Upoznale smo se u kancelariji. Meni kao novoj radnici pokazali su svoj sto, sa kojeg sam imala lijep pogled na nju i njenu radnu površinu. Odmah me privukao pogled na stihove, fotografije, kratke poruke, razglednice zalijepljene na njenom paravanu koji je odvajao stolove zaposlenih.
Kasnije mi je Vesna Marović Babić postala šefica i vremenom me naučila puno poslovnih i životnih lekcija. Provele smo godine zajedno.
Kao moja nadredjena izvlačila je maksimume iz mene, tako da svi zahtjevi šefova poslije nje nikada nijesu teško padali.
A onda je otišla dalje… da raste u novim sredinama, na novim putevima i izvlači najbolje iz sebe.
Namjerno ograničavam ovaj tekst jer ne želim sve da ispričam želeći to da sačuvam za najnoviji projekat koji pokreće “Plava zvijezda”. Napisaću još samo ovaj detalj koji me uvijek raznježi i nasmije: kao mlada djevojka, bez momka i svježe zaposlena, poštovala sam ljubav i nježnost koju je Vesna vrlo mudro njegovala i čuvala u svom braku sa svojim Sašom. Tada bih joj nekad dobacila: “Veko, jednog dana i ja bih voljela da nađem svog Sašu”. Ona bi se samo nasmijala i dodala: “Samo polako, Jelko… ”
I našla sam ga… nakon par godina od tada zbilja i ja nađoh svog Sašu…
Juče mi je Vesna poklonila svoju sliku. Iznjedrila je iz sebe najnoviji talenat i ja moram to da podijelim sa vama.
Veko, hvala i srećno!
P.S. Ulje na platnu, “Par u parku”, 2019. autor:Vesna Marović Babić
