Svetlanino Veličanstvo Poezija

Pročitajte: priču o poetesi iz Podgorice i doktorki književnih nauka. Uvijek je, u poetskom smislu, bila korak ispred mene. Ja bih osvojila drugu, a ona prvu nagradu. Ja bih se pojavila u medijima da predstavim nagrađenu pjesmu, a ona nagrađeni rukopis koji je i objavila. U susretu Danu svjetske poezije, želim da Vam predstavim, ali i da sama bolje upoznam Svetlanu Kalezić Radonjić. Da li je sačuvala “nevinost oka”, njena prva stvaranja i “rukovanja sama sa sobom”. Poznanstvo sa Mirom Alečković, da li “slava promijeni samo one koje iznenadi”, zavjet sa planine poetskog srca. I još mnogo sadžajnog od sadržajne Svetlane…

 Svetlana, zbilja jeste uvijek bilo tako. Rođene smo obje 1980. godine, te su nam se poetski putevi često preplitali. Sjećam se Vaših gostovanja na televiziji kada ste bili sasvim mlada djevojka. Kada ste počeli da pišete?

Rano, rekla bih – u desetoj godini poezija je počela veoma da me interesuje, a kako je i moja starija sestra izuzetno bila nadarena za pisanje vjerovatno je uz nju proces poetskog sazrijevanja i pronalaženja vlastitog glasa išao brže. Primjera radi, dok su moji vršnjaci odrastali na dječijim „klasicima“ (Zmaju, Ćopiću, Desanki Maksimović…) ja sam napamet znala segmente Džubranovog Proroka i cijelu Flautu kičmu Vladimira Majakovskog. Naravno, treba spomenuti i književnu klimu koja je oduvijek bila glavno obilježje našeg porodičnog ambijenta – pored roditelja koji su se književnošću bavili u svim njenim vidovima, bilo je znatno lakše razvijati se u pravcu iskazivanja riječju. Literatura je bila i ostala naša glavna porodična crta, ako se tako može reći. Čak je i moja mlađa sestra u svom prvom pisanom sastavu duhovito zabilježila „U mojoj porodici svi su biljojedi, mesojedi i pisci“ (smijeh).

• Da li ste sačuvali svoju prvu pjesmu? Bila bi mi radost ukoliko biste svoju prvu pjesmu, ili pak njen dio, podijelili sa Plavom zvijezdom.

Nažalost – nisam, a moram priznati da je se i ne sjećam. Vjerovatno je to bio pokušaj rimovanja po svaku cijenu, čemu su djeca tog uzrasta mahom sklona. Međutim, pamtim svoju prvu pjesmu nevezanog stiha i osjećaj slobode koji sam iskusila kada sam shvatila da se melodičnost izraza može postići i bez upotrebe standardnih poetskih sredstava, rime i metričke pravilnosti u prvom redu. U to vrijeme, sa trinaest godina, pisala sam i kratke priče, vrlo neobične i simbolične – jednu od njih, za koju bih iz današnje perspektive mogla reći da predstavlja mješavinu Kamija, Čehova i Danila Harmsa, čuvam još uvijek, jer sam je dvije godine kasnije objavila u gimnazijskom časopisu Koraci. Ono što iznenađuje jeste činjenica da je ta priča, koju je napisala trinaestogodišnja djevojčica, i dan-danas reprezentativna. Vjerovatno je to potvrda da se stvaralačka esencija, bez obzira na sve faze zrenja, zapravo ne razlikuje u obzorju i zenitu. Ono što ih objedinjuje jesu osjećanja radosti i slobode. Vjerujem da je sve što proistekne iz ovih osjećanja blagosloveno i predodređeno na uspjeh. Pisci se nakon određenog vremena često odlučuju za stvaranje iz pogrešnih motiva (“Ništa nisam objavio već tri godine, red bi bio da se ponovo čuje za mene!”) pri čemu je najpogubniji – sujeta. Tada stvaralac gubi svoj mlazni pogon i postaje rob vlastitog ega, pri čemu se u takvom zarobljeništvu nikako ne mogu osjetiti radost i lakoća stvaranja. Pjesma može poteći iz teških dešavanja, ali je njena realizacija, ako su motivi pravi, uvijek prozračno laka.

• Prvu knjigu ste objavili sa svojih 15 godina. Bila je to knjiga “Iz ugla ruže”, a recenzent knjige je bila Mira Alečković. U pitanju je bila kakva poezija i kakav je bio osjećaj imati svega 15 godina i svoj prvijenac u rukama?

