Punim plućima kroz osmu deceniju života

Pročitajte: priču o čovjeku koji je u osmoj deceniji života osvojio Olimp, Musalu (najviši vrh Balkana), Triglav i mahom sve veće i manje vrhove u Crnoj Gori i okruženju. Od prvog dana planinarenja hoda daleko ispred mnogo mlađih u grupi. Psiholog po struci uvijek je vodio i vodi, sadržajan i ispunjen život. Planina danas, Podgorica nekad i sad… Razgovor sa planinarom iz Podgorice, Branimirom Batom Guberinićem, rođenim prije 78 godina.

Brži i od momaka sa akademije

Postoje ljudi koji nas inspirišu, koji svojom sadržajnošću čine da se i mi osjetimo tako, koji svojom umješnošću da osmisle život i u osmoj deceniji života učine da se zapitamo kakvi ćemo mi biti tada. I da poželimo istu snagu i energiju!

Čika Bato je počeo prvi put da planinari sa 72 godine. Krajem 2006. godine je već bio sedam godina u penziji. I tada je sasvim slučajno, u šetnji sa prijateljem do crkve Svetog Đorđa, svratio do prostorija Planinarskog kluba Komovi. Krenuo je tada na turu iz čiste radoznalosti, tek da provjeri da li može da planinari. I učlanio se. Vrlo brzo od prijatelja je saznao i da baš u njegovoj zgradi postoje kancelarije drugog planinarskog kluba. Iznenadio se i došao. Od tada, od januara 2007, sa Planinarskim klubom Gorica počinje najnovije poglavlje u svom životu.

Na prvoj turi na Malo i Veliko brdo sam prešao 24 kilometra i zbog neadekvatne obuće izgubio nokte na prstima. Ali ipak sam prihvatio da pođem i na drugu turu, na Žurim, ali ne znajući šta znači to Žurim. Ne zaostajući za instruktorima sa policijske akademije u Danilovgradu, koji su i više od 30-ta godina mladji, popeo sam se i shvatio da ja to mogu. (prim. aut. vrh Velikom Žurima 2.036mnm, Malog 1.962mnm)

I počela je 2007. godina. Tada je čika Bato dobio svoju prvu planinarsku knjižicu, a kako su nedjelje prolazile u istu se dodavao i materijal. Danas su to tri uredno spojene i bogate knjižice, jer čika Bato je pedantan. Svi djelovi papira su ispunjeni datumom i nazivom ture, a ako na osvojenim vrhovima ima i pečata i on je naravno u knjižici. Od nedjelje do nedjelje evedintirani su koraci čika Bata. Sa ponosom pokazuje i lista tu knjižicu, jer i treba.

Te 2007. godine sam imao 28 tura. Danas u knjižici ima 153 upisane i zvanične ture. Naravno tu se svakako ne računaju staze koje su pređene tražeći, markirajući i čisteći iste. Ne računaju se ni ture koje sam prešao sa prijateljima iz drugih klubova. (Napomena autora: intervju je napravljen u martu 2011. godina. Danas je čika Bato duplirao broj svojih tura, a ispunjenih stranica u planinarskoj knjižici je daleko više. I ne prestaje da svakom turom donosi najsvježije inovacije!)

 

Čika Bato u planini bogova

U prvoj godini planinarenja (prim.aut. 2007.) pao je Olimp. Vrlo mi je prijala ta tura i lagano sam je osvojio. Trebalo mi je vremena da shvatam da sam se zaista našao među te vrhove. A sjećam se pogleda sa Mitikasa i Skolia, dva vrha od preko 2900 metara. To su pogledi o kojima ne možete ništa reći već samo se morate naći tu i iz ptičje perspektive gledati u tu ljepotu. Kao dijete maštao sam o toj planini, ne sanjajući da ću se naći na njoj. Znao sam da je planina bogova, ali kao dijete sam je zamišljao posebnom, drugačijom, sa čudnim prolazima… jer ipak na njoj žive božanstva. Stvarnost se nije poklonila sa mojom maštom iz djetinjstva, jer je Olimp surova planina bez vegetacije, na kojoj teško mogu i ptice da žive, a kamoli Bogovi.

