče, veoma je sličan ispitu sa našeg područja. Pred ispitnom komisijom izvodite kompozicije različitih epoha, stilova, muzičkih i tehničkih zahtjeva, kako bi slika koju o sebi pružite bila što kompletnija. Ishod mog prijemnog ispita u Gracu je bio pozitivan i donio mi predivno petogodišnje inostrano iskustvo bavljenja muzikom.

• Jeste li još tokom studija na Cetinju gledali van cetinjskih prozora i maštali da jednog dana Vaši prsti zasviraju i van crnogorskih okvira?

Svakako. Nezavisno od struke, smatram neophodnim da se stečena znanja neprekidno dopunjavaju, proširuju, kao i da se stiču nova. Ako govorimo o Austriji, za koju znamo da je kolijevka muzičke kulture, nameće se zaključak da je ona za usavršavanje u mojoj struci kao takva bila pun pogodak.

 

• Kako izgleda učenje u Gracu? Grac je dobio ime od slovenske riječi ‘gradec’, što znači ‘mali grad’ ali koliko muzičkog sadržaja ima u njemu i šta to znači za umjetničku dušu mladog čovjeka?

Nadovezaću se na prethodno pitanje. Baviti se muzikom u kolijevci muzike bilo je zaista neponovljivo iskustvo. Nisam sigurna da postoji mogućnost da sve svoje utiske prenesem u potpunosti i zaista na pravi način. Jedinstveni su, neponovljivi i nepretočivi u rijeci. Studirati u Gracu bilo je veoma lijepo i višestruko korisno iskustvo. Učila sam od vrhunskog profesora, pedagoga i pijaniste Otto Niederdorfer-a koji je godinama nesebično i bespoštedno prenosio sve svoje znanje i umijeće na sve nas. Fakultet je okupljao veliki broj studenata  iz cijelog svijeta. Atmosfera vrhunskog kvaliteta, neprekidne  motivacije i pozitivnog rivalistva tjerala je sve nas da dajemo najbolje od sebe, stalno radeći i pomjerajući sopstvene granice. Imali smo puno mogućnosti i da se dodatno usavršavamo kod renomiranih pijanista koji su često gostovali na našem fakultetu.

Što se same sredine tiče, ona je pružala zaista mnogo. Gotovo svakodnevno mogao se čuti odličan  koncert, vrhunsko orkestarsko izvođenje, prisustvovati operi. Divno je kada ste neprekidno u prilici da čujete ono o čemu učite, ono što zaokuplja vašu muzičku sferu. Austrija je, kao i druge evropske zemlje koje počivaju na tradiciji kulture, prepuna najraznovrsnijih sadržaja takvog tipa. Studiranje i boravak u takvom društvenom ambijentu je prilika da se bude dio  muzičkih, odnosno kulturnih dogadjaja visokog umjetničkog dometa, kao i dodatni izvor motivacije za rad u našoj struci.

 

• Koliko vremena ste proveli u inostranstvu usavršavajući se?

U Austriji sam provela 5 godina.

• Kakav je tamo odnos prema Vašoj umjetnosti? Ima li razlike u odnosu ljudi prema umjetnosti u Austriji i uopšte van Crne Gore i ovdje kod nas?

Postoji više faktora zbog kojih je u Austriji odnos prema muzici i kulturi uopšte umnogome drugačiji nego što je to kod nas slučaj. Austrija je zemlja u kojoj kultura ima  viševjekovne korijene. Zbog toga je razumljivo što je prepoznata od strane mnogo većeg broja ljudi nego kod nas, iako je broj onih koji cijene, slušaju i razumiju klasičnu muziku uvijek i svuda, pa i tamo,  znatno manji od ostalog dijela populacije.

Milena je bila učesnica majstorskih kurseva kod prof. Vladimira Ovčinjikova, Jokut Mihajlović, Kemala Gekića, Vladimira Krpana, Kyoko Hashimoto, Laurent Boullea, Einar Steen Nöklenberga, Yuissi Sirallae, Malcom Bilsona, Borisa Berezovskog, Olivier Gardona, Yurija Kota.

.

Muzikom protiv površnosti

• Od oktobra 2012. godine predajete u školi kao profesor klavira. Kažite mi šta je ono što pored osnovnog znanja o muzici takodje učite mlade ljude. Šta je ono važno za njih?