To je mahom bila refleksivno-ljubavna poezija pri čemu sam ljubav u to doba  mnogo više intuirala, nego što sam je poznavala. Zanimljivo mi je bilo da pišem o nečemu meni nepoznatom, što u potpunosti potire tezu o neophodnosti poznavanja predmeta da bi se o njemu moglo govoriti. Tada sam shvatila da je za pisanje poezije presudno sve ono što razumom ne možemo kontrolisati, a kada bolje razmislite, tako je i u životu. Zato ova knjiga ima posebnu važnost za mene, ne samo kao poetski prvijenac kojem sam se silno obradovala (kada sam je prvi put otvorila kod izdavača imala sam utisak da se rukujem sa samom sobom), već i kao iskustvo introspektivnih poniranja kojima sam ostala sklona do danas.

• Naišla sam na podatak da je Gospođa Mira bila iznenađena zrelinom Vaših stihova za osobu od 15 godina? Inače, mnoge generacije su imale radost da odrastu uz poeziju Mire Alečković. Pamtite li poznanstvo sa njom?

Pamtim, vrlo dobro. Sjećam se da sam joj rukopis zbirke poslala poštom, a da mi se ona javila kada je stigla u Podgoricu na neku poetsku manifestaciju – sjedjele smo u hotelu Crna Gora i razgovarale kao stare prijateljice. Znate, takva divna jednostavnost, otmenost i neposrednost je samo odlika velikih ljudi. Svi izuzetni “nebeski savremenici” koje sam upoznala bili su takvi – jednostavni i prirodni poput djece. Svi oni koji su na lažnim vrijednostima zasnovali svoja djela ili živote, bili su teški i nadobudni. Vjerujem da u slučaju ovih drugih to nije bila samo posljedica “ukvašene sujete”, već u neku ruku i kazna za to što nisu bili u stanju da u drugoj osobi, bez obzira na pol, godine, obrazovanje, rasu, socijalni status, vide čovjeka sebi ravna.

• Mila Alečković je bila i jedna od najboljih učenica pjesnikinje i profesorke književnosti Desanke Maksimović. S obzirom na Vaš bogat poetski život, da li ste imali prilike i nju da upoznate?

Nisam, mada je Desanka stalno bila prisutna u Mirnim pričama, tako da sam uvijek imala utisak da je i ona tu negdje, pored nas. Zanimljvo je sa se njih dvije i dalje spominju na svim poetskim manifestacijama na kojima učestvujem, najčešće kroz anegdote starijih pjesnika koji su sa njima drugovali. Kada Vas ljudi i nakon smrti pamte po dobru i po svjetlosti koja je izbijala iz vaših stihova – onda niste uzalud živjeli.

• Ne znam da li ste pisali dječiju poeziju, ali ako jeste, da li je sada pišete za svoju djecu?

Nikada se nisam ogledala u poeziji za djecu, mada mi se desi s vremena na vrijeme da u meni zavarniči neki neobičan, vrcav i duhovit jezički spoj, ali ga, nažalost, dalje ne razrađujem. Jedno vrijeme sam zapisivala jezičke igrarije svoje djece i fascinantno je koliko lucidnog i poetičnog ima u iskazima najmlađih.

• Znam da ste mlada majka, jer Vas pamtim u Bijelom Polju sa bebom u naručju. Koliko inače imate djece, ispričajte mi šta im čitate. Kojim knjigama bojite njihova djetinjstva?

Vuk i Ognjen su upotpunili i osmislili moje postojanje – trudim se da im vratim istom mjerom, ali nisam sigurna koliko u tome uspijevam, jer je život malog djeteta, koje je samo upućeno na radost, pokret i igru, zapravo savršen. Mnogo više volim da sa njima osjećam život, nego da o njemu govorim, makar i kroz knjige. U tom uzrastu vjerujem da poezija ima izuzetnu moć – u njihovo uho lagano ulaze najrazličitiji jezički sklopovi, uče se pamćenju kroz muziku riječi, a zabavnost Duška Radovića ili Ljubivoja Ršumovića je takva i tolika da se ne zna ko više uživa u njima – oni ili ja. Najsimpatičnije od svega je kada se kikoću jer im je neki stih zazvučao neobično ili smiješno (poput onog Ršumovog „U brzom vozu šišali kozu, ma šta mi reče“), pa se ja njima smijem, a onda oni meni – i tako u krug, sve do sreće.

• Kao žena koja ima porodicu, da li imate vremena za pisanje? Da li ste, među svim obavezama koje imate, sačuvali „nevinost oka“ i da li se trudite da istu očuvate i kod svoje djece?