Planinar uvijek nesvjesno pomjera granice unutar sebe i uvijek iznova svjesno osjeća radost zbog toga!

Sljedeće godine (prim. aut.2008.) osvojen je bugarski vrh Musala na Rili. Kada me je snimatelj koji je tada bio sa nama pitao za utiske, ja sam odgovorio svojim stihovima, malo prepotentnim ali oni su ostali medju planinarima:  Bugarska je Rila, kao naša Šila, a vrh Musala k’o pola Pasjaka, Mašala, mašala. 

U mojoj 74- toj godini, a inače 2009. osvojen je i Triglav. Prošle godine trebao je Ararat, bio sam se psihički pripremio. Ali, umjesto na Araratu punih 75  godina sam proslavio na dva vrha, oba po 2000 metara. Znači, punih 75 godina i ujedno se na dva vrha penjem. To mi je milije nego mozda Ararat.  Evo da vam pokazem, 6.06., Bješkeze i Smojan. – priča čika Bato i sve potkrijepljuje dokazima iz knjižice. Pa onda i doda “Ni ja ne vjerujem, a ne vi”.

 I nakon 75. rodjendana redjali su se vrhovi. Čita ih čika Bato: Umovi, Viljenica, Karanfili… Ni jedan nije nizi od 2000 metara…

Aristotel, Staljin i Hitler zajedno

Čika Bato nije rođeni Podgoričanin.

Rodjen sam u Baru, 35. godine. U Podgorici živim od ’78. godine kao pedagog škole Boro Ćetković. Prvo sam završio petorazredno učiteljsku školu u Niksiću i Tuzli. U Nikšiću sam završio prva 4 razreda, u Tuzli peti, pa onda Višu pedagošku u Niksicu. Nakon toga filozofski fakultet, smjer pedagogije u Prištini. Radio sam i studirao, i za četiri godine kao vanredni student završio fakultet.

 Svi ljudi se rađaju za bogatstvo svoje duše, a čika Bato je znao da se za nju bori od najranije mladosti.

Tokom studija mi se desio jedan čudan san. Naime, tada nijesam nikako mogao da nađem knjigu od Ušinskog, ruskog pravnika i oca ruske pedagogije “Čovjek kao predmet vaspitanja” (prim.aut. Konstantin Dmitrievič Ušinski). Obišao sam Beograd, Sarajevo, Skoplje, Prištinu ali bezuspješno. I jedne večeri u crmničkom Dupilu sanjam da te knjige ima u našoj napuštenoj seoskoj školi. I sjutra-dan odmah pođem u seosku školu Dupila koja je tada bila još aktivna. U učiteljskim prostorijama sam sve pogledao ali ne nađem ništa osim neke stare literature. Nakon toga sam počeo da obilazim sela po Crmnici – Brčele, Podgor, Sotoniće, Boljeviće, Gluhi do i ne nađem tu knjigu. Ipak, učitelji su mi koji su tamo radili, pošto studiram, rado davali knjige koje njima nijesu bile potrebne a koje su često radnice u školama koristile za paljenje vatre. I meni ostane još samo jedna škola Komarno. Petak je bio pazarni dan u Viru i ja sretnem učitelja Vasa i pitam ga:

• “Učitelju, imate li kakvu literaturu, kakvih knjiga?”
• “Ima jedan ormar. Mara koja radi u školi pali vatru sa njima, ali ti dođi pa ćemo vidjeti. Najviše ima Đilasovih knjiga, Rankovića ali ti dođi pa ćeš sigurno naći i neku pedagošku”.

