Sudbina da bude crnogorski vladika

Pročitajte: kako Petar II nije mogao pobjeći od sudbine da bude na prijestolu. Iz pisama njegovog prijatelja saznajte da li je nosio vladičanske haljine, šta je uradio za Crnu Goru, kako se borio protiv bolesti. Da li je i na koji način bio meta atentatora… Tekst je propraćen slikama mladog umjetnika iz Podgorice.

Ono što je Dante Aligijeri u italijanskoj književnosti, to je Petar II Petrović Njegoš u crnogorskoj. Vjerujem da bi se i Njegošu dopalo ovo poređenje, obzirom da je Dante, pored pjesnika Lamartina, Bajrona i Petrarke, bio jedan od njegovih vrhovnih uzora. Lako je uočljiv uticaj Aligerija na Njegoševo stvaralaštvo, posebno u “Luči mikrokozma”.

 

Rođenje mladog Petrovića

Godine 1813, trinaestog dana novembra, u selu Njeguši rođen je Radivoje Rade Petrović, sin Toma Markova Petrovića i Ivane (rođene Proroković). Imao je dva brata (Pera i Jovana) i dvije sestre (Mariju i Ćanu).

Njegova porodica je vladala u Crnoj Gori 222 godine i za to vrijeme su se smijenila sedam vladara: pet duhovna – vladika Danilo (1697-1735, koji počiva na Orlovom kršu na Cetinju), vladika Savo (1735-1782), vladika Vasilije (1750-1766), vladika Petar I (1784-1830), vladika Petar II (1830-1851) i dva svjetovna – knez Danilo (1851-1860, čiji zemni ostaci odmaraju u sklopu Cetinjskog manastira) i knjaz/kralj Nikola (1860-1918). (Vladiku i knjaza Danila često pomiješaju, zato i jesam jedino za njih stavila najkraća objašnjenja.)

Rođen da bude na prijestolu

Oni koji vjeruju u sudbinu rekli bi da je Njegošu zaista bilo suđeno da sjedne na crnogorski prijesto. Naime, u knjizi Nika Martinovića “Crna Gora – biografski zapisi” piše da je mitropolit Petar I Petrović (Sveti Petar Cetinjski i prethodnik Petra II Petrovića Njegoša) prvo izabrao sebi za nasljednika Dimitrija Mitra Petrovića, najstarijeg sina svoga najstarijeg brata. Godine 1807, ubrzo poslije imenovanja, Dimitrije je umro.

Potom je, na vladičin prijedlog 1823. godine, riješeno da se za novog nasljednika imenuje sin drugog vladičinog brata – Đorđije Petrović. “Petar I je želio da se Đorđije što bolje pripremi za vladarski poziv, te ga šalje na vaspitanje i školovanje u Rusiju. Tamo je Đorđije u oktobru 1825. stupio u petrogradsku duhovnu akademiju. Njega je, međutim, privlačio vojnički život, te se 1828. obratio pismom mitropolitu Petru I – javio mu da ne želi da bude njegov nasljednik i zamolio ga da mu dopusti da stupi u vojnu službu. Petar I je razriješio Đorđija duhovnog zvanja i dozvolio mu da pređe u rusku vojsku. Oktobra 1831. Đorđije je postavljen za potporučnika u ruskoj vojci.”

Pošto se Đorđije odrekao crnogorskog prijestola, “stari i već oronuli mitropolit Petar I izabrao je sebi za nasljednika Rada Tomova Petrovića“. Ljubomir Nenadović u svojoj knjizi “O Crnogorcima” opisuje ovaj momenat po kazivanju Crnogoraca:

“Rade! reče stari vladika, blizu je pedeset godina kako upravljam Crnom Gorom, a osamdeset kako nosim ovo grešno tijelo po ovom svijetu. … Izabrao sam i namijenio tebe za mog nasljednika. Treba da sjediš na Cetinju, i da se knjizi učiš. Neka Bog blagoslovi tebe i svakog Crnogorca, i neka vam umnoži svaku dobru rabotu!”.