Vremena za pisanje imam izuzetno malo, najčešće ga otimam od sna. Što više razmišljam o ženama stvaraocima sve sam ubjeđenija da umnogome ličimo na Andersenovu Malu Sirenu – da bismo sa voljenom osobom odplesale život, zauzvrat, kao zalog, treba da damo svoj glas. Ne treba ni naglašavati koliki je napor potreban da izađemo iz prokletstva nespojivosti krila i korijenja – nepojmljivo velik. Sa piscima je bitno drugačije – mogu da se neometano posvete stvaranju, jer znaju da će sve ono što se tiče prozaičnih kućnih obaveza odraditi neko drugi. Ipak, moram istaći da sam u tome pronašla neki srednji put – kada ne pišem – nezadovoljna sam, te u tom slučaju porodica osjeti dio moje težine bivstvovanja. Dakle, kućnog mira radi, i prije svega, sebe radi, trudim se da imam svoju dnevnu dozu pisanja, onu koja me ispunjava, a moji najbliži se trude da mi je obezbijede, jer u protivnom ličim na „ukroćenu goropad“ (smijeh). Što se tiče drugog pitanja , „nevinost oka“ u umjetnosti i u životu se dijametralno razlikuju – kada čistota iz umjetnosti pređe u život iznenađujuće brzo se mijenja njen predznak, te od blagoslova postaje prokletstvo. Stoga se trudim da kod svoje djece, prije svega, razvijem „oštro oko“.

• Vi ste doktor književnih nauka. Kada ste doktorirali? Ranije sam imala priliku da pročitam u jednom Vašem intervjuu da predajete na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Kakav je osjećaj predavati mladima od kojih je vjerovatno dosta njih i starije od Vas?

Doktorirala sam 2009. godine, a na Filozofskom fakultetu radim od 2003. godine. Kada sam počinjala zaista se dešavalo da sam imala studenata starijih od sebe, međutim sada se takvi slučajevi ponavljaju rjeđe. Izuzetno volim svoj posao, budući da je velika privilegija baviti se književnošću u svim vidovima svog života – i poslovnog, i privatnog i javnog. Sa druge strane, ipak, to donosi izvjesnu zamku – mogućnost da, usljed svih znanja koja neko posjeduje o književnosti, nakon određenog vremena nestane onaj „nevini čitalac“ u njemu, tako presudan ne za poimanje literature, već za njen doživljaj. Stoga su mi studenti glavni pomagači u tome da književnost i dalje vidim kao čaroliju, a ne kao sistem znakova.

• Jeste li nekada vodili dnevnik, da li vodite sada? Kako izgleda dnevnik poetese?

Ne volim dnevnike jer mi, kada se osvrnem unazad, liče na popis ružnih dešavanja. Toj vrsti „intimnih“ zapisa okretala sam se u tinejdžerskom dobu kada je trebalo olakšati dušu. Sve ostalo, što je potencijalno moglo da bude dnevnički zapis refleksivnog tipa (u kojem razmatram neke životne pojave i pokušavam da ih uopštim izvlačeći neki životni zakon) bilježila sam u svojim esejima koje sam godinama objavljivala u “Agori”. Vjerujem da je takav vid prevođenja bola u misaonost, zapravo, ljekovit. Sve mimo toga ostaje ogrezlo u svojoj konkretnosti i čovjeka ne podsjeća na to da je stekao neko životno iskustvo, već da je nekad imao duboku ranu koja je obilato krvarila.

 Kako izgleda Vaš dan? Da li vas umjetnost čini plemenitijom i smislenijom?

Moj dan najviše liči na košnicu, te moram da pronalazim najrazličitije načine kako da ublažim zujanje ogromnog broja obaveza. Stvaranje je jedan od spasonosnih „trikova“ – kada pišem opisujem magični krug oko sebe i tada do mene ne dopire buka spoljašnjeg svijeta. Ne samo da oplemenjuje i osmišljava moje postojanje, ono ga u teškim danima čini podnošljivijim, a u dobrim – mojoj životnoj radosti dodaje kvadratnu vrijednost.