Moram priznati da zaista uživam u ulozi profesora koju obavljam poslednjih godinu dana. Veliko je zadovoljstvo, čast, ali i obaveza prenositi stečeno znanje na mlađe generacije. Ono što pokušavam je da oslušnem potrebe i karakter svakog djeteta ponaosob, kako bih pronašla najbolji način da svakom od njih muziku učinim interesantnom i razumljivom.

Vrijeme u kojem živimo nažalost često sa sobom nosi površne, prolazne, nekorisne i po djecu štetne sadržaje. Upravo muzikom treba se boriti protiv toga. Djeca bivaju suočena sa materijom koja je dubokoumna, sadržajna i koja zahtijeva puni angažman. Cilju koji se na kraju postiže prethodi puno rada. Na taj način djeca razvijaju radne navike, upornost, istrajnost i uče se strpljivosti. Bavljenje klasičnom (kvalitetnom) muzikom od ranog djetinjstva  pozitivno utiče i na razvoj inteligencije i formiranje lijepog muzičkog ukusa. Mada je broj učenika kojima muzika postane profesija i način života mali, svima koji su u njen svijet zakoračili učinila je djetinjstvo i odrastanje bogatijim, raspjevanim i bezbrižnim. Tako da, razloga za bavljenje muzikom, zaista je mnogo (smijeh).

 

Muzičko obrazovanje i za starije

“Muzika je jezik duše, melodije su lagani povjetarci koji diraju žice osjećanja.” Halil Džubran

.

• Biografija svih velikih pianista počinje u ranom dobu. Početak je uvijek u djetinjstvu. Kažite mi, da li u Podgorici postoji mogućnost otvaranja škole piana za odrasle, kao što postoje u okruženju?

I u zemljama Evrope mnogo je češća pojava da se osobe u zrelijim godinama muzički obrazuju uzimajući časove instrumenta samoinicijativno. Ideja o otvaranju muzičke ustanove za ljude takvog tipa interesantna je. Međutim, najprije bi trebalo ustanoviti koliko bi ustvari bilo interesovanje za tako nešto. Ni finansijski efekat otvaranja škole takvog tipa nije zanemarljiv. A do tada, ništa ne stoji na putu pojedincu koji čezne da uđe u svijet muzike, da se njome individualno pozabavi.

• Vjerujete li da bi među ljudima u starijim/zrelijim godinama bilo zainteresovanih da se nauči toj vrsti umjetnosti? Je li Vam nekad neko pokazao interesovanje za to i vjerujete li da se i u kasnijim godinama može razviti skriveni talenat koji se iz raznoraznih razloga nije mogao ispoljiti ranije?

Bila sam u prilici da upoznam izvjestan broj odraslih, zrelih ljudi koji su izraziti ljubitelji muzike. Zajednički su im ljubav prema istoj, uživanje u njoj i žal što lično nisu bili u prilici da se muzički obrazuju, svaki iz svojih razloga.

Uobičajeno je da muzičko obrazovanje počinje upravo u djetinjstvu. Oformljenom i zrelom muzičaru prethode godine učenja, rada i sazrijevanja u tom dugotrajnom i kompleksnom procesu.

Moguće je prepoznati talenat za muziku i u kasnijoj životnoj dobi, kao i steći muzičko obrazovanje izvjesnog stepena. Duhovnu korist od muzike i uživanje u njoj imamo uvijek, kada god i kako god se njome bavili. Međutim, za put profesionalnog muzičara neophodno je uplovljavanje u muzičke vode u ranim godinama.

.

Kvalitet uvijek pronalazi pravi put

Milena je dobitnica više priznanja na republičkim i međunarodnim takmičenjima. Na podrucju Crne Gore izdvajaju se njeni nastupi na Barskom ljetopisu, Danima muzike u Herceg Novom, Crkvi Sv. Duha u Kotoru, Pijanističkom festivalu KIC-a u Podgorici.

• Imali ste nekoliko nastupa pred crnogorskom publikom, pa i solo koncerte? Je li teško istaći se kvalitetom na našoj sceni?

