Pročitajte: priča o radosti koju donosi planina… Mojsije zamoli: “Pokaži mi slavu svoju“, a Gospod odgovori: „Učiniću da prođe sve dobro Moje ispred tebe.“
I opet je pred nama bila cijela godina i mogućnost da provedemo 52 vikenda u planini. Opet smo imali mogućnost da gazimo novim/starim šumama, opet da preskačemo potoke i klečimo na opalom lišću umoreni radošću. I iskoristili smo te mogućnosti.
Hrlili smo najvisočijim vrhovima. To su oni trenuci kada iz svake ćelije izbija umor, kada iz svake pore probija znoj, a iz nogu ističe snaga. Ali planinar gazi. Zaranja u sebe i traži hrabrost da istraje. Jer ona je tu, samo treba otvoriti vrata, podići poklopac i ona će da se izlije.
I dok se planinar penje uz strmu stranu podiže glavu. Gleda ka vrhu, jer to zaslužuje njegova upornost. Zaslužili su anđeli koji mu pomažu. U glavi, tada očišćenoj od svakodnevne truleži, probubnjaju davno napisani stihovi. Nije lagan put na najboljem, ali je prohodan. Treba nekad grabiti i rukama, treba jako gaziti i nogama ali nikako ne treba odustati. Ne zaslužuje se najbolje lako, ali nagrada stiže.
« Ova planina je ovdje niže,
na početku uspona tegobna svakako,
ali put jer lakši što si vrhu bliže.»
I među tim koracima se bere cvijeće. I među tim cvijećem se prave vijenci za glave mladih djevojaka. Da budu nevjeste. Da im se srca razgore u plamu i ispunjenju te djevojačke želje.
I među tim cvijećem i koracima se pjeva, ali te pjesme ne pripadaju ovom svijetu. Ovozemaljske melodije se ne nose gore u visine. One njima ne pripadaju, već među tim vrhovima duša ispušta svoje riječi uz svoju muziku. I ona nosi i ona daje snagu. Zanese svojom ljepotom zemaljski, truležni dio čovjeka i ponese ga sa sobom naprijed. Uz nju je hrabrije. I kada se zakleca na jakom suncu ili pod naletom jakog vjetra, gazi se naprijed u strahu da muzika iz one riznice ne prestane. A kako bez nje?
Pjesnik je govorio:
«Trčite na brijeg da se oslobodite kore
koja vas sprečava da vidite božije vrline.»
A onda se planinar popne. Umoran i iscrpljen, ali svjestan – tim koracima se oslobađao «krljušti kojom su ga prekrli grijesi».
Popne se i klekne. Padne na koljena pod teretom jakog sunca ili zime, jake želje i istrajnosti.
I tu mu se otvaraju oči. Oči koje su do tada, i pored najboljeg vida, ostajale slijepe.
Pred planinarom je širina. Pred njim je Ljubav.
Pred njim je obličje Onoga koji mu je jednom davno udahnuo djelić Sebe i naredio da u tu slavu hoda.
«Svetac je onaj koji poštuje vlastiti život».
Svetac je onaj koji osjeti podsticaj Neba i pohrli ka njemu.
Svetac je onaj koji će se vratiti Njemu, da opet klekne i zapjeva pjesmu iz riznice iz koje je i sam davno potekao.
«… o ljudski rode, što si za uzlet rođen,
zašto te ništavne stvari privlače nemilice?»
Spasi me, spasi, Gospode, tog ništavila. I vrati me opet u Tvoje visine, da gledam u tvoje Lice.
Tekst: Jelena Aleksić-Petrović
Objavljeno: Bilten Planinarskog kluba Gorica, februar 2011. godine