Školovanje mladog Rada

Petar I je, još 1825. godine, Rada doveo s Njeguša u Cetinjski manastir i naučio ga čitati i pisati. Želio ga je poslati i u koje učilište u Rusiju, ali ne uspijeva u tome zbog nedostatka finansijskih sredstava. Rade je veoma brzo pročitao sve knjige koje su mu bile dostupne u manastirskoj biblioteci, a potom je godinu i po dana proveo na Toploj (mjesto na pola puta Herceg Novi-Igalo) kod jeromonaha Josifa Tropovića koji je bio na glasu kao sposoban učitelj. Nakon toga se vraća na Cetinje i u Cetinjski manastir gdje 1827.godine dolazi Simo Milutinović-Sarajlija koji postaje sekretar vladike Petra I, kao i učitelj mladog Rada do 1830. godine. I Simo Milutinović je imao veliki uticaj na stvaralaštvo Petra II Petrovića Njegoša.

Godine 1830, pred smrt, vladika Petar I je pred najistaknutijim crnogorskim starješinama i članovima uže i šire porodice, izdiktirao testament Simi Milutinoviću. Njime je potvrdio Radivoja Rada Tomova za nasljednika. Tako je Rade došao na prijesto sa svega 17 godina, što ga čini najmlađim Petrovićem koji je došao na vlast.

Radivoje postaje Petar

Radivoje je svjetovno ime našeg petog vladike iz dinastije Petrović, a u kaluđerstvu i stupanjem postaje Petar II Petrović Njegoš. Godine 1833. Petar II u Petrogradu postaje vladika, a time i jedini mitropolit dinastije Petrović koji je hirotonisan u Rusiji.

Po istraživanjima, Njegoš je samo prve četiri godine nosio “vladičanske haljine”, što je podstaklo i srpskog kneza Miloša da kaže: “Hoće i da je vladika i da nije vladika.” I na slovenskom balu u Beču 1847. Njegoš se pojavio u crnogorskoj nošnji. Da Njegoš nije nosio “vladičanske haljine” potvrđuje i Ljubomir Nenadović, srpski pjesnik, putopisac i žurnalista. Godine 1851. godine, Nenadović i Njegoš su se slučajno sreli u Napulju, Italiji, a Nenadović je zapisao u svom dnevniku:

“… otvorim vrata i uđem u vladičinu sobu. Ja sam sebi predstavljao vladiku crnogorskog kao druge vladike: u dugoj crnoj mantiji, s kamilavkom na glavi, s brojanicama u ruci. Takvu sam i sliku iz mlađih godina njegovih viđao. Kad uđem, pogledam po sobi. … U velikoj, sniskoj stolici, sedeo je jedan krupni čovek u crnogorskim haljinama, s crnogorskom kapom na glavi.”

Petar kao vladar

Iako vrlo mlad, kao vladar se pokazao čvrst, odlučan i beskompromisan. Za vrijeme svoje vladavine ukinuo je guvernadurstvo i učvrstio državnu vlast osnivanjem Senata, gvardije i perjanika. Uveo je poreze i oformio zatvor (tamnicu). Imao je veće sukobe sa Turskom zbog Podgorice, Drobnjaka i Grahova, gdje je poginulo deset njegovih rođaka Petrovića. S Austrijom je uredio pogranične sporove. Međutim, ovo su podaci kojima obiluje svaki školski udžbenik iz istorije, te ću izostaviti njihova objašnjenja.

Tokom boravka u Rusiji 1833. Njegoš je kupio malu štampariju koju je početkom naredne godine donio u Cetinjski manastir. Tu su štampane razne crkvene knjige, školski udžbenici i druge knjige svjetovnog sadržaja. U njoj su objavljene i male zbirke Njegoševih pjesama “Lijek jarosti turske” i “Pustinjak cetinjski”. Po Njegoševom nalogu u ovoj štampariji su godine 1836. štampane “Poslovice” Vuka Karadžića i “Srbski bukvar”, a 1938. “Srbska gramatika”.

Ta štamparija je imala tužnu sudbinu – prestala je da radi u doba knjaza Danila kada su 1852.godine njena slova prelivena u puščana zrna. Pravdajući se što je olovna slova Njegoševe štamparije pretopio u puščana zrna, knjaz Danilo je rekao: “Nužda zakon izmjenjuje. Ja sam slušao da su moji stari vladike, kad su se s Turcima klali, jevanđelja zlatna i druge crkovne knjige bacali i od njih fišeke savijali u nastašici karte, a kamoli neću ja rastopiti štampariju”.