I ja pođem i vidim taj ormar. Otvaram ga i prva knjiga koju vidim je Čovjek kao predmet vaspitanja od Ušinskog. “Vaso, Bog te vid’o, to je ta knjiga!” Poskočio sam u vis i metar i po od sreće. Vidio sam tu i knjige od Antona Makarenka, Džona Loka… puno pedagoga i različitih pedagoških pravaca. Ma, našao sam tu petnaest knjiga. Učitelj Vasa mi ih je tada sve popisao i dao, a kako je on za godinu dana trebao da ide u penziju ja sam tada te knjige trebao da vratim. No, kako su se za godinu sve škole po Crmnici zatvorile, knjige su ostale kod mene. Ako nekome trebaju da im vratim, tu sam – kroz smijeh kaže čika Bato, čuvajući te knjige od tada kao pravo blago.

Čika Bato je imao tri zanimljiva sna. Uz ovaj, sanjao je Aristotela, Staljina i Hitlera.

Rano sam ostao bez oca. Ja sam tada imao sedam godina, a najstariji sam od sve djece u porodici. Ostali smo nas sedmoro djece sa majkom koja je u tridesetoj godini ostala udovica. Čitao sam, mada se ne bavim tom granom psihologije, da djeca koja su rano ostala bez oca ili drugog roditelja, kasnije kroz autoritete koje sanjaju ispoljavaju težnju za tog izgubljenog roditelja. Svi ti autoriteti su u mojim snovima bili jednostavni, dobri i skromni ljudi, pa čak i Hitler.

Od škole do škole

Pitamo čika Bata gdje je radio kada je došao u Podgoricu.

Čim sam završio učiteljsku školu, počeo sam da radim kao učitelj na Žabljaku, na Durmitoru. Gore sam naučio skijanje što mi je bilo jako drago jer sam rođen u Baru. Skijanje mi je bilo veliko zadovoljstvo, tako da sam često išao u smučarske centre. Tako sam sa studentima išao i na Jahorinu u Sarajevu, kupio Elanove skije i od profesionalaca učio se lijepom i vještom skijanju. Skijao sam i Kopaonikom, išao u Kruševo, pa i u Pelister.

 A onda nastavlja.

 Nakon Žabljaka, jednu godinu sam predavao u Tuzli. Potom sam otišao u Golubac na Dunavu, blizu Požarevca. I tu sam bio godinu dana i nakon toga naiđem na novi konkurs i odem u Leskovac.  To je bilo vrijeme koje je omogućavalo takve promjene. Tamo sam ostao dvije godine. I tamo mi je uz dobro društvo i finu djevojku bilo lijepo. Nakon nekog vremena se majka penzionisala u Dupilu i zvala me da se, ako nemam nešto što me veže u Leskovcu, vratim. Razmišljao sam se, kolebao i ipak vratio kući. Kada sam se vratio majki je tada bila 60-ta godina, a najmladji brat je završavao Agronomiju u Beogradu. Majka kao da je čekala da i on diplomira i nakon toga je iznenadno umrla.

Ja sam bio zacrtao da neću da se ženim prije 35. godine, kao Englezi. I zaista, tek kada sam napunio te godine, oženio sam se djevojkom iz Crmnice, iz sela Orahovo.

Sofija Loren i Brižid Bardo dobile šamar

A sjećam se, bio je jedan događaj kada sam mislio da ću izgubiti karijeru prosvjetnog radnika. Bio sam u petom razredu učiteljske škole u Tuzli i dobio sam obavezu da jedan čas praktično izvodim nastavu u vježbaonici učiteljske škole. Naravno, morao sam to da prihvatim i napravio sam plan da pet minuta ranije uđem kako bih djecu pitao kako se zovu i na taj način uspostavio prisniju vezu sa njima. I uđem ranije i pitam jednu djevojčicu kako se zove, a ona kaze Brižid Bardo. Pitam drugu, kad ona je Sofija Loren. Pitam dječaka, on je Roki Marčano. I sve tako redom, djeca su ređala imena poznatih. I ja im se predstavim, kažem da ću mijenjati njihovu staru učiteljicu i zamolim ih da mi se lijepo predstave kako bi mogli da se upoznamo i družimo. I pitam ih opet redom, kad ona curica opet kaze da je Brižid Bardo. I ja joj podignem bradu i udarim šamar. Tako je i Sofija Loren dobila šamar, pa i Milena Dravić… Skoro cijelo odjeljenje sam išamarao jer nijesu htjeli da popuste. Mislio sam da ću tada izgubiti karijeru prosvjetnog radnika, a najviše me je bilo strah da majka ne sazna. Bilo me je naravno strah i od djece da će se žaliti i od sebe da nakon ove neprijatnosti neću moći da izvedem nastavu. A onda čas poče. Sjedoše i učitelji i đaci. Ja počeh nastavu i tokom nje vidim da mi djeca odgovaraju na pitanja. Znači, ne bojkotuju me. Bilo mi je izuzetno teško što se tada to desilo. Nakon 15tak dana od tog događaja Brižid Bardo, Sofija Loren, Roki Marčano i svi poznati iz odjeljenja su dotrčali do mene u hodniku škole da me pozdrave. Bila je to neopisiva sreća, koju vjerujte i danas pamtim!

