“Poezija je neobjašnjiv, a najpotpuniji i najharmoničniji svijet u kom se naivnost graniči sa genijalnošću, a iskrenost sa ljubaznošću. Osjećam se privilegovanim što sam dio tog svijeta. Poeziju smatram najvećom filozofijom, jedinom i pravom filozofijom svog postojanja. Pišem jer je to moj način života, potpuno i uzvišeno stanje.”, rekao je za portal Plava zvijezda, Đurko Gutović. Ima svega 19 godina, ali kvalitetom stihova u svojoj prvoj zbirci ih je odavno prevazišao.
Poezija je najproduktivnije stanje uma
- Đurko, kada su nastali prvi stihovi i šta ih je inspirisalo da se iznjedre? Da li imate sačuvanu prvu pjesmu?
Susret sa poezijom se desio još u prvim razredima škole i od tada se počinju rađati pjesme. Osjećaj koji me zaposjeo kada sam čuo prve stihove automatski je stvorio sada već instiktivno divljenje poeziji. Tada su možda i nastali prvi stihovi u meni a tek sam ih kasnije prenio na papir i proglasio ih rođenim.
Moju prvu pjesmu nisam prenio na papir, njeno rođenje nije ozvaničeno … Izgubljena je negdje na margini svjesnog.
- Šta su vaši nastavnici rekli kada su vidjeli kakvu poeziju stvarate, kojom sam ja oduševljena posebno ako se uzme u obzir da imate svega 19 godina?
Svakako da su profesori bili iznenađeni iako su ranije čuli za moje relativno kvalitetno urađene pismene zadatke. Svi su imali pozitivne reakcije i podržavali me uz konstataciju da je to težak zanat i da rijetki ostaju dosledni i uspješni u njemu.
- Kada nastaje vaša najbolja poezija?
Ima dana kada protiču rijeke stihova mojim mislima a ima i dana kad svi izvori presuše. Tako najsnažnija vrela su huktala kada bi očaj dao istu nijansu i mojoj prošlosti i budućnosti, dijelio ih na dva jednako ništavna doba. Kada smo kod najbolje poezije, istakao bih neke pjesme poput Mizere i Balade kao omiljene iz svoje zbirke.
- Iz kog perioda vaša zbirka Pismo nikom sadrži poeziju?
Poezija iz zbirke Pismo nikom sadrži poeziju koja je nastajala tokom četiri-pet godina. Ipak, za period najozbiljnijeg stvaralaštva smatram prethodnih par godina.
.
- Kakav je osjećaj biti gimnazijalac i u rukama držati ukoričene stihove. Šta planirate dalje?
Ne gledam na to kao na nešto specijalno, samo sam bio korektan prema svom talentu i to se desilo u pravo vrijeme. Jednostavno je bilo pitanje vremena kada će mi neko pomoći u afirmaciji i dati vjetar u leđa mom promovisanju kvalitetnog stiha. Istakao bih da su mi u afirmisanju najviše pomogli upravo recezenti moje knjige kao i književni klub Poenta poetika. Siguran je plan da će poezija ostati dio mog života, da će pisanje ispunjavati moje vrijeme. Volio bih i da moja profesija bude usko vezana za poeziju ali ona će svakako ostati sjajan hobi.
- Spadate u grupu mladih umjetnika iz čijeg pera izlaze vrlo kvalitetni i zreli stihovi. Ko od pisaca oblikuje vaše stvaralaštvo?
Veliki uticaj na moje stvaralaštvo imali su drugi pjesnici. Istakao bih Vita Nikolića u čijim sam djelima našao potpunu ljepotu i draž koju sam pokušavao dati i svojim pjesmama. Jednako sam se oduševljavao djelima Miroslava Antića, Miloša Crnjanskog, Danila Kiša i mnogih drugih za koje bih rekao da su istinski heroji.
.
.
-
Promocija zbirke Đurka Gutovića u Plužinama Da li se njihov uticaj vidi u vašim stihovima?
Uvijek se trudim da moja poezija ostavi utisak bar u pola onakav kakav bi utisak ostavljala poezija drugih pjesnika na mene. Čak da nijesam čitao i pronalazio tako svoj pjesnički duh, možda i ne bih došao do te biti gdje se nalazi ta najharmoničnija misao, najproduktivnije stanje uma, poezija.
- Hoćete li uspjeti spasiti poeziju od svih obaveza koje dolaze vašim narednim godinama?