• Kako se opuštate, da li još uvijek važe Vaši stihovi: onda se odmaram pletenjem u glavi…

Ti stihovi, zapravo, govore o stvaranju, kada nakon aktivnog rada na tekstu, on nastavi sâm od sebe da se dorađuje u glavi pjesnika. Najviše od svega me opušta boravak u prirodi, i to kada hodam bosa po travi. Data “aktivnost” za mene ima i religiozni značaj – tada najjasnije osjećam Boga u sebi i oko sebe. S obzirom na to da ga mimo prirode mogu pojmiti, ali ga ne osjećam, moglo bi se reći da sam “urbana paganka” koja praktikuje tzv. naturalnu religiju. Poražavajuće je koliko smo se udaljili od prirode i kako zatrovani bespotrebnim informacijama čijem smo bomardovanju svakodnevno izloženi, bez obzira na sva pomagala koja navodno olakšavaju život, imamo manje snage za njega od naših predaka koji su se borili sa smrću na svakom koraku. Skloni smo da o životu više govorimo, nego što ga osjećamo. Prazni verbalizam čovjeka opustoši ne nudeći mu ništa zauzvrat. Spas je, dakle, u punoj, smislenoj tišini, kada do Vas ne dopire rezonantna praznina sluđenog, preopterećenog, savremenog čovjeka, ogrezlog u priči priče radi.

• Gdje nalazite inspiraciju? Da li se nekada desi da nemate inspiracije za pisanje?

Ona pronalazi mene (smijeh) . Uopšte za njom ne tragam, znajući da će se pojaviti kada je najmanje očekujem. Moja je jedina briga da uz sebe uvijek imam bilježnicu, budući da je Njegovo Veličanstvo Nadahnuće, vrlo hirovito.

• Šta Vas raduje u životu, osim radosti sopstvene porodice?

Muzika me čini izuzetno srećnom. Dok pisanju pristupam kada se sa životom borim, muzikom se bavim kada se sa životom milujem. Raduju me djeca, moja i tuđa. Što ih više posmatram sve sam uvjerenija da na ovaj svijet dolazimo sa svim osobinama potrebnim za sreću, ali se nekako desi da ih postepeno izgubimo. Dijete do druge godine života ne pravi razliku između ja i ne-ja, dok to osjećanje jedinstva sa svemirom samo rijetki mogu da osjete u odraslom dobu. Uz njihovu pomoć često iskusim taj vid potpunosti i sreće. Raduje me stvaranje – dok pišem osjećam se kao da sam utolila viševjekovnu glad u sebi. Raduje me tišina – riječi su nam date da bismo bolje uspjeli da se razumijemo, a one nas paradoksalno, često udaljavaju jače od bilo čega. Raduje me pokret – bilo da je hod ili ples. Raduje me zdravlje – nakon dugo vremena, vraća mi se obnovljeno. I raduje me, više od svega, pravi ljudski odnos (bez obzira na to da li je ljubavni ili prijateljski) kada u drugome prepoznate takvu osobu za koju zahvaljujete Vaseljeni što je kročila u Vaš život.

• Kada sam se pripremala za ovaj razgovor naišla sam na podatak da ste veoma aktivni: držite predavanja, tribine, kao književna kritičarka potpisujete recenzije, predgovore i pogovore mnogih značajnih izdanja. Član ste organizacionog odbora Svjetskog festivala poezije koji se svake godine održava na Kubi, a uspješno se bavite i rock muzikom. Ja Vas pamtim i sa jedne Montevizije gdje ste nastupali kao vokalni solista u grupi Krug. Da li imate vremena i sada da se bavite muzikom, usljed svih obaveza?

Imam (tačnije bi bilo reći da ga stvaram pošto-poto). Zajedno sa Igorom Perovićem, svojim nekadašnjim kolegom iz Kruga, radim na novim pjesmama. Budući da smo oboje od 2006. naovamo zasnovali porodice, i time dobili ogroman broj neodložnih  obaveza i odgovornosti, te pjesme smo radili polagano, koliko su nam okolnosti dozvoljavale. Ono što se iznjedrilo iz poleta i opuštenosti (što je za kvalitetno stvaranje od izuzetnog značaja), i iz pravih stvaralačkih motiva (a ne iz bilo kakve želje za praznim eksponiranjem), sjajnog je kvaliteta. Čak i da nikada ne objavimo taj album svejedno bih bila srećna, jer su me rad na materijalu i sati provedeni u studiju neopisivo radovali. Nadam se, ipak, da ćemo ubrzo tu svoju radost podijeliti sa drugima.

Tokom 2008. je izašla Vaša knjiga Algebra naricanja. To je bio pobjednički rukopis na Ratkovićevim večerima poezije. Na početku knjige ste napisali “Ovu knjigu posvećujem planini Montserrat i zavjetu izrečenom na njenom vrhu”? Montserrat je kamenita planina koja se nalazi pedesetak kilometara sjeveroistočno od Barselone. Ova najpoznatija planina u Kataloniji je ponos svih Katalonaca. Kakvo je iskustvo popeti se na planinu? Da li inače planinarite? Kakvo je bilo iskustvo osvojiti Montserrat i mogu li da saznam kakav zavjet ste dali na njegovom vrhu?

