Pročitajte: o turi koja se uvrstila u spisak novogodišnjih želja za tu godinu. A onda se u maju želja ispunila… Planinarska tura i osvajanje Titovog vrha, Makedonija
O toj turi se maštalo još tokom novogodišnjih praznika. To je ono doba kada se prave godišnji planovi, kada se zvjezdara i želi. Čitalo se o toj akciji, prikupljali su se podaci i jačala vjera da ćemo i mi biti na tim padinama na tradicionalnom majskom usponu.
Znalo se da će Planinarski klub Gorica podržati i tu akciju svojih članova, samo je trebalo organizovati. A prije toga, kao što to uvijek biva, trebalo je i iskreno željeti. I ostvarilo se. Posljednjeg majskog vikenda, u prvim satima subote, krenulo se ka makedonskim planinama, ka Šar planini i Titovom vrhu. Ekipu su sačinjavali planinari iz PK Prekornica iz Danilovgrada, planinar iz PK Komovi i sedam planinara podgoričkog PK Gorica. Krenuli smo svi zajedno i uz pjesmu, ka državi “gdje vječno sunce sja”. Prvo odredište je bilo Ohrid. Dočekao nas je kišom, ali ipak je bilo moguće prošetati njime. To je onaj grad u kojem vjernici čuju damar srca Sv. Nauma, u kojem još uvijek duh Svetog Klimenta brižljivo hoda gradom brinući o svom stanovništu i u kojem i dalje bruji pjesma o Biljani koja uvodama ohridskog jezera “platno bijeljaše”.
Iz Ohrida krenulo se dalje, a u popodnevnim časovima stigli smo u ski centar Popova Šapka. Istoga dana je uslijedilo svečano otvaranje ove 28. tradicionalne manifestacije. Po riječima organizatora i domaćina, Planinarskog društva Ljuboten iz Tetova, akciji se odazvalo preko 800 planinara iz 65 planinarska društva iz svih republika bivše SFRJ, kao i planinari iz Austrije i Bugarske. Nakon svečanog pozdrava, društvima su uručeni sertifikati o učešću, a potom je održan i sastanak svih vodiča kako bi se objasnile pojedinosti vezane za bezbjednost i organizaciju samog uspona. Na kraju dana organizovano je veselje uz živu muziku. To je zabava kada se srijeću stari prijatelji, a stiču novi. Kada se šire ruke u želji da se njima zagrle svi dobri ljudi koji su tu, svi koji pjevaju i vesele se što imaju snage za nešto drugačije i vječno. Prema planu uspon je počeo u nedjelju u 6:30. Vremenski uslovi su bili odlični. Snijega je bilo tek na pojedinim površinama koje su zaklonjene od sunca. Uspon je vođen lagano i sigurno.
Najkasnije do podneva, naša zajednička grupa sačinjena od tri kluba, stajala je na vrhu. To je ono mjesto na čijoj se visini od 2747metara izdiže prepoznatljiva kula. To je isto ono mjesto gdje se šire ruke i zastave, gdje se fotografiše i slavi još jedna u nizu naših velikih pobjeda. Tog dana smo, u oba pravca, prepješačili ukupno 24 km i savladali visinsku razliku u usponu i silasku po 1100 m. Nakon silaska, istog popodneva je uslijedio povratak u Crnu Goru. Dugo se pričalo o tom pohodu. Dugo se radovalo što smo bili dio njega. I danas u nama bruje riječi iz prepoznatljive pjesme:
”…Kad si sam, kad je sve teško ti se seti nje,
Makedonija ti pruža ljubav i sve…”
Učesnici pohoda iz PK Gorica su bili: Vanja Perunović, Saša Petrović, Duška Vučeljić, Marina Popović, Marko Ivanović, Saša Pejović i Jelena Aleksić.
Tekst: Jelena Aleksić-Petrović
Objavljeno: Bilten Planinarskog kluba Gorica, januar 2010. godine