Platon nije plafon

Ljubav prema pedagogiji je prenio i na svoju stariju ćerku u njenim najranijim danima. Tada je ona imala 16 mjeseci i zanimala ju je knjiga koju je često, spremajuži ozbiljan ispit, čitao njen otac. Tako je djevojčica čula i vremenom naučila velika imena folizofije. To je bilo iznenađenje za čika Bata.

Kad sam čuo za da ju je rođaka koja ju je čuvala naučila imenima folizofa iz te knjige, počeo sam da je ispitujem. Pa i da je provociram, dajući joj tako intelektualne impluse. Kad je naučila šta je pod, šta su zidovi, a šta plafon, jednom sam joj za plafon rekao da je to Platon. Sjećam se, gledala me je pravo u oči i rekla – Ne, Platon je čiko na slici, ovo je plafon.

Djeci treba davati intelektualne impulse, to je vrlo važno. Jedna Njemica Heder Štern je u 16-toj godini doktorirala. Otac joj je rekao kada je imala 8 godina da ako procita Rat i mir i upamti detalj za koji će je otac pitati, primiće nagradu. Djevojčica je pročitala i svakako znala detalje koje je otac ispitivao. Djevojčica je nastavila da intelektualno napreduje, sa 12 godina je završila srednju skolu i istovremeno upisala 3 fakulteta. Sa šesnaest godina je završila sva tri fakulteta, i uz to počela i doktorske studije iz matematike na Mičigen univerzitetu.

To je proizvod aktivacije djeteta i njegovog intelekta. Treba usmjeravati djecu. Ja gledam ljude sa fakulteta kako čitaju riječ po riječ, a super brzi čitači mogu da pročitaju 200.000 riječi u minuti. Ali za to treba vježbati, od prvog razreda školovanja. Ja sam inače tražio da uvedemo tehniku brzog čitanja, jer ko brzo čita brže dolazi i do informacija i time ima više slobodnog vremena. Ja sam inače bio predsjednik sekcije pedagoga i psihologa opštine Podgorica, ali rad nam nije išao onako kako smo željeli.

Podgorica nekad

Čika Bato je prvo predavao u školi Boro Ćetković. Pitamo ga kakvi su Podgoričani bili kao djeca? On je mnogo putovao, može nam napraviti tu paralelu.

 Različita se pažnja davala djeci. Neka bi znala da broje, dok druge “majka to nije učila”. Jedna bi znala da broje do deset a onda i u nazad, dok bi druga brojala isto do deset a onda bi se okrenula i počela istim redosledom okrenuth leđa. Tako je bilo i u crtanju. Neko nije znao, a drugi bi nacrtao bolje nego što bi i ja. Brinulo se o organizaciji odjeljenja. U Boro Ćetkovic su tada bila mahom djeca romske nacionalnosti, što nam je predstavljalo problem da formiramo odjeljenja. Vodilo se računa o školskoj spremi roditelja, o tome da sva odjeljenja imaju jednaku raspoređenost djece po nacionalnosti, tome da li su djeca ljevoruka ili desnoruka… Bilo je katkad i pritisaka, pojedini su tražili bas određenu učiteljicu. Nije se lako baviti tim poslom.