Godine 1834. Njegoš je otvorio prvu osnovnu školu na Cetinju i smjestio je u Cetinjski manastir. Prije tog događaja, bilo je malo pismenih ljudi. Isključivo su bili pismeni kaluđeri i sveštenici, a ako je neko htio da mu dijete nauči pisati i čitati, slao ga je u manastir da se tamo opismeni.

Godine 1838. sagradio je novi dvor u neposrednoj blizini Cetinjskog manastira. Naime, prvih godina na vlasti, mladi Njegoš je stanovao u konaku Cetinjskog manastira u kojem je boravio i njegov veliki prethodnik Petar I. Njegošev novi dvor je vremenom dobio naziv Biljarda, po bilijaru koji je Njegoš nabavio i na kome je često i strastveno igrao. Biljarda je prva crnogorska rezidencija, čiji je veći dio bio namijenjen Senatu, perjanicima i drugim državnim organima, kao i za boravak uglednijih gostiju, a odredjen broj prostorija Njegoš je koristio za svoje lične potrebe. Biljarda je i Njegoševim nasljednicima, sve do 1867. godine, služila kao rezidencija – prvo knjazu Danilu, a potom, nakratko i knjazu Nikoli. Njegoš je u Biljardi napisao svoja glavna djela: “Gorski vijenac”, “Luču mikrokozma” i “Lažni car Šćepan mali”.

Kad mladost oboli

Godine 1849. žali se da ga je “kašalj spopao”. Od tada, njegovo zdravlje dobro je samo u kratkim periodima. Uviđajući da mu je zdravlje sve lošije, 20. maja 1850. godine, tokom boravka u Prčnju, piše svoj testament. Istoričari pišu da je to “najljepši testament koji ima naša istorija i književnost”. U njemu je za svog nasljednika imenovao Danila Stankova Petrovica.

Petar II se nije htio prepustiti bolesti. Polovinom, 1850. godine, na Njegušima ga liječi samouki brat narodnim ljekovima, od čega se Njegošu stanje nakratko popravlja. Radi liječenja, krajem 1850. odlazi i u Beč i Italiju. Svoju posljednju zimu Njegoš je proveo u Napulju, Italiji, gdje početkom proljeća slučajno srijeće Ljubomira Nenadovića. Zajedno su proveli sljedeća tri mjeseca, a za cijelo vrijeme zajedničkog boravka u Italiji, Nenadović je marljivo bilježio svoje razgovore sa Njegošem i Njegoševe razgovore sa drugima. Tako su nastala “Pisma iz Italije” ili kako ih je Nenadović najprije nazvao “Vladika crnogorski u Italiji”. “Poznanstvo s vladikom i njegovi razgovori ostaće mi kao najlepši spomen celoga života”, rekao je Nenadović nakon Njegoševog odlaska iz Italije. Iz Nenadovićevih zapisa upoznajemo drugu stranu Njegoševog lica, onu koju nemamo vremena učiti u školskim klupama.

Njegoš je bio osoba jakog i vedrog duha. “Svi važniji ljudi pohodili su ga i ne mogu dovoljno da ga se nahvale”. Pa i Englezi a oni “retko laskaju”. Na zabavama je uvijek bio okružen najljepšim damama koje su ga molile da im priča o Crnoj Gori i ratovanju Crnogoraca. Nenadović kaže: “Ja, koji ga svaki dan slušam, divio sam se njegovom govoru, njegovim pričama i jezgrovitim dosetkama. Kud je god koračao, svuda su ga pratila najveća gospoda i gospođe”. Sa putovanja po Italiji Njegoš je donio samo lovorovu grančicu sa Vergilijeva groba i končić iz pojasa Torkvata Tasa.

Godine 1851, Petar II se vraća u Crnu Goru bez nade da će biti izliječen. Kada je, primičući se Kotoru, sa palube broda ugledao vrh Lovćena, podigao je kapu i rekao: “Nećemo se više nigda rastaviti!” U Biljardi je umro, jedanaest dana prije svog 38-og rođendana, 19/31. oktobra 1851. godine. To je bio isti dan u koji je prije 21. godinu postao svjetovni i duhovni gospodar Crne Gore.

