Pročitajte: lični doživljaj osvajanja Prekornice… Mnogima je tura bila lagana, ali ja ” i sada u očima osjećam suze koje su čekale najmanju slabost Duše pa da se pomahnitalo natalože u očima…”
Kako do Studenog:
Automobilom smo u Spužu skrenuli desno, pa preko Martinića, Potkule, Popovića i Poljica asfaltnim krivudavim putem stigli do vikend izletišta Studeno. Ovo poznato danilovgradsko izletište, na nadmorskoj visini od 1202m, je od Podgorice udaljeno 40-tak km.
Ušuškano od pogleda ljudi pušta svoju Energiju da slobodno leluja njenim obroncima. Oblast je elektrifikovana, dok je nedostatak vode za piće i dalje njen najveći problem. U Studenom pri kraju asfaltnog puta postoji bunar sa pitkom vodom. Tu smo ostavili vozila, a onda sa nekolicinom planinara iz danilovgradskog Planinarskog kluba nastavili put pješke. Odatle se nakon 1h 30min hoda stiže u katun Ćetni do. Taj hod makadamskim putem se može zamijeniti vožnjom terenskim vozilom, ali…
Ali kako ne doživjeti ljepotu hoda među borove i bukve, kako sebe lišiti njihovih mirisa i ljepote poriva da zastanemo pred nekim stablom i zagrlimo ga? To lišće ima boju koju ni najvještiji slikar ne bi uspio da prenese na platno, a šumarci kriju pravo bogatstvo šumskog voća i čajeva. Kažu da je ovaj predio idealan za plućne bolesnike i astmatičare.
Planinari iz Danilovgrada su u zimskim danima česti posjetioci ovih staza. Pričaju nam da se tada u snijegu može naići na tragove najrazličitijih divljih životinja. Nakon 1h 30 min hoda stižemo u Ćetni do. A onda, nakon još jednog sata u katun zvani Čačak. I do njega se stiže makadamskim putem. A od njega…. Od njega počinje prava avantura. A doživjeti i preživjeti istu, a ne pisati o njoj… je samo po sebi grijeh.
Avanturom do Kule
U katunu Čačak se nalazimo na visini od 1512m. Tu silazimo sa makadamskog puta i slabo raskrčenom stazom počinjemo uspon. Pratimo uočljivu markaciju, savlađujemo vrlo krševite gromade, grabimo naprijed ka vrhu. I – barem autorka ovog teksta – ne želimo pomišljati na činjenicu da ćemo se istom ovom stazom vjerovatno i spustiti u povratku sa vrha. Čujala sam da je planina Orjen krševita, ali osvajajući Prekornicu sumnjam da je krševitija od nje.
Nakon ukupno 4 h hoda i savladanih 725 m visinske razlike od Studenog, stižemo na vrh Kula i njegovih 1927 mnh. Stojimo i trudimo se što više ljepote unijeti u svoja pluća. Vjetar je naprosto neumoljiv, zato smo odmor napravili u zavjetrini. U njoj ćemo olakšati svoje torbe za svu hranu koju smo ponijeli sa sobom, ali prije odmora trebalo bi udariti pečate u planinarske knjižice. I udaramo! I divimo se pogledu, barem toliko koliko vjetar dozvoljava. I fotografišemo se. Barem toliko da postoji dokaz da smo bili na ovom teško osvojenom vrhu.
A pogled… da nije jakog vjetra pogled sa Prekornice bi bio praznik za oči umorne od pogleda na gradske raskrsnice i visoke solitere. Jugoistočno od Prekornice uzdižu se vrhovi Lisca, Brotnjika i Kamenika. Preko „njihovih ramena“ nižu se vrhovi Komova, Bjelasice, Sinjajevine, a potom se preko obližnjeg Maganika i Vojnika, preko nikšićkih jezera, orjenskih i lovćenskih vrhova u daljini – zatvara krug. Krug u kojem je oko Prekornice sabrana cijela Crna Gora. Oko Prekornice i oko nas, jer i mi smo dio tog čarobnog, krševitog centra.
I silazak je počeo. Drugim putem. Jeste da je spust strm i od Neba posut gomilom sitnog kamenja koje se lako isklizava ispod nogu, ali ipak kažu da je lakši i kraći.
.
Za mene je to silazak koji ću vječno pamtiti. Grčevito sam se hvatala za stijene, radovala se što sam tog dana ponijela rukavice jer bi u suprotnom uništila dlanove i prste hvatajući krševite gromade, pridržavala se za borove. I sada na tijelu osjećam nemilosrdnost ledenog vjetra koji je svakog časa prijetio da me sruši. I sada u očima osjećam suze koje su čekale najmanju slabost Duše pa da se pomahnitalo natalože u mojim očima. I sada mi u svakoj pori odjekuje molitva da nas Nebo sačuva na toj stazi. I sačuvalo nas je! Nebo i oni divni ljudi iz Planinarskog kluba Gorica koji su nam pomogli da siđemo u katun Udrež Katunište (1565mnh). I ugledamo stazu. Bez sipara. Bez opasnosti. Željela sam da poljubim taj put.
S pogledom na Malu Prekornicu i njenu visinu od 1563m prelazimo preko Travnog dola, ponovo stižemo u Ćetni do i poznatom stazom završavamo naše planinarenje tamo gdje smo i počeli – u Studenom. Finiš naše avanture je vjerno ispratio i mlad mjesec sa vedre površine neba, na kojoj su se počele paliti i prve lampice u vidu zvijezda. Sačekali smo ostatak ekipe uz logorsku vatru, a onda nazad svojim kućama. Uz priču o ispunjenosti i slatkom umoru. Uz dogovor o najnovijoj turi za sljedeći vikend. I želji da se još večeras, ovako promrzli, najedemo vrućeg pasulja sa slaninom.
tekst: Jelena Aleksić-Petrović
fotografije: Vanja Perunović
Objavljeno: Pobjeda, 05. novembar 2007. god.