Kako su Vas prihvatili Podgoričani? Jeste li se osjećali kao kod kuće?

Nijesam osjetio zatvorenost Podgorice. A sjećam se da su naši učitelji, kada bi išli u susjedne regione, u Srbiju ili Bosnu, bili veoma cijenjeni u službi u odnosu na njihove prosvjetne radnike.

 Čika Bato malo zastane, a onda se dalje prisjeća svog službovanja i rada sa djecom.

Sjećam se i dječaka kojeg sam pitao od kojih je. Kaže od Đukića, a ja mu na to kažem da je tim prezimenom iz dobre kuće. Dječak me pogledao i pitao da mu objasnim taj termin “iz dobre kuće”. Rekao sam mu da je to kuća koja zaslužuje poštovanje po čojstvu ili nekim drugim vrlinama. Nakon toga me mali Djukić pogledao i rekao: “Ne mogu ja biti iz dobre kuće, jer mi nemamo kuću nego stan.”

A onda nastavlja priču o Podgorici.

Tada se Podgorica naseljavala. Kada sam dosao 1977/78 godine Podgorica je bila daleko, daleko manja. Oko autobuske stanice uopšte nije bilo zgrada, sve oko nje je ličilo kao stepa u Sibiru. Ja sam inače prvo stanovao na Koniku, šest godina. Tamo je uglavnom živio muslimanski živalj sa kojima sam se lijepo slagao. I ja sa njima i oni sa mnom. Svi smo lijepo družili. Baš se sjećam iz tog perioda Bema, prijatelja sa kojim sam često igrao šah i sa kojim sam se lijepo družio. Porodice su nam bili veliki prijatelji. Jednom sam u šali znao reći, pored naših supruga: “Hajmo mi sad na ono što je najvažnije – da igramo šaha”

I čika Bato, godinama dođoste do planinarenja.

Tu mu oči zaigraše.

Da, do planinarenja. A da sam znao onda, u mladosti i tokom učiteljskog života, da ću u ovoj deceniji da planinarim, vjerovatno bih se bolje pripremio. Više bih investirao u zdravlje, mada i tada sam nesvjesno to činio. Umjereno sam živio, nijesam nepotrebno koristio energiju već sam je koristio i investirao u starije decenije. Okolnosti su bile takve da se nikad nijesam fizički previše opterećivao. A kada bih gledao ili slušao priče o planinarenju i kako je to teško, nikad nijesam mogao ni da predpostavim da ću i ja time da se bavim. Jer pričalo se i tada o planinarenju. U Podgorici je bio PK Komovi ali ja nijesam ni sanjao da ću i ja jednog dana da planinarim. I onda sasvim slučajno dodjem do planine. A interesovalo me da li ja to mogu. U mladosti sam igrao mali fudbal sa učenicima u školi i prijateljima tokom slobodnog vremena, pa me interesovalo da li sam u kondiciji da danas pješačim.

Slušao sam i čitao da je planinarenje zdravo, da se dotjeruje linija, da jača srce i pluća te sam sve to htio da provjerim. I tako se eto učlanim. I tako sam u “Gorici” evo petu godinu. Čovjek treba da prvo osjeti potrebu za tom vrstom kondicije, ali onda i potrebu da izmijeni pogled na život, da izađe iz nekog svakodnevnog sivila. Ako ima potrebu za tim, onda neka krene u planinu. Ako čovjek osjeti zov planine i pronađe se u tome, mislim da je onda to ono pravo. Ja sam imao potrebu da probam. Kao penzioner sa mnogo više slobodnog vremena htio sam da pokušam da li ja to mogu. Pa čak i pored predstave koju sam stvorio u mladosti o planinarima kao nadljudima, kao osobama koje rade nešto izuzetno teško nenamijenjeno za obične ljude već ljude sa posebnim sposobnostima. I onda sam počeo, zavolio i vidio da meni planina prija.