Montserrat je čudesna planina koja podsjeća na postojanje – ne postoji samo jedan njen vrh (ma koliko da upoređujemo “visine” svojih životnih polja, shvatate da je svako od njih cjelina za sebe i kao takvo neuporedivo sa ostalima). Na ovoj planini bila sam sa mamom, i naš zajednički boravak u Španiji za mene ima posebnu važnost; isuviše često trčimo za životom zaboravljajući da malo zastanemo i uživamo u njegovoj ljepoti sa nekim koga beskrajno volimo. Stoga je moja prva asocijacija na Montserrat –  bezuslovna ljubav. Pa ipak, taj zavjet nisam otkrila čak ni njoj (zato ga neću otkriti ni Vama), jer se tiče najdubljeg i najličnijeg dijela mene koji ni sa kim ne dijelim. Vjerujem da je Montenj bio u pravu kada je smatrao da čovjek, bez obzira na svu ljubav i posvećenost koju daje svojim najbližima, treba da ima jednu malu sobu samo za sebe. Tako je i sa slojevima ličnosti – sebe svakodnevno dijelimo sa drugima na svim nivoima: društvenom, poslovnom, intimnom, porodičnom, ličnom… u skladu sa raznovrsnim identitetima koje svako od nas posjeduje i koje mijenja poput haljina (identitet-haljina sestre, supruge, kćerke, majke, profesorke, prijateljice…). Onaj identitet najbliži našoj koži, koji i sâm jeste koža, odnosno sastavni dio nas, tiče se naše suštine, našeg jastva. U njega ne samo da nikog ne treba puštati, već vjerujem, nikome osim nas nije ni dato da tamo zaviri. Moj zavjet na planini Montserrat tiče se tog dijela mene i kao takav neka bude i ostane tajna.  (smijeh)

• Za kraj ovog razgovora mi kažite, koja je Vaša srećna zvijezda?

 Vjerujem da, kako sam to saopštila u jednoj svojoj pjesmi iz zbirke Pozni dažd,  „ono što nas hrani – glad nam donosi“. Drugim riječima, čovjek najviše strada od najboljeg dijela sebe. Moja srećna zvijezda tiče se dubokog razumijevanja tuđih suština – istinski vidim ljude i njihove treperave strepnje, bez obzira na sve njihove slojeve i privide. Kada ih razumijem – na njih se ne ljutim ma šta učinili; kada se ne ljutim – ne podvlačim granicu kao što bi trebalo; kada ne povučem granicu – daju sebi previše slobode u „svaštočinstvu“. Stoga, treba mi znatno više vremena da neke stvari „prelomim“ za uvijek. Kada se to desi osjetim se čudesno slobodna, ne žaleći ni za čim – i ti ožiljci koje dobijete kao „nagradu“ za prijateljstvo, ispisuju nove simbole na Vašoj životnoj mapi. Moja druga srećna zvijezda je upravo sloboda: malo se ljudi danas može pohvaliti takvim kapitalom, ali se posjed takve dragocjenosti poprilično plaća. Mogla bih ovako nabrajati u nedogled sve svoje srećne zvijezde koje su mi ispunile život, oplemenile me, a u isto vrijeme mi donijele teška iskustva. Možda bi najtajčnije bilo reći da su me osposobile da život vidim šire i potpunije od većine ljudi, uživajući cijelim bićem u njegovim ljepotama i shvatajući njegove tamne plime.

 

 

Kao posebna izdanja Svetlana je objavila zbirke poezije:

Iz ugla ruže… sa svojih 15 godina, Cveće nedeljne samilosti (17 godina), Pozni dažd (18 godina), Zauzdati bezdan (22 godine), El manuscrito del silencio (Havana, 26 godina – na španskom jeziku), Algrebra naricanja (28 godina), Uporedna gramatika stradanja i strasti (29 godina).

Književne nagrade i priznanja među kojima se izdvajaju:

Festival poezije mladih u Kikindi, III nagrada (1997)
Nagrada Limskih večeri poezije (1997)
Književni konkurs “Tolerancija, mir, prijateljstvo”, III nagrada (1998)
Nagrada “Blažo Šćepanović” (2002)
Internacionalna nagrada “Les dix mots de la francophonie” (2002)
Internacionalna nagrada “Nosside”, apsolutni pobjednik, (2003)
Nagrada “Risto Ratković” (2007)
Nagrada “Spasoje Pajo Blagojević” (2008)

Internacionalna nagrada “Le médaille de vermeil de L’Academie Européene des Arts”