Moj poetski staž je relativno dug, poezija više i nije samo navika već i potreba tako da vjerujem da će ona ostati važan dio mog bitisanja.
- Da li vrijedi spasiti taj najtaniji dio duše iz koje nastaje stih?
Taj nemir koji nazivate stihom u biti je svakog pjesnika i on se sam čuva i hrani željom da ga neko pročita, da se pronađe u njemu ili da ga možda i zapamti.
[box style=”info”] Đurko Gutović je rođen u Nikšiću, 25. februara 1997. godine. U Plužinama živi i ide u četvrti razred gimnazije. Član je književnih zajednica Vladimir Mijušković i Poenta poetika iz Nikšića, kao i Foruma mladih pisaca u Podgorici. Dobitnik je prve nagrade na pjesničkom konkursu “Radule-Željko Damjanović” za 2014. godinu. Dobitnik je druge nagrade na 7. međunarodnom festivalu poezije za mlade „Mihal Babinka“ u Novom Sadu za 2015. godinu i treće nagrade na Poetskoj večeri gimnazijalaca Crne Gore za 2015. godinu. Prvu zbirku poezije “Pismo nikom” objavio mu je Centar za kulturu Plužine u aprilu 2015. godine. [/box]
.
Poezija Đurka Gutovića
.
PRVA
Prvi dodir dlanovima,
prvi susret pogledima.
Prve ljepote u snu,
prvi ponos kada si tu,
prvi sjaj u oku,
prvo srce u skoku.
Prvi drhtaj od znanja,
kada si prvi u sreći,
prvi bez imalo kajanja,
prvi ne nikad drugi i treći.
Prva si zbog koje mi srce zebe,
prva zbog koje teško dišem,
prvi su ovo stihovi za tebe,
prva si kojoj stihove pišem.
***
ZIMA
Između pahulja, vidim, izmiču dani,
čujem da sa drugim sjenka ti bježi,
od mog nemira i ulice, na suprotnoj strani,
tamo iza ugla gdje tiho sniježi.
Dok me studen mračna u sutonu muči,
pogubljen i poražen ove zime,
tako mi lijepo i sada zvuči,
kada neko spomene tvoje ime.
Ne pišem ništa, loše mi ide,
i samo se za tebe brinem i plašim,
kada mi kažu da te sa drugim vide,
na mjestima koja smo zvali našim.
A zima je, ciča, bjelina svuda,
od mraza pas pred kućom cvili,
ti u inat sa drugim prolaziš tuda,
kuda smo uvjek zajedno bili.
***
ODA CRNOJ GORI
Ljepotice sjajna, majska zoro rosna,
oduvjek si moja smisao i snaga,
ti najljepša zemljo, skromna i ponosna,
odajem ti počast Crna Goro draga.
U brdima tvojim sto su blizu neba,
istina se prava od vječnosti krije,
tvoje more meni uvjek mnogo treba,
jer nijedno drugo tako plavo nije.
A na samom rubu tvog časnog stijenja,
baš u smiraj svakog božijega dana,
zasjala od slave i vječnog poštenja,
istorija tvoja stoji urezana.
Zbog mirisa kojim mami tvoja zora,
čitavom svom rodu uvjek ponos ti si,
ko rijeka bistra od samog izvora,
tako i ti nikad tuđa bila nisi.
Tvoje plavo nebo posebnog je tkanja,
sazdano od brda i od sinjeg mora,
na njemu od slova najsjajnijeg znanja,
piše nek je vječna naša Crna Gora.
***
BALADA
Neke čudne tuge, po meni noćas tutnje,
i neka teška kiša mi o prozor lupa,
baš noćaš kada me muče ideali, slutnje,
filozofija, ljubomora i sve to skupa.
Još mi vodimo ratove hladne,
na obje strane jednako je zime,
jer moje su misli jednako te gladne,
između redova tužne rime.
Jednako te pominjem, i jednako ti praštam,
jednako pjevam, pijem i psujem,
i jednako o tebi počinjem da maštam,
kad god tužnu baladu čujem.
I sve to radim a samo padam,
i samo se jednog pomalo bojim,
kako sve manje razumom vladam,
a sve više umirem u sjećanjima tvojim.
***
NE PITAJ ME
Ne pitaj me u zlo doba,
kome pijan pjesme pišem,
ne pitaj me ne znam ni ja,
zašto noćas teško dišem.
Ne pitaj me zašto ćutim,
ovog sitnog, tihog sata,
i što noćas samo slutim,
na pijanstvo iz nehata.