Čika Bato je bio i ostao inovativan. Uvijek na inovativan i drugačiji način prilazi zadacima i onome što ga ispunjava. U planini planinari težinu staze obilježavaju bojama. Čika Bato to radi drugacije.

Da, postoje tri slova O: Okid, Opuč i Oder. Oni obilježavaju težinu i zatjevnost ture. Mada po meni nema lake ture. Iako planinari obilježavaju staze različito, ja se na svaku turu pripremam podjednako. Svaku doživljavam ozbiljno i svaku cijenim podjednako. Ja se ustajem 2h prije ture i pripreme su jednake, bez obzira da li idem na Triglav ili Vranjinu. Mada, i to zavisi od fizičkog bioritma, tako nekad i lagana tura može za nas da bude teža. Svi mi imamo emocionalni, fizički i psihički bioritam. Nekad je fizički bioritam toliko slab da se jedva možemo popeti na Goricu, dok je nekad toliko dobar da je i Triglav lagan. Pored toga, naravno i volja je bitan faktor. U svakom slučaju, planinarenje je za mene ozbiljan hobi u kojem uživam. Čak sam svojevremeno uzeo i kredit, da bi se obezbijedio opremom za sve vrste penjanja.

Čika Batova anegdota: Raštan u Staroj varoši Podgorice

Otac i sin koji su ostali bez supruge i majke, pozvali su druga ovog dječaka na raštan. Raštan je bio uz suvo meso od jagnjetine, domažu kobasicu i slaninu. Lijepo pripremljen, mirisao je svuda po Staroj varoši. Ipak drug iz Bijelog Polja nije bio zadovoljan. Raštan mu je bio gorak. Domaćini su vidjeli da je teško ugoditi sitome, a otac se tada prisjetio i scene kako bi starovarošanke u njegovoj mladosti u nemaštini zavarale djecu –  hoćete li suvoga hljeba sada da vam dam ili doveče sa medom? Djeca bi obično rekla doveče sa medom. I kad bi došlo veče, dali bi djeci suvog hljeba, a djeca gladna bi probala i zadivila se slatkoćom meda. Zbilja, kad je čovjek gladan sve jede i slatko mu je, zato je ovom imućnijem dječaku sa sjevera raštan bio gorak.

Bio je bračni par iz Francuske koji se nakon 20tak godina vratio u Podgoricu. Tu su proveli dvadesetak dana obilazeći prijatelje. Kada su trebali doći kod ovog istog čovjeka na ručak, prijatelj Francuz mu je otvoreno rekao: “Samo nemojte da pravite raštan. Ovdje smo 25 dana i svi prijatelji su nam spremali to da jedemo. Kažem da se ne mučite, jer ni ja ni supruga ne bi mogli ni zalogaj da pojedemo.”

“Ko hoće da bude zdrav…”

Pored nedjeljnog planinarenja, čovjek mora da odrađuje i neke manje pripreme. Da se popne na neke manje destinacije, kao što je kod nas Gorica, da na nju izadje brzim tempom i nakon tih priprema i planinarska tura padne lakše. Vide se te pripreme na turi, čovjek je orniji i tura mu pada lakše. Za mene je nekad i Gorica bila teška, jedva sam znao da se popnem nekada sa svojom djecom dok su još bila mala. A sada skoro svaki dan mogu preci i po 10 kilometara. Ranije nijesam to mogao. Sada imam jaču kondiciju nego prije 20 ili 30 godina. Zvuči cudno, ali je tako. Ja otkako idem u planinu idem manje kod ljekara, regulisao sam svoj visoki krvni pritisak kojem sam naginjao. Brinem o svom zdravlju, redovno kontrolišem srce, pluća. Za svaku sitnicu sam nekad išao kolima, a kada sam prije 12 godina prestao da vozim znao sam da i po 40 minuta čekam prevoz kod hotela Crna Gora da bi me povezao do Pobrežja.