Smrt mladog vladike

Mnogi su prepričavali Njegoševe posljednje sate. Neki su ostavili i vrijedne zabilješke o tome. Pop Vuk Popović iz Risna, desetak dana nakon Njegoševe smrti, pismom obavještava Vuka Karadžića o smrti crnogorskog vladike i kaže: “Umrije nam vrli i divni Vladika crnogorski baš na ustavke Lučina dnevi u deset sati izjutra!” Popović je zapisao i posljednje Njegoševe riječi: “Bože i sveta trojice pomozi mi! Bože i Sveta Gospođo, predajem ti na amanet sirotnu Crnu Goru! Sveti arhanđele Mihaile, primi moju grješnu dušu!” Smrću Petra II je završen period vladikata.

Njegoš je tokom života sagradio crkvu i posvetio je svom velikom stricu i duhovnom učitelju Svetom Petru Cetinjskom. Crkva se nalazila na vrhu Lovćena iznad Cetinja, a Njegoševa želja je bila da ga, nakon smrti, sahrane u njoj. Zavjetna volja Petra II nije odmah ispunjena. Naime, zbog lošeg vremena i strahovanja da bi skadarski Turci mogli da oskrnave lovćensku kapelu, Njegoš je 21. oktobra privremeno sahranjen u Cetinjskom manastiru, a tek nakon četiri godine, 27.avgusta 1855, Njegoševi posmrtni ostaci su prenešeni na Lovćen.

Tom prilikom, poslušavši želju Njegoševog oca, knjaz Danilo naredi da se otvori Njegošev kovčeg (uprkos tome što se po kanonima ne može otkrivati tijelo dok ne protekne sedam godina od smrti), u nadi da će Njegoševo tijelo naći cjelokupno, kao što je bilo tijelo Petra I. Međutim, “od Njegoševog tijela bješe čitava ostala samo desna ruka”.

Petar II je bio državnik i duhovnik širokog kulturnog zamaha. Bio je genijalan pjesnik, darovit mislilac i čovjek izuzetne obrazovanosti. Znao je nekoliko stranih jezika i dubinski je poznavao antičku filozofiju, istoriju, hrišćanstvo i islam.

Atentati na Njegoša

Iako je vladao u 19.vijeku bio je na udaru atentatora. Crnogorski istoričar dr Živko Andrijašević piše da su čak šestorica, od sedam vladara iz dinastije Petrović, bili mete atentatora. Kada je u pitanju Petar II – njega su dva puta pokušali eliminisati Austrijanci i oba puta je bilo planirano da se upotrijebi otrov.

Andrijašević piše: “Prvi put su pokušali otrovati Njegoša 1834. godine, za vrijeme njegovog boravka kod kotorske porodice Lumbardić. Ko je stavio otrov u hranu, nikad nije utvrđeno. Ovaj pokušaj trovanja Njegoš je jedva preživio. Drugi put, Njegoša je pokušao otrovati njegov upravnik dvora, pop Tomo Davidović (1842), ali je njegov plan otkriven. Davidović je otrov dobio od šefa policije u Kotoru.”

I Crnogorci imaju svog Dantea. A Rim jedan trg koji nosi ime Petra II Petrovića Njegoša. Esedra Petar II Petrović Njegoš.

(pročitajte: on nije samo poezija i vladikovanje. Upoznajte Petra II u njegovim svakodnevicama. Iz njih nam je bliskiji, jer svi znamo šta su svakodnevice. Odabrani citati iz knjige Ljubomira Nenadovića “Pisma iz Italije”, koliko je Njegoš volio i poštovao Crnu Goru i koliko su njega poštovali i cijenili u svijetu. Zašto se nije htio pokloniti poglavaru Katoličke crkve u Rimu. Ko je na Cetinju bio cenzurista knjiga  Drago Dragović. Duhovitost i markantnost vladike…)

Tekst: Jelena Aleksić-Petrović

Napomena: autor slika kojima je tekst propraćen jeste Miodrag Rakočević, slikar, Podgorica, 28 godina