Ne pitaj me nikad više,
šta umišljam, koga lažem,
šta to na mom listu piše,
ništa neću da ti kažem.
***
MIZERA
Vri u meni krv, krv neznana,
krv pjesnička, ili prokleta,
goni me da lomim sve pred sobom,
ruke i tuđe i svoje, prste i čaše,riječi i misli,
da bježim od svih, sve da ubijem,
i tvoje lice samo da diram,
rukama slomljenim i krvavim.
Bije iz mene gen nemira,
gen nečijeg pramena kose,
u kesi ispod mog jastuka,
gen nečije bolešljive kćerke,
sa tvojim imenom,
gen tvoje vjere u sudbinu,
i moje vjere u zvijezde.
***
PAT POZICIJA
Gospođice D
Oprostite mi što vas uznemiravam i ako vas loše oslovljavam oprostite mi
nisam siguran da znam šta se dogodilo
ili sam ja naglo postao jako zaljubljiv ili ste vi stvarno božanstveni
vjerujem da bih mogao da vam vjerujem
ako mi vjerujete
ako ne mislite da mi je brada prekratka i da bih vas gledao previše zaljubljeno kao onog utorka kada su nam se prvi put sreli pogledi
tada ste mi djelovali i suviše blizu za nekog ko je sa druge strane
a čini mi se da sam sve češće spreman da preletim, preronim, preljubim na tu vašu stranu
Gospođice D
ne sviđa mi se vaše prezime ali vaš osmjeh je neodoljiv
vi ste najljepša plavuša koju znam
vi ste dostojanstveni do savršenstva
i ja ne bih da skrnavim to vaše dostojanstvo
ja bih samo klinački iskreno i naivno da vam kažem da ste mi uljepšali svaki dan kad bih vas sreo
daleku, divnu i dostojanstvenu
kada bih vas vidio srećnu, poželio bih da doprinesem vašoj sreći
kada bih vas vidio tužnu, poželio bih da vas zagrlim
i ako mi slučajno odgovorite, volio bih samo da znam znate li igrati šah
jer volio bih da me učite tome
Gospođice D
***
BESJEDA BESTIDNIKA
Punog oka i srca
u praznom hodu
prazne glave i ruku
neka ružna prošlost prolama proljeće u meni
i beskrajna bestidnost me goni da besjedim
o sebi
o zarobljenoj zvijer u čovjeku
o onom što otresoh sa ruku, što prenoćih jutros
i što mi je sinoć osvanulo
O onom dalekom kao što su hladnoće arktičke zime
i toplote zagljaja nekih prošlih
o onoj težini koja sluti na hladnoću budućih
o onom što ste znali da vam neću reći
Poluzatvorenih očiju a punih
lica praznih a misli poluotvorenih
zaboravićete zvijer u meni
do prve besjede
poslaćete poruku poruge
do prvog inja na rukavu
nećete se sjetiti bestidnika
***
HENI HERGL
Zanesen strašću tihom i tamnom
zavoljeh ženu što drugog bira
sad vučem pijanu rulju za mnom
do tamo gdje Heni Hergl svira.
Nadah se u nešto urnebesno
slušajući tu ženu kako laže
sada teturam lijevo pa desno
do tamo gdje Heni Hergl kaže.
Pisah joj pjesme, sad zbog nje skitam
sada i ne bih pisao više
sada bih volio samo da čitam
o onom što Heni Hergl piše.
I sada ne bih da slušam više,
da onaj ko voli taj i prašta
jer druge žene na nju ne liče
na tu o kojoj Heni Hergl mašta.
***
MALILINI
Iz pravca njenih želja stiže mi kiša
nošena vjetrom naše neostvarenosti
još večeras žalim što sam joj drugi
još večeras se kajem što mi nije prva
Te se priče obično završe simfonjom zaborava
a, ja se nijasam nadao tome
onih noći dok sam je pratio kući
onom, čini se najkraćom ulicom na svijetu
I priznajem opet, a davno sam shvatio
ništa ljepše od njenog nakita
nikada vidjeti neću
Od tih đerdana pijeska, maka i čokolade
koje nije skidala, nije ni mogla
Ćutao sam i smiješio se
gledajući ih
kroz te godine Vavilonske
naivno očekujući krila
tamo gdje su bili laktovi
i mir
tamo gdje me čekao nespokoj
Dvorio sam njeno odrastanje
iz poluanđela u poluavetinju
i moje starenje
od čovjeka do onog što zovem kipom
Pripremila: Jelena Petrović