Fizička aktivnost je dragocjena. Postoji jedna ploča pisana u Atini prije dvije i po hiljade godine na kojoj piše: “Ko hoće da bude zdrav neka pješači, ko hoće da bude jak neka pješači, ko hoće da bude lijep neka pješači”. I zdravlje i snaga i ljepota, zavise od pješačenja. Čovjek se bolje i lakše osjeća, i u poslu je drugačiji i produktivniji. Ljudi koji planinare žive višim civilizacijskim životom od onih koji sjede u kafićima, kancelarijama, automobilima. Kada smo se spuštali sa Triglava vidio sam bračni par iz Njemačke. Naišao sam na njih, čovjek je u rukama držao bebu staru 5 mjeseci, a iza su išle dvije ćerke od osam i deset godina sa majkom u pratnji psa. Bila je paklena vrućina i sjećam se da smo komentarisali kako se taj čovjek usudio da po toj vrućini krene uz Triglav. Tamo sam vidio mnogo takvih porodica koji zaštićeni kacigama i uz sigurnost sajli penju Triglav.

Jeste li se nekad uplašili u planini?

Nijesam se uplašio, ali mi se dešavalo da nekad, na dvije trećine ture se umorim pa pomislim šta mi je ovo trebalo, mogao sam ići na neku lakšu turu. Ali nakon nekih kraćih, pulsnih pauza i malo suvog grožđa ili šljiva, osvježim se i popnem na vrh. Tada mi je naravno drago što sam bio istrajan i što nijesam odustao. Treba čovjek motivisati sebe da izdrži još malo i onda kad uspije bude mu drago.

Ima li u Podgorici interesovanja za planinarenje, s obzirom da je Podgorica okružena planinama?

Podgorica je idealna za planinarenje, malo gdje postoji grad u čijoj se blizini nalazi preko 70 vrhova blizu i preko 2000 metara. Nekad se mladi ljudi zainteresuju kad čuju da idem ili da sam se vratio sa neke planine i onda pitaju da li mogu i oni. Mogu naravno, oni treba da planinare, ne moji vršnjaci. Neki ljudi nijesu upućeni u to, mnogi se dosađuju ovdje a vjerujem da bi se oduševili, da bi jedva dočekali da vide one ljepote i prođu njima.

Šta vam supruga kaže za planinarenje?

Moja supruga ne voli planinarenje, ali za ovih pet godina nikad nijesam došao kući nakon ture a da me nije sačekala goveđa ili kokošija supa. To je nakon planinarenja veoma važno, da bi se čovjek povratio. Protivi se u smislu što sam zbog planarenja zapostavio seoski život, ali sam ustanovio da mi se ekonomski ne isplati da idem tako i održavam baštu. I uplašena je, često čuje šta se sve može desiti u planini. Svakome se može desiti nezgoda ili neprijatnost, jer planina je čudna i nikad se ne zna šta se može desiti hodanjem kroz nju.

Meni je planinarenje svake godine sve lakše. Recimo ja sam prosle godine dva puta bio na Rumiji. Prošle godine mi se učinilo da se čak Rumija smanjila. Nekad mi je izgledala visoka i strašna, a nju i zbog visoke vlaznosti nije lako osvojiti. Danas sa sve boljom kondicijom postaje mi lakša a time i niža.

Jednom mi je naš planinar Nikola Nenezić rekao: “Bato, tek ćeš da zavoliš planinarenje onda kada nakon današnje ture budeš jedva čekao da dođe sljedeća nedjelja i sljedeća akcija”. I sada je to došlo. Sada već čekam sljedeću turu, a to je znak da sam zavolio planinarenje i da mi ono prija.

 

Intervju uradili: Jelena i Saša Petrović

datum: 31.mart 2011.

Nažalost, čika Bato je iznenada preminuo 17. februara 2013. Njegovo srce ispunjeno planinom je prestalo da kuca tamo gdje bi, sigurno, i sam poželio – u planini. Staze Vežešnika, u blizini Podgorice, su posljednje kojima su hodale noge ovog velikog Čovjeka. Tekst objavljen tog tužnog dana, možete pročitati >>>OVDJE<<<