Kvalitet je faktor koji uvijek pronalazi svoj put. Medjutim, okolnosti u kojima se nastupa često su različite i nije lako, pa ni moguće, uvijek pružiti svoj maksimum.

Na nastupu je osjećaj užitka i predanosti muzici praćen velikom dozom odgovornosti, zbog želje da se publici pruži ono najbolje što posjedujemo i da naša muzika dopre do dubine njihovog bića.  Nešto teže i opterećujuće je to postići na sceni “kod kuće”, na kojoj ste napravili prve muzičke korake i u koju ste se nakon dugotrajnog perioda usavršanja vratili. Očekivanja publike prema vama su velika, kao i vaša želja da im odgovorite. Ali, u datom momentu svi ti faktori ostaju po strani i upravo trenutak u kojem neposredno stvarate muziku,  presuđuje i čini koncert nadahnutim i uspješnim.

“Muzičar slika svoje slike na tišini”

“Muziku u duši i svemir može da čuje.” Lao Ce

.

• Milena, šta je za Vas muzika i umjetnost?

Muzika je za mene način života, prilika da iskažem svaku svoju emociju na neposredan način. Umjetnik se mnogo lakše i iskrenije izražava kroz svoju umjetnost nego li kroz same riječi. Znamo da u životu riječi često nedostaje, ili ih je previše. Upravo kroz muziku može se na pravi način reći i dočarati neizrecivo.

Talenat za muziku, kao i to što je ona moj poziv i način života, jedna su od stvari na kojima sam neizmjerno zahvalna Bogu.  

• Da li nas muzika zaista uči da “gledamo slušajući a čujemo srcem”? Je li teško to naučiti?

Muzika uvijek dolazi iz srca onog koji je stvara, zato se jedino srcem može i doživjeti. Ona je jezik duše, razumljiv svim narodima, spona između svih nas.

• Da li Vas nekad ponese muzika, pa odlutate sa nota pred Vama i počnete lutati nekim svojim muzičkim putanjama?

Veoma često. Muzika, koja je u sferi kosmičkog, dozvoljava neograničenu slobodu, u kojoj su aspekat fantazije i lične muzičke maštarije sastavni dio našeg svakodnevnog bavljenja njome.

• Da li nekad neraspoloženje, umor ili uopšte loše stanje uma može uticati na kvalitet muzike koju razvijate pod Vašim prstima?

Apsolutno. I kada govorimo o svakodnevnom radu, i o nadahnuću u toku samog koncertnog procesa. Od vašeg fizičkog stanja, koncentracije i mnogih drugih faktora zavisi i pristup vježbanju, ili koncertu, a samim tim i njegov ishod. Ukoliko ste odmorni, svježi, neopterećeni raznim privatnim faktorima i svu raspoloživu energiju usmjerite u tom pravcu, utoliko će kvalietniji biti proces vašeg rada i proizvođenja muzike.

• Milena, postoji jedan lijep citat da “slikar slika svoje slike na platnu, a muzičar slika svoje slike na tišini.” Da li je to istina?

Tako je. I tišina našeg bića uvijek je ispunjena nekom muzikom, unutrašnjom, nečujnom. A stvaralački trenutak  u kojem “spoljašnju” tišinu bojimo melodijom, jedinstven je i neponovljiv.

• “Muzika može da promijeni svijet zato što muzika može da promijeni čovjeka.” Bono Voks. Možemo li zaista muzikom mijenjati svijet?

U potpunosti bih se složila sa time. Svaki čovjek je jedan kosmos, jedan svemir u malom. Zapravo mislim da jedino mijenjanjem sebe kao jedinke možemo uticati na opšte promjene u svijetu. Jer svaka promjena počinje u unutrašnjosti našeg bića. Muzika je nevidljiva nit koja spaja ljude, a melodija naše duše je ta koja uvijek nadje put do drugog čovjeka i kojom slavimo našeg Tvorca.

Napomena: iskreno se zahvaljujem dragoj Mileni na izdvojenom vremenu za ovaj intervju! I već se unaprijed radujem Njenim novim nastupima kojima će nas, sigurna sam, uvijek podići daleko iznad prosječnosti. Hvala Gospodu na takvim talentima…

.

Intervju: Jelena Petrović
Fotografije: arhiva Milene Kaluđerović